Vaskrs, Bog i koronavirus – Istinski je Bog onaj koji nosi i koji s nama skupa pati

Piše: Drago Pilsel

Jasno je da ljude od vjere, bilo da su kršćani, bilo da su muslimani, Jevreji ili nešto četvrto, ovo stanje s koronavirusom tjera da se temeljito preispituju. Kao što znate ja sam kršćanski teolog i, kao takav, ne prihvaćam tumačenja da nas Bog kažnjava. Bilo je vrijeme teških iskušenja u našem kontinentu: kuga je onomad temeljito potresla Europu, dovela do pada autoriteta mnogih institucija, Crkve naročito, i u velikoj je mjeri pripremila plodno tlo da nastane i da Luterova reforma pusti korijene te da nam od nje dođe, prvo Reformacija, a onda protureformacija. Kuga, možemo slobodno reći, potpuno je promjenila lice Europe, pa i našega balkanskog podneblja. Kako li će tek izgledati naše društvo nakon ove pandemije?!

Ja sam radije da govorimo o, kako je poentirao mitropolit Porfirije Periću razgovoru za Večernji list objavljen u subotu 18. aprila, stanovitoj “Božjoj pedagogiji”: preciznije, ako vjerujemo u kozmičko bratstvo svega stvorenog, kako je tumačio sveti Franjo Asiški i kako preuzima papa Franjo u svojim dokumentima i propovijedima, ne bi li bilo točno, a i pravedno, da govorimo, poručuje vladika Porfirije, “kako majka Zemlja i priroda u njoj vrše pedagogiju čovjeka koji se tako brutalno

okomio i obrušava na prirodu izazvavši prave ekološke kataklizme?”

Papa Franjo otkriva Crkvi i svijetu novu viziju – integralnu ekologiju, čiji je ključ razumijevanja sadržan u pojmu “sve je povezano”. Himnu integralne ekologije napisao je sveti Franjo Asiški, čija je “Pjesma stvorova” završila u naslovu enciklike: “Hvaljen budi, moj Gospodine, sa svim stvorenjima svojim. “Pojava Papine enciklike Laudato si’ (Hvaljen budi) traži poštivanje stvorenoga reda. Taj je red, na poseban način, sadržan upravo u bioraznolikosti, koja je vrijednost i bogatstvo odnosa koje teologija otkriva kao proslavu Stvoritelja, a (konvencionalna) ekologija kao mjeru za zdravlje okoliša. Na taj način očuvanje bioraznolikosti i briga o povezanosti među stvorenjima postaju moralni imperativ integralne ekologije.

RASPETI BOG

Zastupam teologiju koja želi biti biblijski utemeljena, eshatološki usmjerena i politički odgovorna. Za pisanje ove kolumne rukovodim se pročitanog u knjizi “Raspeti Bog” protestantskog teologa prof. dr. Jürgena Moltmanna sa sveučilišta u Tübingenu u Njemačkoj. Knjiga je, jedan “dio njegova očajničkog hrvanja s Bogom, njegove patnje zbog tamne strane Boga, njegove boli zbog napuštenosti žrtvi od Boga i zbog bezbožnosti počinitelja u onom krvavom ratu” (pritom misli na Drugi svjetski rat). Riječ je o knjizi koja govori o vjeri u Boga nakon Kristova raspeća. Knjiga koja mora imati u ruku svaki zagovornik naravnog božanskog prava, to jest, svakog tražitelja milosrdnosti i ljubavi. Konačno, svaki graditelj moralne teologije političkog života.

Govoriti o Moltmannu teško da možemo ako se ne osvrnemo na njegovu “trilogiju” o teologiji nade, nastalu u razdoblju od 1960. do 1980. Ovoj teologiji, posebno pitanju Kristova uskrsnuća, Moltmann pristupa s trostrukim kantovskim pitanjem: što mogu znati, što trebam činiti i čemu se smijem nadati. Zato teologiju nade možemo shvatiti kao teologiju Kristove budućnosti, odnosno eshatološku kristologiju. Upravo druga knjiga trilogije – “Raspeti Bog”, govori nam kako autor Krista promatra u svjetlu njegove povijesti, odnosno križa, čime je sačuvan kontinuitet i personalni identitet između raspetoga i uskrsloga Krista. Posljednji dio njegove trilogije čini teologija poslanja Crkve kao mesijanske zajednice, u knjizi “Crkva u sili Duha”, kojom Moltmann odaje svoje ekumensko usmjerenje.

Što shvaćamo o samoj knjizi? Da simbol križa koji je temelj Moltmannove knjige potiče na promišljanje. Moltmann razotkriva idole i idolatrije unutar i izvan kršćanstva, jer upućuje na ono što čini identitet kršćanske vjere, te ukazuje na raspetoga Krista. Znamo kako se kršćanstvo nalazi u krizi identiteta i relevantnosti, zato treba shvatiti da nam je potrebna teologija križa koja kršćansku vjeru učiniti relevantnom.

Tumačeći autorovu tvrdnju kako je i Bog napustio Isusa, neki su odgovarali trinitarnom teologijom križa odnosno teističkim i ateističkim poimanjem Boga. Bog koji uskrisuje mrtve i suočava se sa svakim zlom te ljubavlju pobjeđuje sve negativnosti, pretpostavka je slobode čovjeka pojedinca i cijeloga čovječanstva, napisao je Moltmann.

S filozofijskoga pak aspekta možemo govoriti o tri relevantne teze, jer znamo kako knjiga pokazuje “moguće putove iskušavanja istine”. Prva se teza odnosi na pitanje može li Bog su-patiti s čovjekom. Odgovor na nju glasio bi da su-patnja Boga i čovjeka omogućuje čovjeku da bude slobodan. Druga teza odnosi se na čovjeka, odnosno njegovu spremnost na prihvaćanje Kristova Križa, su-patnje s drugima, jer ako nje nema “onda nema vjere i tu pada svaka teologija”. Treća teza odnosi se na pitanje je li temelj kršćanske teologije religija kao institucija ili Isus Krist, što nas vraća na egzistencijalnu kristologiju, odnosno transcendentnu antropologiju.

I LENJIN

Osvrnuvši se na Lenjinovu maksimu kako je “povjerenje dobro, a kontrola još bolja”, Moltmann se dotiče sustavnog provođenja kontrole kroz sigurnosne službe u bivšim sustavima. Takva je kontrola nužno vodila u stvaranje “sigurnosne države” koja razdire samu sebe “saplićući se u imaginarnim brojkama” budući da više nitko ne govori istinu. U tom se smislu postavljaju dva osnovna pitanja: ako bez kontrole nema povjerenja, možemo li vjerovati onomu koji kontrolira, te pitanje ako bez slobode nema sigurnosti, koja nam sigurnost može zajamčiti slobodu?

Ako bismo morali odgovoriti na pitanje narušenoga i pokušaja ponovnoga uspostavljanja povjerenja, to je moguće ako slijedimo tri osnovna koraka. Najprije je potrebno priznati vlastitu krivnju što nas vodi k slobodi i istini, zatim se iskreno kajati za krivnju jer je “kajanje bez oprosta besplodno mučenje, a opraštanje grijeha otvara novu budućnost”, što nam uvelike pomaže da se okrenemo pravednosti. Slijedi potom izravnavanje štete odnosno ispravljanje pogrešaka. U konačnici, slijedi otpuštanje grijeha te uspostavljanje ponovnoga povjerenja i korak k novom početku, jer je povjerenje koje nastaje kao posljedica obraćenja čvrsto, budući da je prošlo kroz faze iskrivljenoga povjerenja i na taj način je postalo vjerodostojnije.

Zato takvomu čovjeku prije možemo vjerovati nego nekomu tko kaže da nikada nije pogriješio. Isto tako, i problemi na političkoj razini mogu se riješiti uvođenjem mjera povjerenja ili mirovne politike, kao npr. u poslijeratnom razdoblju u Njemačkoj.

Moltmann se pita kojemu Bogu možemo vjerovati s obzirom na to da danas svatko sebi stvara osobnoga boga, ustvrdivši da je istinski Bog, onaj koji nosi, Bog koji s nama skupa pati, baš kao što je nekoć patio s izraelskim narodom oslobodivši ga na kraju od ropstva. Njegova je moć njegovo “svetrpljenje”, i stvaralačka moć kojom Bog čovjeka vodi kroz životne tjesnace.

U svakom slučaju, kada sam se već odlučio da vam u vezi patnji i straha, temeljitog “hrvanja s Bogom”, napišem poruku, onda moram govoriti o osloboditeljskoj funkciji teologije. Pak i kada nastupam kao novinar moj posao mora biti u znaku supatnje, to jest, gledanje na Boga i na svijet iz perspektive žrtava, patnika, patnje, nedostatka pravde.

Stoga, moram ovu kolumnu zaključiti, svjestan da me mnogi neće shvatiti ili prihvatiti, tako da ostajem u stanju opreza i poslušnosti medicinskim vlastima, ali i skromnog iščekivanja znakova Duha Svetoga, jedini koji istinski oslobađa, a to je i jedna od važnih poruka ultimativnog blagdana – Vaskrsa, kojeg pravoslavni od nedjelje sada slave i kojeg im od srca čestitam.

“Ako bez kontrole nema povjerenja, možemo li vjerovati onomu koji kontrolira, te pitanje ako bez slobode nema sigurnosti, koja nam sigurnost može zajamčiti slobodu”

Tekst je prenet iz Novog magazina.