Tito u Bogovićima

Piše: Boro Kontić

Jedan slučajan pregled arhive Oslobođenje iz 1975. odveo me je na “kraj svijeta”. U selo Bogoviće, koje pamtim iz svoje mladosti kao najkraći opis za mjesto “Bogu iza nogu”. Kad bi se u Bosni kazalo “to ti je u Bogovićima”, željelo se ukazati na daleku, teško dostižnu lokaciju. Ukratko, bolje je odustati od puta.
Dugo nisam znao da Bogovići zaista postoje, osim u narodnom predanju. Prije nekoliko dana bio sam u tom selu nadomak Sarajeva, nekih četrdesetak kilometara. Kako kaže domaćin Muharem Memišević, gledajući u svoj automobil, ponekad je lakše stići iz Bogovića do Sarajeva nego sa Dobrinje, koja je sarajevska opština.

FOTOGRAFIJA: Pažnju mi je privukla poznata fotografija. Listao sam Oslobođenje iz novembra 1975. i odjednom vidio ranjenog Tita. Sa one čuvene, možda i najpoznatije ratne fotografije. Zajedno sa Ivanom Ribarom. U kolektivnoj svijesti to je uvijek bio snimak sa Sutjeske neposredno nakon ranjavanja. Ponekad se, kao u Dedijerovom ratnom dnevniku, navodi “Tito i Ribar u Petoj ofanzivi”. U drugim publikacijama često se koristi uža lokacija – Zelengora. Međutim, Oslobođenje od 4. novembra 1975. izvještava iz sela Bogovići o otkrivanju spomen-ploče. Na njoj je u mermeru uklesana slika ranjenog Tita. I napisano je da je slika napravljena upravo na tom mjestu između 18. i 21. juna 1943. Dakle, deset dana nakon ranjavanja i kada je Vrhovni partizanski štab nakon sto kilometara neprestanog pješačenja tu uhvatio nekoliko dana odmora. Tako je nastala glasovita fotografija Save Orovića.
Najpouzdaniji opis pozadine ove priče o fotografiji nalazi se u knjizi Bila Dikina (Sir Frederick William Deakin) “Bojovna planina” (The Embattled mountain). Dikin je bio član britanske misije Typical, koja se padobranima spustila kod Žabljaka, gdje je boravio Tito. Oni su 27. maja poletjeli iz Afrike u avionima kojim su pilotirali 20-godišnji novozelandski piloti. Pridruživši se Vrhovnom štabu partizanske vojske, zajedno su prošli pakao Sutjeske. Devetog juna 1943. u bombardovanju je poginuo vođa te misije Bil Stjuart (Stuart), a Tito je ranjen.

Nakon proboja obruča vođstvo partizanskog pokreta kretalo se prema Romaniji. Dikin opisuje 18. juni 1943. i tišinu opustjelog sela Bogovići, koju prekida “kurir koji je sav zadihan javio da je transport mazgi koje su nosile arhivu štaba i partije i radio-stanicu britanske misije upao u zasjedu. Tito se sa sa glavom među šakama naslonio na sto. Niko se nije ni pomakao niti progovorio”.
Onda se kao u nekom filmu situacija naglo mijenja i začuli su se ljudski glasovi i zveket potkovica. Uočavajući konture neobične čete koja pristiže, Dikin navodi: “U sredini na konju je mršava prilika. Utisak ove prikaze (lice sa uskom šiljatom kapom kao u srednjovjekovnog strijelca, uokvireno oštrom i prkosnom bradom čija je bjelina bljesnula kao svetionik) bio je uzbudljiv. Članovi štaba izvikivali su oduševljene pozdrave. Tito je istrčao da zagrli starca. Bio je to Vladimir Nazor. Izgledao je kao da je stigao iz Servantesovog svijeta. Kolona je stigla sa arhivama i britanskom radio-opremom. Zasjeda nije uspjela. Naše tmurno raspoloženje nestalo je isto tako naglo kao što nas je obuzelo.”
U Bogovićima je britanska misija ustalila svoje veze s Kairom. Tada je dogovoreno da se pošalje pomoć partizanima. Lijekovi, sanitet, kondenzovana hrana, eksploziv za miniranje željezničke pruge, po mogućnosti odjeća. Što će reći, to je bio početak savezničke pomoći Novoj Jugoslaviji, koja nije prestajala do pada Berlinskog zida.
Za ljubitelje jubileja podsjetimo 25. juna 1943. (prvi pokušaj 23. juna bio je neuspješan) jedan Halifax izbacio je prvu pošiljku paleta. Eksploziv, rezervnu radio-stanicu i nešto zavoja. Negdje avgusta iste godine u jednom od paleta bačenim iz aviona dobijene su i lopatice za ubijanje muha. Dva paketa.

BOGOVIĆI TODAY: Do Bogovića se iz Sarajeva može stići iz dva pravca. Odabrao sam magistralni put preko Mokrog i Ravne Romanije. Onda se siđe sa ceste i nekih desetak kilometara trucka kroz usku šumsku stazu. U jednom trenutku šuma se izgleda umorila i pred nama je pukao pogled na selo. Tu na vrhu staze pronašli smo pećinu pred kojom je nastao čuveni snimak. Ploča je bila razbijena. Čini se da joj je presudio udarac nekim tupim oruđem. Preživjela je samo glava Ivana Ribara i natpis “Ovde je drug Tito boravio od 18. do 21. juna 1943”. Partizani su se skrivali u pećini tokom dana, a noću bi silazili u selo. Iza pećine, u slučaju opasnosti, imali su gustu šumu za odstupnicu.

Pogled iz pećine (fotografija preuzeta sa portala Novi magazin)
Spustili smo se do sela i u prvoj kući sreli Momira Radovića. On se sjeća tih godina i kako je došlo do postavljanja ploče. Potvrdio nam je da je svečanosti otkrivanja spomen-ploče prethodio dolazak struje i probijanje puta do sela. Tako da je ploča s Titovim likom osvijetlila i povezala ovo selo duboko uvučeno u Romanijski plato. Radović se sjeća reflektora za koji je izrađen poseban nosač i koji je noću osvjetljavao spomen-ploču. Šalter koji se uključivao svake večeri bio je smješten u njihovoj kući. On tvrdi da je ploča uništena za vrijeme posljednjeg rata, ali ne zna ko je to uradio. Na pitanje o mogućnostima da se ploča obnovi, smatra da je to stvar opštine Pale, kojoj pripada selo Bogovići.
Malo ispod kuće Radovića naišao sam na dvojicu mještana koji su zajednički krampali. Slavišu Radojkovića i Muharema Memiševića. Širili su kanal pored puta. Kako kažu, ovdje kad kiše počnu, odnesu sve. Put je nekad bio dobar, objašnjavaju, ali niko ne radi na održavanju, pa moraju sami. Slaviša je odmah rekao da je ploča s Titovim likom razbijena prije rata. On čak tvrdi da policija ima zapisano i ko je i kad je to uradio. I Muharem potvrđuje da je ploča slupana prije rata. Negdje 1991. ili čak ranije. Ko je i kako to uradio – ne zna. Najvjerovatnije noću. Kaže da su to bile lude godine, a onda se zaratilo i o tome više niko nije ni razmišljao.
Muharem nam je dao i objašnjenje nekoliko petokraka ucrtanih u stijenu oko pećine. To su bile markacije puta kojim se Tito kretao ovim selom juna 1943. Cijelo je selo bilo markirano, on se sjeća jedne na njegovoj štali. Mnogo ih je nestalo. Ostale su sačuvane samo ove urezane u kamen. Svakog 27. jula (Dan ustanka naroda i narodnosti BiH) u selu je bilo veselje. Narodni teferič. Bina se napravi, govor, onda svirka, bacanje kamena s ramena, jagnje, ašikovanje. U to vrijeme, sjećaju se, autobus je išao pet puta dnevno, vozila su se djeca u škole, a radnici na posao. Svi su u selu radili. Neko u pilani, neko u Famosu, u šumarstvu, školama. Oba su vozarili dok su se školovali.
Nekad je u selu bila i četvororazredna škola. Svi smo u nju išli, kaže Muharem, koji nam je očas izdiktirao bošnjačka i srpska prezimena sa ovog prostora. Moji Memiševići, pa Kadrići, Debići, Mujanovići, Lelo, Šuvalije, Muratovići, Spahići, Džaferagići, Bečići i Rizvanovići. Kod Srba su Šarac, Radovići, Radojkovići, Ninkovići, Furtule, Čvoro, Breze…
Slaviša se sjeća da su autobusi vozili 120 mještana do Pala. On je radio u Famosu, koji je imao 3.200 radnika. Pilana više od 1.000.

POVRATAK: U povratku sišli smo boljom cestom do Pala. Kvalitetan makadam, a poslednjih deset kilometara asfalt. Sela tipična bosanska. Uvijek u pratnji gustih šuma i kamenitih planinskih vrhova.
Na ovom putu pronašli smo još jednu spomen-ploču iz partizanskih vremena, ali sačuvanu. U selu Majdanu. Podignuta 1953. sa slovima koja su izgubila sjaj. Ipak, može se razabrati da je posvećena narodnom heroju Slaviši Vajneru Čiči i borcima koji zajedno s njim “padoše u borbi za slobodu”. Čitajući, više nagađajući prezimena, uočio sam nekoliko s Muharemovog spiska. Mnogo više njih iz raznih jugoslovenskih gradova.
Tako je ovdje prohujala istorija. I one slomljene i one sačuvane spomen-ploče više ništa ne kazuju ovim ljudima. I oni su znali za priče i predanja o Bogovićima kao simboličnom mjestu smještenom još dalje i od najdaljeg puta. Danas, kad je sve postalo blizu, ostali su sami, kao i razbijena ploča koja je svjedočila o ljudima koji su u svoje vrijeme pobijedili fašizam.

Tekst preuzet sa portala Novi magazin