Šezdeset godina od Stepinčeve smrti

Piše: Drago Pilsel, Novi magazin

Prije nego što izađe idući broj Novog magazina u Hrvatskoj i drugdje će se obilježiti 60. godišnjica smrti zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca (Krašić, 8. maja 1898. – Krašić, 10. februara 1960.) kojeg je papa sveti Ivan Pavao II proglasio blaženikom u hrvatskom nacionalnom marijanskom svetištu Marija Bistrica 3. oktobra 1998. čime je započelo doba službenog štovanja Stepinca u Katoličkoj crkvi među Hrvatima (pa mu se tako posvećuju župne crkve, ima ih već osam). Stepinčevu kanonizaciju (proglašenje svecem) papa Franjo obustavlja nakon što su ispunjeni formalni uvjeti (lječnička komisija u Vatikanu 21. marta 2013. priznaje čudo ozdravljenja po zagovoru A. Stepinca, dok završna odluka teoloških sudaca u Kongregaciji za kauze svetaca 3. juna 2014. preporučuje Papi čin kanonizacije).

NIJE PRESEDAN

Nakon mog intenzivnog pisanja o cijelom slučaju, događa se pravodobna reakcija SPC-a (valja podsjetiti i da je carigradska patrijaršija prosvjedovala kod Stepinčeve beatifikacije 1998.). Franjo u ljeto te 2014. godine prihvaća pisma i kritike Svetog sinoda i patrijaršije Srpske pravoslavne crkve koje se dadu sažeti u slijedećem: Stepinac nije se dostojno držao za trajanja Drugog svjetskog rata i nije zaslužio da bude svetac – orijentir i primjer za univerzalnu (a ne samo neku mjesnu) Crkvu. SPC upozorava papu Franju na neke primjere, najblaže rečeno, ambivalentnosti u ponašanju kardinala Stepinca. Recimo, ne samo da ničim nije dovodio u pitanje donošenja zakonâ i mjerâ protiv Židova i Srba (kada je reagirao, bilo je za mnoge prekasno), nego se zalagao za poštovanje njihovog “dostojanstva” u trenutku kada je i te kako dobro znao da spomenute “mjere” znače skoro isključivo jezivu smrt desetina hiljada ljudi u Jadovnu, a potom mnogo više u Jasenovcu i širom NDH. “Ako se ne radi o cinizmu”, piše patrijarh Papi, “sigurno je riječ o stravičnom kompromisu kakvih je na žalost bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegovog klera sa Nezavisnom Državom Hrvatskom”.

Papa Franjo je, kako znamo, predložio formiranje mješovito katoličko-pravoslavne komisije za proučavanje Stepinčeva života i djela prije, za trajanje i nakon Drugog svjetskog rata. Dakle, Papa nije mogao prijeći preko jasnih iskaza o ambivalentnosti i insuficijentnosti Stepinca. U drugom pismu patrijarh Irinej pozdravlja prijedlog osnivanja komisije, moli da njen rad bude obogaćen i objektiviziran doprinosom i trećih, međunarodnih stručnjaka, obavještava papu Franji da je o cijeloj stvari Sveti sinod pisao drugim autokefalnim crkvama moleći da duhovni doprinos cijelom procesu, jer kao i Vatikanu, i SPC-u je stalo do promocije ekumenizma i mirotvorstva.

Komisija je završila radom jula 2017. i čeka se papin pravorijek. Tko god se ljuti na SPC, kaže mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić, na krivu se adresu ljuti jer je pitanje kanonizacije nadbiskupa Alojzija Stepinca strogo unutarkatolička stvar. Papa Franjo, pak, za mart 2020. je najavio otvaranje arhiva pape Pia XII, a istraživanje u tom sada digitaliziranom arhivu pomoći će da se dobiju odgovori na mnoga pitanja otvorena u radu spomenute mješovite Komisije.

Za Svetu Stolicu ovo nije presedan: obustavljena je kanonizacija drugog blaženika, francuskog franjevca Leona Gustava Dehona (1843-1925) jer, iako je već sve bilo spremno za kanonizaciju, koja je 2005. odgođena zbog smrti svetog Ivana Pavla II., otkriveno je da je rečeni svećenik bio autor spisa uperenih protiv Židova u razdoblju kada su u Francuskoj antisemitski osjećaji bili vrlo prisutni.

OTVARANJE ARHIVA

Papa Franjo je odlučio obustaviti i proces beatifikacije pape Pia XII. jer ne samo što postoji jaki otpor u redovima rabina i od strane same države Izrael, a pogotovo poljskih katolika, već i sam Papa ima prigovor savjesti i dvoumi se. Papa Franjo je rekao, odgovarajući na argumente argentinskog rabina Abrahama Skorke dok su se još družili u Buenos Airesu, naime, da Svjetski židovski kongres traži da se otvore Vatikanski arhivi i da se on s tim slaže da se to mora učiniti, baš ovako: “Otvaranje arhiva o Šoi (Holokaust) čini mi se odličnom idejom. Neka se otvore i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti (za spašavanje Židova tijekom pontifikata pape Pija XII.), pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo reći: ‘Pogriješili smo u tome i tome’. Toga se ne treba bojati. Naš cilj treba biti istina. Kada čovjek počne prikrivati istinu, on odbacuje Bibliju.”

Druga je pak Papina izjava isto jako važna, a valja je ovdje citirati. Kazana je kao odgovor na pitanje koje mu je u povratnom letu iz Skopja u Rim 7. maja 2019. postavio novinar Večernjeg lista Silvije Tomašević. Papa Franjo je tada rekao da je, što se pak tiče Stepinčeve kanonizacije, to “povijesni slučaj”. “Stepinac je krepostan čovjek, zbog toga ga je Crkva proglasila blaženim. Vjernici mu se mogu moliti, blažen je. Ali, u određenom trenutku postupka kanonizacije – kazao je Papa – bilo je nerazjašnjenih točaka, povijesnih točaka. Ja, koji trebam potpisati kanonizaciju svojom odgovornošću, molio sam, razmišljao, tražio savjet i uvidio da trebam tražiti pomoć srpskoga patrijarha Irineja, velikog patrijarha. I Irinej je pružio pomoć, zajedno smo ustanovili povijesno povjerenstvo i zajedno smo radili, jer i Irineja i mene jedino zanima istina, da ne pogriješimo. Čemu služi izjava o svetosti ako nije jasna istina? Nikomu ne služi. Znamo da je dobar čovjek, da je blaženik, ali kako bi se učinio taj korak tražio sam pomoć Irineja, da sve bude po istini. I sada se proučava. Prije svega ustanovljeno je povjerenstvo, i oni su dali svoje mišljenje. Ali sada se izučavaju druge točke; temeljito se proučavaju neke točke kako bi istina bila jasna. Ja se ne bojim istine, ne bojim se. Bojim se samo Božjega suda”, rekao je na kraju papa Franjo.

Hrvatske katolike muči (ne sve, naravno), to je očito, koliko će se morati čekati dok Papa (tko god on bio) odluči potpisati dekret o proglašenju zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija kardinala Stepinca svecem. Hoće li to biti papa Franjo, njegov nasljednik, koji pak po redu, hoće li se čekati još mnogo godina? Da, tvrdim da će se čekati još dosta godina.

Objektivna valorizacija nadbiskupa Stepinca govori da on nije bio klasični kolaborant ustaša, štoviše, znao im se suprotstavljati. Slavko Kvaternik će kasnije reći, OZNI, 1946, da se Stepinac i Pavelić od 1942. na dalje nisu uopće slagali i da je Pavelić od druge polovice 1942. bio uglavnom bijesan na Stepinca. Ovo je možda i dovoljno za status blaženika koji ima, ali ne i za status sveca, za što ga se kandidira. Konstantno stižu novi dokazi. Upravo obranjena doktorska dizertacija Nataše Mataušić na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu o radu izuzetne humanitarke Diane Budisavljević koja je spasila cca 7.000 djece žrtava ustaškog terora otkriva koliko je Stepincu dugo trebalo da se pokrene. Strogo gledano, pitanje “kolonizacije” (udomljavanje) te djece i brisanje njih kao pravoslavnih ili Srba, premda im se spašavao život, jest dio genocida. Takvih paradoksa ima zaista puno.

Sveta Stolica, što je konstanta otkako je Ivan Pavao II. pripremao Crkvu za Jubilej 2000., i ovom sagom oko Stepinca želi i očekuje da taj proces doprinese “čišćenju memorije” (kako kod katolika tako kod pravoslavaca, kako kod Hrvata, tako kod Srba, i drugih), što se smatra ključnim u željenom napredovanju odnosa obaju crkava (ali i Vatikana sa cijelim pravoslavnim svijetom).

Nakon što prođu godine ozbiljnog rada na arhivama, ne samo pape Pia XII, čekat će se plodovi kvalitetnijih odnosa Srba i Hrvata, odnosi sa što manje netrpeljivosti i međusobnih niskih udaraca, dapače, odnosi koji će svjedočiti o plodovima iskrenog dijaloga i pomirenja. Jer nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi, već sam to istaknuo pozivajući se na dokumente hrvatskih biskupa, pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?

Tekst je prenet iz Novog magazina.