Samo se društva bez budućnosti opsesivno bave prošlošću

Piše: Dragan Markovina, Novi magazin

Banalna činjenica, poput one da se samo društva bez budućnosti opsesivno bave prošlošću, a onda čak ni uz tako silno bavljenje nisu u stanju suočiti se s njom i prevazići je, očito još uvijek nije postala jasna većini ovdašnjih građana. Jer, kad bi im ona doista bila jasna, počeli bi prisiljavati političke elite da se bave sadašnjošću i budućnošću, umjesto što spremno sudjeluju u oživljavanju tema i politika iz prošlosti. Kad usporedimo jugoslavensku situaciju iz 1969, točno dvadeset i osam godina nakon početka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima i dvadeset i pet nakon njegovog okončanja, pa to usporedimo sa 2019, koja se nalazi na istoj distanci od 91. i 95, shvatit ćemo do koje smo mjere zaglibili. Tadašnje društvo išlo je krupnim koracima naprijed, rast BDP-a bio je konstantan, a industrijalizacija, urbanizacija i demografska eksplozija na vrhuncu. Istina je da je Narodnooslobodilačka borba činila neupitan konstitutivni mit države, ali nije predstavljala centralnu društvenu temu. Danas, 2019. godine bilježimo opću stagnaciju ili minimalni ekonomski rast, potpunu devastaciju urbaniteta, demografsku katastrofu, jednako vidljivu u smanjenju prirodnog prirasta i sveprisutnom egzodusu mladih ljudi, a rat i teme koje su do njega dovele čine se življima nego ikada. Najgore od svega je što je najveći broj ljudi toliko otupio od svega, da se više i ne buni protiv ovakvog stanja.

U svemu tome, ono što je dodatno poražavajuće i logično se nastavlja na dosad napisano jest činjenica da iz tragedija koje su se dogodile uslijed zločina ništa nismo naučili. Ovaj tekst pišem točno na godišnjicu pada Vukovara i utemeljenja Herceg-Bosne. Obje ove stvari rezultirale su apsolutnim civilizacijskim potonućem koje je, ne samo u fizičkom smislu, gotovo u potpunosti uništilo dva predivna grada, Vukovara i Mostara, koji su predstavljali ogledan primjer zajedničkog življenja i nekog jugoslavenskog osjećaja nego su trajno oštetili sve one koji su uz te gradove bili vezani. Ono što se, ne samo moglo nego i moralo izbjeći, a očito nije, jeste to da se dodatno oštećuju i generacije rođene nakon rata iz razloga što se nikako ne dozvoljava da se rat nadiđe i da se u tim sredinama, ali i na čitavom ovom prostoru omogući normalan, svakodnevni život. Negdje se to radi odbijanjem suočavanja s vlastitom odgovornošću za zlo koje je učinjeno, a negdje odbijanjem da se prestane politički parazitirati na tragediji, ali rezultat je suštinski isti. To je strukturalni nacionalizam, nedostatak modernosti i ikakve vizije budućnosti. Nacionalizam nije naveden slučajno na prvom mjestu, budući da upravo on onemogućava da se napravi konkretan iskorak iz ratnih tema i trauma. Uostalom, kada govorimo o Vukovaru i Mostaru, uz koje se danas kao prva asocijacija veže potpuna destrukcija, mi zapravo govorimo o dva industrijski snažna grada, od čijih su industrija ostali tek djelići, nedovoljni čak i da komemoriraju uspomenu na prijašnje razdoblje, a kamoli za rješavanje egzistencije većine preostalih građana.

Stvar je, pojednostavljeno govoreći, sljedeća. Nacionalisti su nas, ne imajući nam išta drugo za ponuditi, prvo počeli daviti Srednjim vijekom i revizijom Drugog svjetskog rata, onda su proizveli rat i užasne zločine, da bi nas i četvrt stoljeća nakon svega nastavili daviti sa Srednjim vijekom i revizijom Drugog svjetskog rata, čemu su pridodali i glorifikaciju vlastitih poteza i zločina u ratovima iz devedesetih godina. Od tolikog bombardiranja prošlošću ljudi su, ukratko, potpuno poludili. Pri tome, sve ovo pišem kao netko tko je svjesno izabrao biti profesionalni istoričar, upravo zbog toga da bi razumio zlo koje smo proživjeli, ali ne zato da bismo u njemu vječno živjeli.

Od svog ovog lamentiranja ostaje nam logično pitanje kako dalje? Ponajprije tako da, jednako kao i u ličnom životu, počnemo od sebe i prestanemo se pitati što je netko drugi učinio nama, a umjesto toga se zapitamo što smo mi učinili drugima i što sami sebi svakodnevno činimo. Kad bismo barem na nekoliko dana prakticirali ovaj pristup, shvatili bismo koliko on ljekovito djeluje i koliko bi brojni nesporazumi na ovim prostorima potpuno nestali. Iz toga bi logično slijedilo to da počnemo misliti o sutra, umjesto o jučer. Ovaj proces nam je utoliko lakši, budući da imamo autentično iskustvo kako to izgleda kad se društvo okrene budućnosti, ali je istovremeno utoliko teži zato što su političke i društvene elite iz sebičnih razloga nespremne za ovakvu vrstu zaokreta. Stoga je jedino što nam preostaje jačanje društva i slabljenje države na svim poljima. Nije lako, ali predstavlja barem neki pokušaj.

Članak je prenet sa portala Novi magazin.