Radoš Kosović: U norveškom jeziku sam „kod kuće“

15. September 2024.
U ređe jezike s kojih se prevodi spadaju i skandinavski, ali zahvaljujući jednom od danas najboljih prevodilaca, i knjige iz tih delova sveta dolaze u naše knjižare
f84f2b2d0078b817666882f49e9ed64f6
Izvor: Naslovne strane

Razgovarala: Anđelka Cvijić, Izvor: Novi magazin

Kad se piše o knjigama stranih autora, ili se one usmeno preporučuju, najčešće se zaboravlja da te knjige ne bismo čitali da nije bilo vrednih prevodilaca. Naravno, izdavači su tu da u saradnji sa njima jedno delo predstave čitaocima, i uvedu ga u kulturnu baštinu svoje zemlje, ali izdavači se uvek pominju, dok prevodioci uglavnom ostaju u senci sem kad dobiju neko veliko priznanje za svoje pregalaštvo. A najčešće zahvaljujući njima, javnost otkriva veličinu i vrednost svetske literature, pa i samu lepotu domaćeg jezika na koji su te knjige prevedene.

Gotovo da nema svetskog jezika sa kojeg najbolje i najvrednije knjige nisu došle do nas na srpskom. Supremacija engleskog je očigledna, u celome svetu, ali dela sa manje poznatih govornih područja, poput arapskog, japanskog, kineskog… odavno su, zahvaljujući marljivosti i samopregoru prevodilaca, prisutna u našim knjižarama. U ređe jezike sa kojih se prevodi spadaju i skandinavski, ali zahvaljujući jednom od danas naših najboljih prevodilaca, Radošu Kosoviću, i knjige iz tih delova sveta dolaze u naše knjižare.

Radoš Kosović (Beograd, 1984), prevodi sa norveškog i danskog, i dobitnik je najvažnijih nagrada za prevodilaštvo: Miloš N. Đurić, Aleksandar I. Spasić i Nikola Trajković. Zahvaljujući Kosoviću, čiji je prevodilački opus impresivan – dosad je preveo više od 50 knjiga, čitaoci su se bolje upoznali sa Erlendom Luom, Lašom Fr. H. Svensenom, Justejnom Gorderom, Karl Uveom Knausgorom, Juom Nesbeom, Jakobom Martinom Stridom, Majom Lunde, Junom Foseom, Teresom Tungen, Tirom Trunstad, Gertrudom Kejl… Kosovićeve prevode objavljuju naši najbolji izdavači, a često se desi da se u jednoj godini pojavi nekoliko knjiga koje je preveo; tako su samo u ovoj, 2024, objavljeni VI i VII tom Septologije Juna Fosea (Treći Trg – Srebrno drvo), Pregovori sa stvarnošću Erlenda Lua, Filozofija laži i Filozofija dosade Laša Fr. H. Svensena (Geopoetika) i Poslednji divlji konji Maje Lunde (Odiseja), treći deo Klimatskog kvarteta čiji će poslednji tom izaći iduće godine.

Na pitanje šta ga je, i zbog čega privuklo skandinavskim jezicima, Radoš Kosović za Novi magazin kaže da su ga jezici oduvek zanimali.

Zato sam i upisao Filološku gimnaziju u Beogradu, a Filološki fakultet je bio sasvim prirodan sledeći korak. Nisam odmah znao koji bih jezik upisao, doduše. Hteo sam nešto novo i neobično, a Grupa za skandinavistiku je imala izvrsnu reputaciju, sasvim zasluženu, i to je uticalo na moju odluku. Ukratko, sve se desilo polu-slučajno, ali se kasnije nijednom nisam pokajao zbog svog izbora.

Koja je prva knjiga koju ste preveli, i da li ste iz današnje perspektive ponosni na nju?

Kad god prelistam novi objavljeni prevod, pomislim da je nešto trebalo uraditi drugačije ili bolje. To je valjda sasvim prirodno kad se čovek bavi kreativnim poslom u kojem nema aksioma, ali u kojem bez sumnje ima boljih i gorih rešenja. Kad se setim svog prvog prevoda, međutim, ne razmišljam mnogo o tome, jer su u vezi sa njim mnogo jača sećanja na prvi susret sa svetom izdavaštva. Moj prvi profesionalni objavljeni prevod je filozofski esej o melanholiji – Unutarnji mrak Espena Hamera, koji je objavila Geopoetika. Prvenac uvek ima posebno mesto u srcu, i mada ne znam da li je ponos odgovarajuća reč, svakako mi je drag. Sve u svemu, bio je to dobar početak.

Koliko se skandinavski jezici razlikuju između sebe? Sa kojeg od njih najviše volite da prevodite?

Norveški, danski i švedski su veoma slični, ako govorite jedan od njih, razumećete i druga dva. Švedski i norveški su sličniji u govornom jeziku, a danski i norveški u pisanom. Islandski i farski se dosta razlikuju, zbog geografske izolovanosti mnogo su bliži staroskandinavskom. Finski je sasvim drugačiji, spada u ugro-finsku, a ne germansku grupu jezika. Meni je norveški najdraži, to je moj prvi skandinavski jezik, i živeo sam i studirao u Norveškoj. Prevodim i sa danskog, ali u norveškom jeziku sam kod kuće.

Da li uglavnom sami birate knjige koje biste preveli?

Uglavnom ne. U većem broju slučajeva izdavač sam izabere knjigu – na osnovu njenog uspeha u svetu, ili zbog toga što se uklapa u izdavačku politiku kuće ili u određeni projekat, ili naprosto zato što je knjiga dobra. Najbolji izdavači imaju šesto čulo za te stvari. Ponekad se prvo konsultuju sa mnom pre nego što donesu konačnu odluku. A ponekad je izbor u potpunosti prepušten meni.

Prevodite i beletristiku, i filozofiju, i klasiku, i savremenu literaturu. Šta je sa dečjom književnosti?

Dosad nisam preveo nijedan krimi roman, a spisku žanrova koje jesam prevodio treba dodati drame i poeziju. Kad je reč o dečjoj književnosti, dosad sam preveo desetak naslova. Obožavam da prevodim dečju književnost. To je teže nego što mnogi pretpostavljaju, ali je za mene uvek zadovoljstvo, pa čak i vrsta radnog odmora, jer se u dečjoj književnosti može disati punim plućima.

Koja vam je knjiga bila najveći izazov? A uz koju ste se, prevodeći je, najviše zabavljali?

Bilo je veoma teških prevoda, ne mogu da izdvojim jedan. Car i Galilejac Henrika Ibsena, Kapetan Voše Aleksandera Ćelanda, sabrana proza Tura Ulvena, Vandalizam Toma Kristensena, Nevidljivi Roja Jakobsena spadaju u najteže, a su to ujedno i neki od meni najdražih prevoda. Bilo ih je još, naravno, ali ovi zauzimaju posebno mesto u mom sećanju, iz različitih razloga. Neki prevodi su mi bili teški i zbog toga što mi se knjiga ne sviđa, ili mi je na određenim mestima čak odbojna.

Bilo je prevoda koji su me ispunjavali zadovoljstvom, osećanjem postignuća i smisla, ali ako me konkretno pitate uz koji sam se najviše zabavljao, izdvojiću serijal dečjih knjiga Jua Nesbea. To su veoma duhovite knjige koje su od mene zahtevale jednako duhovitu kreativnost.

Može li se reći da je skandinavska književnost poslednjih godina hit u svetu?

To se svakako može reći. Justejn Gorder je verovatno pionir savremene skandinavske književnosti u svetskom kontekstu, a kod nas svakako. Jedno od najpoznatijih imena je Karl Uve Knausgor, njegov serijal Moja borba postigao je neverovatan uspeh. Jun Fose se proslavio kao dramaturg, a prošle godine je njegova slava još porasla, pošto je dobio Nobelovu nagradu. Skandinavija je popularna i na polju žanrovske književnosti, skandinavski noar je sada poseban žanr. U to se već manje razumem, ali pretpostavljam da su Ju Nesbe i Stig Lašon i dalje najveća imena. I na kraju, tu su klasici, naravno. Sada se i neki manje poznati skandinavski klasici više čitaju u svetu zahvaljujući popularnosti mlađih autora, dobar primer je Tuve Ditlevsen.

Koliko se literatura Skandinavije razlikuje od savremene književnosti zapadnih zemalja? Postoje li neke autentično skandinavske teme, a opet univerzalne?

To je veliko pitanje na koje bih teško mogao da odgovorim čak i kada bih imao dovoljno mesta. Mislim da se skandinavski autori izvanredno bave konkretnim pitanjima povezanim sa svakodnevnim životom, porodičnim odnosima, društvenim pitanjima i osećanjima pojedinca. Jednostavno i lucidno pišu o iskustvima sa kojima se čitalac lako identifikuje, ali ih postavljaju u specifičan kontekst, ili ih posmatraju iz neobičnog ugla. Bliski su, i egzotični u isto vreme. Tu je i njihov humor, koji može biti trezven, apsurdan ili crn. Naravno, ima i autora koji ne pišu na način koji sam upravo opisao, a i oni imaju svoju publiku izvan domovine. Skandinavski talas je zaista fenomen, i na neki način je možda odgovor na latinoamerički talas.

Preveli ste Septologiju Juna Fosea, koja je posebno zahtevna. Bez tačke, samo sa zapetama, teče na blizu 800 stranica srpskog prevoda. Kako ste uhvatili taj fascinantni neprekidni ritam?

Fose je vrlo specifičan autor, sa posebnim glasom. Volim tvrdnju norveškog istoričara književnosti Pera Tomasa Andešena, da Fose piše poeziju u svim žanrovima. Zaista je tako. To je muzika koliko i jezik. Ritmičnost, muzikalnost, liričnost su ključne reči za Foseov stil. Svaki čin prevođenja je u izvesnom smislu pokušaj da se melodija odsvira na drugačiji način, ili drugim instrumentima, ali to je posebno upečatljivo u slučaju Fosea. Sintaksički i leksički, Fose mahom nije težak, pa je glavno da se melodija prepozna i dočara ritmikom jezika na koji se prevodi. A kad se ta melodija uhvati, samo joj se treba prepustiti. Na kraju krajeva, prevođenje Fosea i nije toliko drugačije od prevođenja bilo kog drugog autora, samo je veći naglasak na ritmu.

Postoji li knjiga koju ste želeli da prevedete, a niste?

Da ste me to pitali pre nekoliko godina, imao bih svašta da kažem. Srećom, imao sam priliku da prevedem nekoliko knjiga koje sam zaista želeo da vidim na srpskom jeziku, a nisam ni sanjao da će se to desiti. Mislim da će mi neostvarena želja ostati Ibsenov Brand. Koliko znam, to je njegovo jedino delo koje nije prevedeno na srpski. Taj propust je, doduše, potpuno razumljiv, jer je drama u stihu. Verovatno je da još dugo neću imati vremena da se posvetim nečem takvom. Ali to ne moram da uradim ja, naravno. Hrvatski prevodilac Mišo Grundler nedavno je objavio izvanredan novi prevod Pera Ginta. Skidam kapu. Nadam se da će se jednog dana posvetiti i Brandu.

 

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click