Predugo je vreme nezameranja

15. December 2019.
Politika nezameranja dovela nas je do situacije da sami članovi akademske zajednice i šira javnost počinju da sumnjaju u kompetentnost Univerziteta. Taj trend mora da se zaustavi. Univerzitet to može da učini samo i isključivo kroz spremnost da stručni ljudi izraze svoje mišljenje, ne vagajući kakva će biti posledica i hoće li im biti ugroženi interesi. To nije lako, kaže rektorka Popović.
IMG_2434
Fotografija preneta sa portala Novi magazin. Foto: Đurađ Šimić

Razgovarale: Bojana Milovanović i Ivana Pejčić

O politici nezameranja, o ulozi Univerziteta u Beogradu u odbrani javnog dobra, kao i o neophodnosti da se povećaju finansijska sredstva za razvoj nauke, za Novi magazin govori rektorka Univerziteta u Beogradu Ivanka Popović. Na pitanje vređa li nju ili njene kolege etiketiranje, poput “lažna elita”, kaže da ako je cilj toga prikupljanje jeftinih političkih poena, razume zašto se koriste takvi termini.

“Ali, cilj univerziteta i visokog obrazovanja je da stvori obrazovane, stručne i kompetentne ljude, koji su samostalni u svom razmišljanju i stavovima. U tom kontekstu postavlja se pitanje zašto bi onda reč “elita” imala negativan predznak. Mi ovde govorimo o stvaranju vrednosti i sticanju znanja koje će omogućiti napredak društva. Stručnost je neophodna da bi društvo napredovalo. Volela bih da svi naši diplomci unapređuju naše društvo, ali ako ovde nemaju mogućnost da to rade, oni će to činiti na drugom mestu. Etiketiranje visokoobrazovanih ljudi kao lažne elite nazadan je trend, koji nikome neće pomoći jer živimo u vremenu kada bez znanja nije moguć napredak. Kada se govori o eliti, nijedna država ne može da postoji bez nje. A želimo li da ona ima takav negativan kontekst? Nadam se da težimo tome da shvatimo da je neophodno odgovornije ponašanje u javnom diskursu”, ističe Popović.

Dodaje da je zbog slučaja plagijata Siniše Malog imala teške dane, pogotovu kada je imala utisak da javnost i država ne razumeju dovoljno zašto se Univerzitet postavlja tako kako se postavio.

“To je bila jedina mogućnost kako da Univerzitet ispuni svoju funkciju javnog dobra. Univerzitet ima obavezu da radi u okviru svojih nadležnosti i prema procedurama koje su definisane zakonom ili internim aktima. Na taj način Univerzitet može da obezbedi objektivnost u radu, što u krajnjem slučaju treba da doprinese razvoju celog društva. Tu nema partikularnih interesa. U tom smislu važno je da se poštuje autonomija Univerziteta. Univerzitet nije nosilac partikularnih interesa nego se bori za opšte dobro. U tom smislu nadam se da, posle burne jeseni koju smo imali, svi izlazimo iz ovog iskustva sa spoznajom da je to jedini način kako Univerzitet može da funkcioniše. Nadam se da u budućnosti neće biti namera da se ta pozicija Univerziteta zloupotrebi”.

*Godina za nama bila je prilično burna po Univerzitet u Beogradu. Koje su posledice i u kakvom je stanju Univerzitet nakon svega?

Najvažnije je da iz prethodnih iskustava izvučemo pouke i da u budućnosti još bolje radimo. Na Univerzitetu ima brojnih aktivnosti, kako na pojedinačnim fakultetima tako i u rektoratu, i u skladu s tim očekuje nas intenzivna 2020. godina.

*U fokusu javnosti bilo je i pitanje same autonomije univerziteta. Da li je na bilo koji način ona ugrožena?

U svetu se mnogo razgovara o autonomiji univerziteta. Mislim da je svuda, ako ne ugrožena, onda malo načeta. To je rezultat sadašnjih kretanja u društvu jer onaj koji finansira očekuje i da ima veću kontrolu. Ipak, nikada ne smemo da zaboravimo šta su osnovne intencije postojanja univerziteta. To je kreiranje ne samo stručnih ljudi nego slobodnosmislećih građana jer je to osnova za napredak svakog društva. U tom smislu autonomija se može meriti na različite načine – način finansiranja, sloboda kreiranja sadržaja i vođenje unutrašnjih politika. Univerzitet u Beogradu zaista, iako zavisi od sredstava koje od države dobija, ima sasvim solidan stepen slobode kada je reč o kreiranju studijskih programa i uslova za napredovanje nastavnika. Svi članovi akademske zajednice podjednako su odgovorni da svojim profesionalnim i korektnim ponašanjem, odnosno očuvanjem struke, obezbede autonomiju Univerziteta. 

*Nakon odluke kojom je Odbor za profesionalnu etiku proglasio doktorat ministra finansija Siniše Malog plagijatom, pokrenuto je pitanje preispitivanja doktorskih disertacija od 2000. Postoji li kapacitet za to?

Početak problema je, zapravo, bio u tome što Univerzitet nije imao odgovarajuće procedure. Sada su te procedure uspostavljene, verovatno će biti i unapređene na osnovu novostečenih iskustava. Po tim propisima će se postupati u svim narednim slučajevima. Naravno, anonimne i nepotpisane prijave protiv nekoga ili nečije disertacije neće biti razmatrane. Upravo u skladu s procedurama sagledaćemo sve što bude na odgovarajući način podneto i gde postoje elementi za razmatranje, ima li osnova da stručna komisija dalje razmatra disertaciju i donese stručno mišljenje.

Spremni smo da prihvatimo sve slučajeve i vidimo to kao priliku da se smanji tenzija oko ove situacije i da se svi slučajevi rešavaju isključivo u akademskom okviru. Ne očekujem da se istim intenzitetom prati svaki zahtev, kao što je to bilo u slučaju nedavnog spornog doktorata. To ne treba da bude predmet dnevnog interesovanja medija jer reč je o čisto akademskoj stvari.

*Kao posledicu imamo to da je kredibilitet Univerziteta doveden u pitanje. Kako smo stigli do toga i kako popraviti situaciju?

Svaka osoba ima svoja stremljenja i ambicije. To je potpuno normalno. Međutim, neko ko se angažuje u akademskoj zajednici mora odgovorno da koristi stručnost koju poseduje i da tako i deluje. Princip rada Univerziteta vezan je za poverenje u rad stručnih tela Univerziteta i fakulteta, kao i poverenje u odluke koje ta stručna tela donose. Članovi stručnih tela su ljudi koji su pokazali kompetentnost i ako, kao članovi akademske zajednice, nisu spremni da izraze svoje stručno mišljenje nego se uzdržavaju, time se urušava kompetentnost stručnog tela. Ljudi koje su kolege izabrale da ih predstavljaju u stručnim telima imaju obavezu da se izjasne, nemaju pravo da budu uzdržani u izražavanju svog stručnog stava. Kada smo svedoci te nespremnosti da se iskaže stručno mišljenje, tada je jasno da počinje da preovlađuje politika nezameranja.

Politika nezameranja dovela nas je do situacije da sami članovi akademske zajednice i šira javnost počinju da sumnjaju u kompetentnost Univerziteta. Taj trend se mora zaustaviti. Univerzitet to može da učini samo i isključivo kroz spremnost da stručni ljudi izraze svoje mišljenje, ne vagajući kakva će biti posledica i da li će im biti ugroženi interesi ako kažu svoje stručno mišljenje. To nije lako. Dugo traje ovo vreme nezameranja, tako da neće biti lako da se pređe na drugačiji način rada. Ipak, dužni smo da učinimo sve, da podstaknemo sve članove akademske zajednice jer je to jedini način da unapredimo rad Univerziteta i povratimo poverenje javnosti.

*U javnosti se pominje da je sporno 50.000 diploma? Da li je moguće to rešiti?

Prekršaji vezani za akademsku nečestitost nikad ne zastarevaju. U tom smislu zaista mogu da se provere sve odbranjene doktorske disertacije, samo se postavlja pitanje ko bi se latio tog posla? Naravno da se sadašnji i nekadašnji kriterijumi razlikuju jer sada imate mogućnost da ispratite sve aspekte originalnosti teksta. Ne znam odakle brojka od 50.000, ali to je ogroman poduhvat. Iskreno, pre bih se okrenula budućnosti, da se obezbede uslovi da ne dolazi do ovakvih nemilih pojava, odnosno da se one minimiziraju. Ovu pojavu nikada ne možemo u potpunosti da iskorenimo jer će uvek biti onih koji će želeti da prevare sistem. Suština je tu pojavu učiniti minimalnom.

*Kako?

Pre svega odgovornim mentorima i stručnim komisijama. Mentorski rad se sastoji u pažljivom praćenju kandidata od početka do kraja, odnosno do odbrane doktorske disertacije. To znači da jedan profesor ne može da ima prevelik broj doktorskih kandidata i da mora da postoji razrađen postupak praćenja napredovanja kandidata. Neki fakulteti to su već razradili i imaju detaljan monitoring napredovanja za studente doktorskih studija, dok drugi fakulteti imaju slabije razvijeno praćenje rada doktoranata. Mislim da je neophodno unapređenje procesa praćenja rada studenata na doktorskim studijama. Svi moramo više time da se bavimo.

*Koliko ljudi godišnje doktorira na Univerzitetu u Beogradu?

Na Univerzitetu u Beogradu se godišnje odbrani do 650 doktorata. To za Univerzitet naše veličine nije ništa preterano. Inače, doktorat je sada ulaznica u naučnu karijeru. Poenta doktorata je da se stvori samostalan istraživač, osoba koja je u stanju da definiše istraživački zadatak, da ga isplanira, realizuje, analizira ono što je dobio/la i da to zatim iskaže u pisanoj formi. Upravo zato je zadatak doktorskih studija da obuči kandidata ili kandidatkinju da mogu taj posao da rade samostalno nakon doktorata.

Ranije su razlozi doktoriranja bili drugačiji. Nekada je to bila kruna nečije karijere. Sada je to nešto što treba da se dešava u mlađim godinama i treba da predstavlja ulaznicu za dalji angažman u struci. Nije suština doktorata pisanje nekog rada samo s ciljem zadovoljavanja neke forme i da bi se dobila titula.

*Poslednjih godina imamo hiperprodukciju doktorata, pogotovo na privatnim fakultetima. Da li to degradira samu doktorsku titulu?

Kada se uzme u obzir veličina nekog univerziteta, broj nastavnika i koliki je godišnji broj odbranjenih doktorskih disertacija, možete videti da li je taj broj u skladu s mogućnostima ustanove. Ako se utvrdi da je broj odbranjenih doktorskih disertacija u odnosu na ljudski potencijal na tom fakultetu neuobičajeno veliki, onda se opravdano može pokrenuti i pitanje kvaliteta tih doktorskih disertacija. Zato je tako veliki korak napred zakonska obaveza da sve doktorske disertacije moraju da prođu proveru originalnosti teksta.

Napomenula bih da je provera originalnosti teksta samo jedan mali deo obezbeđivanja kvaliteta doktorske disertacije. Za kvalitet je neophodna bliska saradnja mentora, kandidata i članova komisije koji će vrednovati taj rad. Samo na osnovu više razmotrenih faktora, odnosno kriterijuma, i kvaliteta naučnog doprinosa teze, može da se sagleda i sveukupan kvalitet jedne doktorske disertacije.

U svakom slučaju, važan je akreditacioni proces i zato Nacionalno akreditaciono telo vodi računa o akreditaciji ustanova i studijskih programa, pogotovo kada je reč o doktorskim studijama. Oni moraju ozbiljno da sagledaju sve aspekte, odnosno može li institucija da iznese doktorske studije i da pokaže da ima sposobnost i kompetentnost kako bi dobila pravo da izvodi doktorske studije. Neophodna je konstantna provera i kontrola kvaliteta obrazovanja na svim nivoima. To se može ostvariti na više načina. Osim kroz rad Nacionalnog akreditacionog tela, neophodna je i kontinuirana kontrola kvaliteta na samoj instituciji, koju ona sama sprovodi kako bi pratila svoj razvoj i unapređivala svoj rad.

*Kako je danas rangiran Univerzitet u Beogradu na tzv. Šangajskoj listi?

Univerzitet u Beogradu trenutno se nalazi između 401. i 500. mesta na Šangajskoj listi. Smatram da je, kao i u slučaju spornog doktorata, praćenje kretanja Univerziteta u Beogradu na Šangajskoj listi bilo površno i suviše navijački. Javnost se radovala kada smo išli nagore, a onda je bila neutemeljeno ostrašćeno negativna kada je dolazilo do pada.

Nauka je veoma osetljiva kategorija, kao osetljiva biljka koja zahteva mnogo pažnje i nege. Morate stalno da je zalivate i obasipate pažnjom da bi mogla da se razvija. Ukoliko nemate optimalne uslove za razvoj nauke, to se direktno odražava na naučnu produkciju. Imali smo period kada je naučna produkcija rasla, u smislu broja objavljenih radova i njihovog značaja, odnosno doprinosa za druge istraživače u svetu. Sada imamo stagnaciju, što je posledica stanja u nauci u Srbiji u proteklom periodu.

Svedoci smo pozitivnih poteza, kao što su Zakon o fondu za nauku i Zakon o nauci i istraživanju, koji treba da omoguće bolje uslove u nauci i da podstaknu rad naučnika. Rezultate tih podsticaja osetićemo tek za nekoliko godina. To znači da je za nas vrlo važno da ostanemo u top 500 univerziteta na Šangajskoj listi. Sledeće dve godine će biti kritične. I ne možemo biti mnogo optimistični.

*Može li se očekivati i vraćanje određenih renomiranih profesora ili ostanak mladih na fakultetima u Srbiji? Nedavno je bilo priča da je došlo do pada na Šangajskoj listi zbog odlaska izvesnih profesora.

U Srbiji nemamo optimalne uslove da imamo visoko citirane naučnike. Sticajem povoljnih okolnosti, u proteklom periodu imali smo čak dva takva naučnika – matematičara. Svi istraživači imaju periode veće i manje produktivnosti jer nauka nije kao industrijska proizvodnja. Za nas je važno da radimo na tome da u budućnosti imamo što veći broj visokocitiranih radova jer oni mogu da unaprede položaj našeg naučnog rada u svetu. U svakom slučaju, ako se uzme u obzir finansijski aspekt, možemo da kažemo da je to što se Univerzitet u Beogradu nalazi na toj listi ogroman uspeh.

*Koliko treba izdvajati za razvoj nauke? Kako je to urađeno u svetu?

U svetu se tri odsto BDP-a izdvaja za nauku da bi se ostvario optimalan razvoj. Svojevremeno je strategija razvoja nauke u Srbiji kao cilj postavila da to bude jedan odsto BDP-a. Mi smo daleko od tog cilja. Ako bude većih izdvajanja u budžetu za nauku, biće i određenih pomaka. Države koje su napravile takav strateški pomak, kao što su Turska ili Kina, neverovatno su napredovale. 

*Zašto je došlo do smanjenja sopstvenih prihoda na Univerzitetu u Beogradu?

Do smanjenja sopstvenih prihoda došlo je iz više razloga. Kao sopstveni prihodi računaju se: školarine, prihodi od saradnje s privredom i međunarodni projekti. Ako imate smanjenje broja studenata na univerzitetima u Srbiji, to znači i manji broj školarina. Saradnja s privredom i međunarodni projekti ciklične su prirode, te i prihodi nisu konstantni. Imajući to u vidu, mislim da su fakulteti bili oprezni u svojoj proceni i predvideli da će imati manje tih vrsta prihoda. To može i da se promeni. Postavlja se pitanje zašto nije bilo volje da se iz državnog budžeta kompenzuje nedostatak finansijskih sredstava iz sopstvenih prihoda, čime bi se podržao i podstakao rad fakulteta.

 

Najvažnija je borba za kvalitet

*Kako privatne fakultete učiniti konkurentnim državnim?

Zdrava konkurencija je dobra stvar. Za državne fakultete je važno da i privatni budu kvalitetni, odnosno da ceo sistem obrazovanja bude kvalitetan. Nikome nije u interesu da postoje loši univerziteti. Zato je najvažnija borba za kvalitet. Svi akreditovani državni i privatni univerziteti Srbije su Članice KONUS-a, Konferencije univerziteta Srbije. Mnogo razgovaramo o kvalitetu, praćenju i kontroli kvaliteta. Svi smatramo da je to najbolji način da se izbegnu negativne pojave. Iako postoji taj konsenzus, moramo sada da pređemo s reči na dela i unapredimo mehanizme kojima ćemo moći ne samo da konstatujemo nego i da unapredimo kvalitet.

Verujem da će ubuduće studenti i roditelji koji plaćaju školovanje pažljivo gledati šta se dešava na univerzitetima i fakultetima i pažljivije birati kako će investirati novac. Mora se jačati saradnja među univerzitetima kako bismo se izborili za zajednički interes. To nije uvek jednostavno, ali na duge staze svima bi koristilo.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click