Povodi 25 godina od proterivanja porodice Barbalić: Gde nema Zakona, nema ni slobode

25. July 2022.
Obeležavanje godišnjica, sećanje i pamćenje događaja iz ne tako davne prošlosti naša je svakodnevna pojava. Pre svega što ti teški, dramatični i sramni događaji nisu doživeli razrešnicu, svoju katarzu, pa ih nosimo u sećanju kao težak, mučan i bolan teret. Takav je slučaj zemunske porodice Barbalić.
solidarnost-01
Protest povodom 25 godina slučaja Barbalić, ispred ulaza u Opštinu Zemun, koji su organizovali Žene u crnom i Inicijativa mladih za ljudska prava. Foto: zeneucrnom.org

Piše: Dragan Stojković, Novi magazin

Svakog jula se, umesto slavnih događaja kojima smo se ponosili, julskih ustaničkih dana u fašističkoj okupaciji, sećamo i stidimo završnog strašnog čina genocida započetog aprila 1992. u Bosni – ubijanja 8.372 Bošnjaka u Srebrenici 1995. godine, ali i nastavka nasilja i bezakonja dve godine posle formalnog završetka rata, otimanja stanarskog prava, izbacivanja i progona porodice Barbalić u Zemunu, jula 1997. godine.

Sudbina porodice Barbalić, koja čeka epilog na Strasburškom sudu za ljudska prava, po mnogo čemu zaslužuje pažnju šire javnosti i posle 25 godina. To nije tek nesreća jedne porodice – to je nesreća društva koje je nekoliko decenija ranije krenulo stranputicom i umesto da se posle toliko lutanja, ponora i stradanja izvlači iz mračnih ćorsokaka, ono se uporno, tvrdoglavo i besramno drži tog opakog i naopakog puta koji vodi u samouništenje. To je „Inat nebeskog naroda“ samom sebi.

Zbog čega je to samouništenje? Suštinski, to je put gaženja Zakona, poricanje civilizacijske ideje da su Zakoni iznad vlasti i vladara, da je politička (samo)volja vladajuće partije merilo svega.

Kad je posle učestalih pojava upada u stanove, koji još nisu bili otkupljeni, slučaj porodice Barbalić izašao u javnost zbog pobune njihovih sugrađana, koji su demonstrirali na ulici u njihovu odbranu, pljačkaši i otimači imovine pod zaštitom članstva u političkoj partiji koja je zavladala opštinom Zemun (SRS) pronašli su „opravdanje“ da su Barbalići Hrvati, a prema njihovoj bolesnoj logici svi Hrvati su ustaše. Još jednom se pokazalo da se nacionalizam razobličava upravo u tom pojavnom obliku – kao motivacija ili opravdanje za pljačku tuđih prava, imovine i slobode. I kad se očekivalo da će posle prestanka ratova 1991-1995. društvo biti vraćeno u normalno stanje – poštovanja normi i zakona, nastavljeno je s ratnim nasiljem i gaženjem ljudskih prava i Zakona. Da kuriozitet bude veći, perjanice tog nasilja bili su diplomirani pravnici Vojislav Šešelj i Aleksandar Vučić.

Put posleratnog gaženja zakona nastavljen je posle radikalske okupacije Zemuna u celoj Srbiji. Radikali preobučeni u naprednjake posle kratkotrajnog neuspelog pokušaja DOS-a proširili su zemunski model na celu Srbiju. Nije tajna, i za to postoje dokazi, čuveni narko-mafijaški Zemunski klan instaliran je upravo u Zemunu krajem devedesetih pod pokroviteljstvom tadašnjih opštinskih vladara.

Današnji događaji, počev od rušenja u Hercegovačkoj do gradnje Beograda na vodi, razni Belivuk i Jovanjica „slučajevi“, samo su nastavak, na državnom nivou, politike započete u Zemunu, kada su radikali oterali sudske izvršitelje koji su imali da sprovedu odluku Suda o vraćanju porodice Barbalić u svoj stan.

Tako je gaženje zakona postalo sistem, a ne greška u sistemu. Žrtve tog sistema su svi građani, bez obzira na nacionalnu pripadnost, a pošto ih ima najviše, Srbi su i najbrojnije žrtve. Nažalost i na svoju veliku nesreću, oni to još uvek ne vide i ne prepoznaju.

BOJA KRVI: Preispitivanje savesti povodom podsećanja na Barbaliće može početi i od onih delova društva koji su te 1997. bili politički protivnici radikala. Ostaće veliki znak pitanja zbog čega nikada nije održana Deveta sednica Skupštine Beograda, zakazana za 21. jul 1997, koja je odložena zbog nedostatka kvoruma. Održana je deseta i sve ostale u tom mandatu, ali nikad ova, sa samo jednom tačkom dnevnog reda, o stanju u opštini Zemun. Ni vlast DOS-a posle 2000. nije se zanimala za „zemunski radikalski eksperiment“. Čak su ostali pri kontratužbi koju je Opštinska uprava u sudskom procesu podnela protiv Barbalića i uredno odlazili na sudska ročišta! Budući da su radikale abolirali za sva nepočinstva u Zemunu, oni su im na koncu došli glave – Zoranu Đinđiću lično, a i svim strankama demokratske opozicije. Danas neprikosnoveno vladaju u celoj Srbiji zahvaljujući kontroli nad svim polugama vlasti – pravosuđem, policijom, vojskom, medijima, univerzitetom…

Ponašanje policije je za posebnu priču i analizu. Počelo je tako što 1997. nisu dali podršku sudskim izvršiteljima koju danas daju prilikom izbacivanja usamljenih osamdesetogodišnjaka iz stanova. Na nedavno održanom protestu povodom 25 godina slučaja Barbalić, ispred ulaza u Opštinu Zemun, koji su organizovali Žene u crnom i Inicijativa mladih za ljudska prava, kordon od dvadesetak policajaca je kao štitio protestante i dozvolio da nekolicina ekstremno besnih radikala, predvođenih Vjericom Radetom i Ljiljanom Mioković (koja je oduzela stan Barbalićima) na najogavniji način vređa, psuje, bljuje… i vrlo konkretno preti učesnicima, prvenstveno Staši Zajević i Sonji Biserko.

Umesto da mržnjom zaslepljene usijane glave diskretno udalje ili ih privedu u stanicu policije, pa i podnesu prekršajnu prijavu zbog narušavanja javnog mira i reda, ometanja legalno prijavljenog okupljanja građana, zbog uvreda i opasnih pretnji, oni su se pravili da ništa ne primećuju. Bogzna kako su bili pažljivi i pratili učesnike posle protesta do autobusa, da im se nešto ne desi! Umesto da te koji su predstavljali opasnost otprate do stanice milicije! Ispada da policija štiti „građane“ koji podržavaju pljačku, nasilje, šovinističku mržnju, genocid… I, naravno, po ko zna koji put, posle akcija na ulici u organizaciji ŽuC povodom podsećanja na genocid u Srebrenici 11. jula na njihove prostorije bačena je kanta. Sa bojom krvi.

BOŽINO SLOVO: Insistiranje na slučaju Barbalić, ali i svim ostalim slučajevima gaženja Zakona, polazna je tačka svih kritika politike i društva, kao i obnove nade u budućnost jer, kako davne 1805. napisa Teodor Filipović, doktor pravnih nauka, alias Božidar Grujović, prvi sekretar Praviteljstvujuščeg sovjeta, u čuvenom Slovu o slobodi:

„Zakon je volja vilajetska, koja vilajetu celom i svakom dobro zapoveda, a zlo zapreščava. Prvi, dakle, gospodar i sudija u vilajetu jest zakon. Pod zakonom moradu i gospodari, poglavari i sovjet praviteljstvujušči (obšča kancelarija) i svjaščenstvo, i voinstvo, i sav narod biti; i to pod jednim i tim istim zakonom.

Zakon dobre, zaslužene da nagradi; a zle, nepokorne, lenjive u službi da kaštiguje. Zato zakon razuman i pravedan biti mora.“

Zakon je, kako kaže Grujović, osnov slobode, a bez slobode ljudi su robovi gori od zveri, koje otimaju i „po svojoj volji zapovedaju, zakon ne slušaju, no ono što hoće čine; tu je umreo vilajet, tu nema slobode, nema sigurnosti, nema dobra već je onde pustailuk i ajdukluk samo pod drugim imenom“.

Uskoro će i 220 godina od ovog prosvetiteljskog pokušaja Božidara Grujovića, a Srbija se i dalje inati i neće Božino Slovo da stavi u obavezne školske programe i na tome vaspitava svoju budućnost, ne obazire se na njegovo upozorenje: „Vilajet bez zakona mora da propadne, da opet u robstvo dođe i da se sasvim rastrgne i pogine.“

Poruke su to i te kako aktuelne i bacaju svetlo ne samo na slučaj porodice Barbalić nego i na sve ostale drastične primere zloupotrebe države, nasilja i pljačke, protiv svojih građana i njihove budućnosti.

Hronologija događaja iz jula 1997.

1. jul
Nasilna provala i zamena brave u stanu porodice Barbalić. IV Opštinski sud izdao rešenje – privremenu meru vraćanja porodice Barbalić u svoj stan

10. jul
Kamionom registracije BM (Beli manastir) stvari i nameštaj porodice Barbalić odvezeni u nepoznatom pravcu. Savez nezavisnih građana za Zemun zakazao protestna okupljanja građana u ulici Radiča Petrovića.

11-19. jul PROTESTNA OKUPLJANJA

Prvi dan protesta. Nekoliko stotina građana protestovalo ispred zgrade u Radiča Petrovića br 12. Okupljenim građanima obratio se Dragan Stojković, predsednik IO SNGZZ…

Četvrti dan protesta. Povorka građana prošla kroz grad u nameri da preda pismo protesta stanici milicije zbog neizvršavanja naloga Suda – privremene mere do okončanja spora.

Šesti dan protesta. Posle duela na BK televiziji s Vojislavom Šešeljem, advokat porodice Barbalić Nikola Barović premlaćen od Šešeljevog telohranitelja.

Sedmi dan. Protestu u ulici Radiča Petrovića pridružuju se predstavnici Građanskog saveza Srbije i ostalih opozicionih stranaka i udruženja građana iz Zemuna i Beograda. Govorili su Nikola Milošević, Vesna Pešić i Goran Svilanović.

Osmi dan. U organizaciji nevladinih organizacija iz Beograda (Helsinški odbor, JUKOM, Žene u crnom) nekoliko hiljada građana demonstrira ispred Opštine Zemun. Dolazi do bliskog susreta s pristalicama radikala. Srećom, nije došlo do sukoba.

Devetog dana SNG ZZ održava poslednje okupljanje u ulici Radiča Petrovića u želji da spreči nova zaoštravanja sukoba.

20. jula izlaze iz štampe Zemunske novine u kojima se građani Zemuna nazivaju ustašama. Sutradan se odlaže sednica Skupštine grada Beograda o stanju u Zemunskoj opštini zbog nedostatka kvoruma.

I onda 22. jula bačena je bomba kašikara u foto-kopirnicu Sitografija potpredsednika Saveza Ljubiše Rankova, a dva dana kasnije porušeni su nadgrobni spomenici na Jevrejskom delu zemunskog groblja.

I 25. jula u ulici Radiča Petrovića Aleksandar Vučić predvodi kontramiting – okupljaju se pristalice radikala i sprečavaju sudske izvršitelje.

Tekst je prenet iz Novog magazina.

Click