Pet minuta sa Brankicom Janković

10. April 2020.
Poverenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković predala je Narodnoj skupštini dva izveštaja za 2019: redovan godišnji i poseban o diskriminaciji na tržištu rada. Zbog aktuelne pandemije smatrala je da trenutno ne treba o tome da govori u javnosti, ali koliko je važno znati šta se događa, svedoče podaci da je najviše pritužbi prošle godine podneto zbog diskriminacije na osnovu invaliditeta, pola, potom zdravstvenog stanja, dok je na osnovu starosnog doba i članstva u političkim, sindikalnim i drugim organizacijama podnet isti broj pritužbi kao i prethodne godine.
starenje_03
Brankica Janković. Foto: Medija centar Beograd

Na prvom mestu je oblast rada i zapošljavanja s trećinom od ukupnog broja podnetih pritužbi. Kako za Novi magazin kaže Janković, dala je 29 opštih preporuka za unapređenje ravnopravnosti: “Ovo su podaci ‘u redovnim okolnostima’, ali ne sumnjam da će tek sada biti onih koji će vanredno stanje koristiti da pojačano diskriminišu, onih koji su požurili da radnicima daju otkaze ili na druge načine ograniče njihova prava, kao i onih koji na različite načine nejednako postupaju s ljudima. Ima već onih spremnih da vređaju one druge.”

*Kažete da vas najviše plaši ono što nas očekuje nakon ukidanja vanrednog stanja jer posledice neće biti male. Šta se sada već nazire kao problem, posmatrano iz vašeg ugla?

Brine me kakvi ćemo kao ljudi izaći iz svega ovoga, hoćemo li naučiti nešto više o sebi i drugima. Šta sledi iza vremena provedenog sa samim sobom ili najbližim članovima porodice – izlazimo li jači ili će preovladati sve drugo, uključujući strahove, depresije, nasilje, razvode… Kako će deca podneti nedelje ili mesece neizlaska napolje, kako najstariji među nama?

Ostaću optimistkinja – oporavićemo se i videti da su u svakom društvu najbitniji ljudi. Pogledajte šta je, uostalom, najvažnije u suzbijanju ove epidemije; samo ljudi mogu da pruže medicinsku i svaku drugu pomoć; samo ljudi mogu da odnesu hranu i lekove drugim ljudima. Ne mašine, ne digitalne platforme. Sa druge strane, te platforme i prednosti novih kanala komunikacije i te kako su nam dobro došli danas, ali ljudi su ih izmislili.

Kao i u redovnom stanju, teškoće nisu jednako podeljene – i u ovom slučaju žene su podnele veći teret – mnogo ih više radi u vitalno važnim resorima u ovom trenutku: zdravstvena i socijalnu zaštita, trgovina, obrazovanje, mediji… Teže je i građanima sa invaliditetom, starijima, siromašnima… Evidentno je da će se posledice pandemije odraziti naročito na ekonomiju, posledice će biti dalekosežne i sveobuhvatne, i bez velikog razumevanja i svesti da se teret mora raspodeliti, nećemo lako izaći iz krize. U tom smislu set mera za ekonomski oporavak koji su nadležni najavili za period nakon pandemije od izuzetnog je značaja za čitavo društvo.

*Generalni sekretar UN kaže da se tokom pandemije u svetu udvostručilo porodično i nasilje prema ženama. Ima li takvih promena u Srbiji i postoje li mehanizmi za sprečavanje?

Ovo je situacija koja je izuzetno osetljiva za sve, ali ono što se nikako ne sme dozvoliti jeste kršenje zakona, a naročito zloupotrebe trenutnih okolnosti. Mehanizmi postoje iako sve funkcioniše u otežanim okolnostima, ne smemo zatvarati oči pred problemima, a rizik od nasilja jeste veći.
U uslovima izolacije i ograničenog kretanja neminovno dolazi do povećanog nasilja prema ženama i deci. U najtežoj situaciji, kao i u redovnim okolnostima višestruko ranjive kategorije žena su Romkinje, žene sa invaliditetom, sa sela, starije od 65 godina. Do nasilja dolazi zbog povećanih tenzija u kući, koje je teško izbeći zbog mere ograničenja. Stoga je potrebno primeniti posebne mere zaštite žena i devojaka koje su u riziku od nasilja, prilagoditi ih promenama u pogledu kapaciteta sigurnih kuća/prihvatilišta za žene i decu žrtve nasilja, uz neophodno informisanje ključnih aktera u zajednici i pružalaca usluga o tim promenama.

U ovim okolnostima, osim nadležnih službi, odgovornost je i na okruženju. Situacije nasilja u porodici ne smeju se pripisivati i opravdavati pojačanom nervozom, osećanjem teskobe ili straha, ma koliko oni sada bili realni i prisutni. Ovim ženama pomoć je potrebnija možda više nego ikada.

*Upozorili ste na stigmatizaciju starijih, govor mržnje na društvenim mrežama i narastajući seksizam prema ženama na javnoj sceni.

Ovakve situacije su lakmus-papir za mnoge socijalne odnose, ali i za to koliko smo kao društvo spremni da se suočimo s problemom. Razumljiv je strah od nepoznatog, od nečega sa čim se prvi put u ovom obimu suočavamo, ali nije razumljivo stigmatizovanje obolelih od korone, starijih, ljudi koji dolaze iz inostranstva u svoju zemlju, koji pri tom nisu prekršili nijedan zakon, upiranje prsta u nekoga samo zato što mislimo da je lakše obeležiti krivca i zato što danas, pod velom anonimnosti zahvaljujući društvenim mrežama, možemo.

Svako od nas koliko sutra može da se nađe u istoj situaciji, pa valja obuti tuđe cipele danas. Ova pandemija pokazala je ranjivost čitavog sveta, međusobnu povezanost i zavisnost svih nas. Ovo je vreme u kojem je na svakome od nas da u punoj meri pokaže odgovornost i da radi najbolje što može. Nažalost, stereotipi funkcionišu potpuno, pa seksizma ne nedostaje – izgled žena je glavna tema i, logično, na meti su trenutno vidljive žene, doktorke, nastavnice, novinarke… Videli smo da su neke naše reakcije doprle do najšire javnosti.

*Ima li u odnosu na prošlu sedmicu značajnijih promena, posebno u smislu kolektivne stigmatizacije?

Može se reći da deluje kao da je smanjena, barem ako je suditi po pritužbama. Jedan broj građana, posebno naših državljana koji su došli iz inostranstva, gde su boravili iz različitih razloga (rad, studije, lečenje, turizam…) pozvao je da nam se zahvali.

Međutim, građani se i dalje javljaju s nekim drugim problemima. Kada je reč o pritužbama u formalnom obliku, one stižu u manjem broju nego inače, ali sve je više telefonskih poziva i prijava mejlom. Naravno, prilagodili smo svoj rad novim okolnostima i zahtevima, pa neke od problema pokušavamo da rešimo promptnim slanjem inicijativa ili preporuka nadležnim organima da što hitnije reše problem koji je nastao u praksi primenom novih mera.

Dosad smo poslali nekoliko inicijativa i preporuka, od kojih su neke uvažene. Ukazali smo na potrebu rešavanja dozvole kretanja personalnih asistenata za osobe sa invaliditetom, ali i neformalnih negovatelja za starije građane i obolele od raznih bolesti koji zahtevaju negu, poput demencije, terminalne faze bolesti, a koji uslugu pružaju u vreme zabrane kretanja. Takođe, posle poziva više građana/ki starijih od 65 godina, koji su vlasnici motornih vozila, a kojima je registracija istekla u vreme trajanja vanrednog stanja, uputili smo inicijativu da to umesto njih mogu uraditi ne samo najbliži srodnici već svi koji mogu dokazati neposrednu vezu. Ukazali smo i na problem starijih u pograničnim oblastima i sl.

U ovih nekoliko nedelja vanrednog stanja veliki broj poziva i dopisa dolazio je zbog zabrane kretanja od starijih, koji su ukazivali na to da neki imaju dozvole, odnosno na selektivnu primenu. Drago mi je što je predsednik najavio preispitivanje takvih dozvola. Poziva i zahteva je mnogo, a mi u skladu sa svojim ovlašćenjima šaljemo inicijative, preporuke, predloge kako bismo u ovim teškim okolnostima pomogli da svi zajedno bolje sagledamo primenu mera koje se donose, a posebno kako se odražavaju na najranjivije koji se, očekivano, nama najviše obraćaju.

Tekst je prenet iz Novog magazina.

Click