Novac, helikopteri i kurs

1. June 2020.
Država se zaduži u stranom novcu i taj novac podeli građanima, recimo, svakome po 100 evra. Dug je na sedam godina s kamatom od nešto više od tri odsto, recimo 3,2. To je skupo, ali o tome kasnije. To je dug od oko 125 evra ako se kamate isplaćuju iz novog zaduženja. Kako je reč o dugu u stranom novcu, inflacija u zemlji ili promena kursa ne predstavljaju rizike za poverioce, bar ne sami po sebi. Dužnici, ukoliko im prihodi nisu u evrima već, recimo u dinarima, snose te rizike bilo da se oni pokažu nepovoljnim ili povoljnim.
vladimir gligorov
Foto: Medija centar Beograd

Piše: Vladimir Gligorov

Ko su dužnici? Svi poreski obveznici. Ovde poreze valja uzeti u najširem smislu, dakle, tu su i doprinosi i finansijska represija. Tako da su poreski obveznici svi, i oni koji dobijaju po 100 evra i oni koji ne dobijaju. Tako da se može reći da su građani, po nekom kriterijumu, recimo po starosti, uzeli po 100 evra na zajam od sedam godina sa kamatom od oko 3,2 odsto.

Uzmimo da građani mogu da se odreknu tih 100 evra. Svejedno će učestvovati u vraćanju duga. Usled čega će svi hteti da uzmu taj novac. Jer, dok je zaduživanje dobrovoljno, vraćanje duga nije. Zaista, kako je reč o relativno maloj sumi, pojedinačno posmatrano, ona ne mora ništa da znači ljudima koji imaju dobre izvore prihoda ili su bogati. Ako neko dobro zarađuje, njemu kredit od 100 evra nije potreban, a nije ni neka velika obaveza jednom u sedam godina. Svejedno, ako je već reč o dugu koji se ne može izbeći, a nije reč o novcu koji bi neko drugi dobio ako bi ga se boljestojeći odrekli, onda valja očekivati da će svi hteti da uzmu tih 100 evra koji im pripadaju.

Ovo je, dakle, zaduživanje, nije novac iz helikoptera, kako se to ponekad kaže. Uzmimo da centralna banka štampa novac za račun države i on bude podeljen svim građanima, recimo svakome po 100 jedinica tog novca ili svakome po 100 evra u dinarima. To je obaveza države prema centralnoj banci, gde budžet knjiži dug, a centralna banka potraživanje. Dug ne nosi kamatu i nema vremensko ograničenje. Reč je naprosto o novcu. Kojeg sada ima više, recimo, za 100 puta broj građana evra u dinarima.

Zašto bi to povećanje novca bilo potrebno ili korisno? Najčešće zato što ga nema dovoljno u nekom smislu te reči. Uzmimo da ima mnogo nezaposlenih, a ulaganja je malo. Neka razlog za nedovoljno ulaganja bude to što se ne očekuje da će se naći kupci za povećanu proizvodnju. Jednostavno rečeno, nedostaje tražnja. Razlozi mogu da budu različiti i oni su, naravno, od odlučujuće važnosti, ali to ostavljam po strani. Uzmimo da nema dovoljno novca, bar u tom smislu da se do njega ne dolazi u potrebnoj meri uobičajenim finansijskim kanalima. Tada državni helikopter može da poveća tražnju naprosto tako što će svima podeliti novčana sredstva, ne vodeći računa o tome mogu li da ga vrate i ne zato što je on naknada za robu ili usluge.

Reč je o transferu, o poklonu, s tim da se očekuje da će biti potrošen. Uzmimo, dakle, da pet miliona ljudi dobije po 100 evra u dinarima i sav taj novac potroši, to je toliko robe i usluga. Uz već postojeću tražnju, bar jedan deo toga otišao bi na novo zapošljavanje. Recimo da je taj deo multiplikator po kojem bi se povećao dohodak i zaposlenost, to bi trebalo da dovede do većeg ukupnog dohotka i tako i do većih poreskih prihoda (nominalno, ne u odnosu na BDP). Tako da se helikopterskim novcem uravnotežuju ponuda i tražnja u uslovima kada je ova druga, dakle tražnja, nedovoljna. Poreske obaveze kao udeo u dohocima ne bi trebalo da se povećaju, kao uostalom ni dug države.

Uslov je da država ima svoj novac. Kako doći do njega? To može da izgleda kao najjednostavnija stvar na svetu, naprosto, centralna banka štampa, recimo, dinare i vlasti zabrane korišćenje stranog novca. Ili, ako je zabrana nepoželjna, recimo zato što je reč o otvorenoj privredi koja mnogo uvozi, ili su doznake i drugi transferi u stranom novcu važni, može se izabrati politika fiksnog kursa. Jer, može se računati, ako se kurs ne menja i ako se inflacija drži pod kontrolom zato što se novac ne štampa više nego što to fiksni kurs dozvoljava, kamatne stope u dinarima bi trebalo da budu iste kao u stranom novcu, recimo u evrima. Pa ako je ona, kao što jeste, bliska nuli u evrozoni, trebalo bi da bude ista i u zemlji sa fiksnim kursom.

A nije nego je nekoliko procenata viša. Strani je novac skup, strani su dugovi skupi. Što je jedan razlog što su se mnoge zemlje odlučile da stvore zajednički novac, evro. Ukoliko bi pak neka zemlja želela da ima svoj novac, bilo bi potrebno da ima fleksibilan kurs i razvijeno tržište novcem i drugim finansijskim instrumentima. Što se ne može postići ni helikopterima niti zakonima. Usled čega se zemlje kao Srbija formalno deklarišu kao da imaju fleksibilan kurs, a zapravo se drže fiksnog.

Nezavisno je pitanje da li je u recesiji izazvanoj epidemijom reč o nedovoljnoj tražnji ili je, zapravo, reč o nezavisnom smanjenju ponude. Ako je reč o ovom drugom, kao što jeste, bolje je osigurati zaposlene, formalno i neformalno, nego sve zaduživati za 100 evra po glavi odraslih stanovnika. Ali ako već dele, nema smisla ne uzeti jer se obaveza vraćanja duga ne može izbeći.

U recesiji izazvanoj epidemijom, kao što je ova, reč je zapravo o smanjenju ponude. Zato je bolje osigurati zaposlene, formalno i neformalno, nego sve zaduživati za 100 evra

Tekst je prenet iz Novog magazina.

Click