Nema više velikih političkih ličnosti

Izvor: Novi magazin.

Jasmin Krpan je fascinantna priča. Foto-reporter koji je počeo u Vjesniku i Poletu snimajući Zagreb kasnih 1970-ih. Prvoborac Novog vala i autor fotografija za prvi album Azre. Jedan od prvih sa ovih prostora koji se uputio u svijet i napravio izuzetnu biografiju prateći dešavanja na Istoku Evrope. Posljednjih nekoliko godina živi u Vijetnamu, snima marginalce. Kada govori o svojim počecima ipak misli da je fotografija uhvatila njega: “Ja sam se zarazio preko novina. U to doba Američka knjižnica bila je na Zrinjevcu. Išao sam tamo i listao Life. To mi je bila Biblija. Snimio sam neku nesreću i poslao jednom Vjesnikovom uredniku. Čovjek me pozvao u redakciju. Razlog je vjerojatno bio što sam uz fotografiju na papiru odgovorio na pet temeljnih “W” – where, when, what, who, why – po nekom instinktu koji sam razvio uz Life magazin.”

*Kakav si aparat tada imao?

Mislim Exacta. Istočnonjemački. Tako su mi se otvorila vrata gradske rubrike Vjesnika. Legendarni Joža Vlahović bio je urednik. Valjda je nešto zabrljao po političkoj liniji, pa su ga po “kazni” premjestili u gradsku. Prvi reporterski zadatak kod Vlahovića bio je da mu donesem srdele iz lokalne gostionice.

*Uskoro si prešao u Polet.

U Poletu je bila čista energija i društvo vršnjaka. Okupljali smo se u centru grada oko Zvečke, Kavkaza, po tim lokalima. Svi smo prilično fantazirali. Htjeli smo raditi nešto kao Village Voice. Sex, rock i te stvari. Polet je bio prilično virtualna novina. Puno toga što je bilo na stranicama u stvarnosti nije postojalo. Ja sam napravio foto-priču o toples baru u Zagrebu. A takvih barova nije bilo. Dogovorio sam sa svojim frendicama da se skinu do pasa i stanu iza šanka u jednom lokalu. To je toliko dobro izgledalo, da su ljudi dolazili i pitali me gdje je taj lokal. Polet je često tako funkcionirao. Jedino rock nije bio nimalo virtualan. A poletovski rock i Novi val faktički je rođen kad je nestalo deviza. Jugoton, koji do tada nije pet para davao za domaće rock grupe, odjedanput se morao okrenuti lokalnoj sceni da nadoknadi gubitak licencnih prihoda.

Veljko Despot, koji je bio urednik licencnih i pop izdanja, faktički je bio bog i batina u Jugotonu. Škarica (Siniša) u vrijeme obilja deviza nije imao težinu. Poslije je postao urednik za koga se veže domaći rock. Tako da je Polet zapravo profitirao na nestašici deviza jer je njegovo pisanje o rocku dobilo novu, tržišnu dimenziju. Mainstream novine Večernji list, Vjesnik i ondašnji Start nisu se bavile rockom. Onda je Polet počeo plesati po rubu onog što je Partiji bilo podnošljivo. Dva puta je zabranjivan. Prvo zbog gole slike golmana Šarovića, a drugi put kad je objavio stare, predratne fotografije hrvatskih slikara kako se “zezaju” sa svojim golim modelima. Nije baš bio pornić, ali ni daleko od toga. Ja sam nakon toga snimio fotografiju koja je opet prelila čašu. Ilustracija omladinskog rukovodioca. Uzeo jednoga poznanika i slikao ga zajedno sa djevojkom koja se skinula gola do pasa. To sam slikao u haustoru pored Zvečke. Kafane. Onda smo mi, a u komunističkom sustavu se to tako radilo, po kazni faktički dobili “cipelu“ iz Poleta i otišli u Vjesnikovu kuću. Pošteno rečeno, nije bila neka kazna iako se u redakciji Vjesnika nisu pušili jointi kao u redakciji Poleta.

*Krajem 1970-ih napravio si naslovnicu prve ploče Azre. I Džonijev portret. Kako je to nastalo?

Ja Džonija ranije nisam osobno poznavao. Jedan dan sam došao u Studentski centar, bio je koncert Azre. Dvije hiljade ljudi u Studentskom centru i Džoni u komadu otpjeva 30 pjesama. Nije imao ni gramofonske ploče, ni kasete, ni na radiju ga nisu puštali – ništa. I dvije hiljade ljudi otpjeva s njime 30 pjesama. Kad sam čuo te pjesme, rekao sam – wow. On pjeva o stvarima oko mene, nečemu što znam.

Tako smo se upoznali, počeli se družiti. Kad su snimili prvu ploču, ja sam uradio fotografije i dizajn omota. Njegov kum je napravio logo Azre. Onda sam ih slikao kao Beatlese. Vi ćete biti kao Beatlesi – zezao sam ih. Ima slika na unutrašnjem omotu gdje njih trojica prelaze cestu, a basist Mišo je bos. S tog albuma ostala je čuvena fotka – Džoni sa gitarom. Uz Titov ratni portret od Žorža Skrigina, to su dvije najobjavljivanije fotografije ovdje. Mislim da je to najviše što čovjek u mojoj profesiji može napraviti. Stojim na semaforu, klinka stoji pored mene i ima moju fotografiju na majici. Ne zna ona tko sam ja, ali mene to ispunjava silnim zadovoljstvom.

*Novi val ne vidiš kao nešto važno?

Ono što je meni fascinantno, a rađeno je dosta dokumentarnih filmova, emisija, niko nije istražio zašto Novi val nije uspio ostaviti nikakvog traga. Kako je moguće da nakon novog vala, gdje se mi u jednom trenutku zbilja uključujemo u Evropu, recimo u neku širu i bogatiju kulturološku matricu, dođe onaj strašni rat. To nema logike. Ima logike ako neko objasni zašto. Zato meni Novi val, osim što je to doba moje mladosti, na nivou društva kao cjeline nije bio važan. On je bio marginalna pojava. Novi val – to je po meni, neću reći tužna epizoda, ali mi je užasno žao – to je propuštena šansa. Nikakvog traga nije ostavljeno.

*Ima to sjećanje na ljude koji su pokušavali postaviti neka bitna pitanja, a koja rock’n’roll možda može postavljati.

Ono što je posebno bolno, ta lažna mistifikacija i glamurizacija Novog vala. Način na koji se on prikazuje je iritantan. Kad je Igor Mirković radio onaj film “Sretno dijete“, na početku je došao i kod mene s pitanjem da se pojavim u tom filmu? Kad mi je rekao ideju, ja sam mu kazao: mislim da si promašio temu. Glorificiraš i daješ tome neku dimenziju koje nije bilo. Što je zaista zanimljivo i što bi trebalo objasniti, to preskačeš.

Kad čovjek pogleda američki rock’n’roll, to ima odraza i na ostatak svijeta. Američki rock je u svom najboljem izdanju najdirektnija reakcija na vijetnamski rat. To propitivanje, znači kad čovjek gleda to razdoblje američkog rock’n’rolla, pa i našeg Novog vala, to je propitivanje društva, sebe, gdje se nalazimo, kud idemo, što radimo. Niko ne istražuje ozbiljno što je bio i kakvi su njegovi tragovi, promjene koje je donio društvu, nego ga glorificiraju. U Hrvatskoj govore kako je to bilo vrijeme kad su svi slušali rock’n’roll, a to nije istina. Kad je Film svirao u Kulušiću pred dvjesto ljudi, u Domu sportova je na narodnjacima bilo 10.000 ljudi.

*Šta si kao foto-reporter naučio iz svega toga?

Shvatio sam da treba napustiti ovaj prostor. Zagreb. U jednom trenutku sam shvatio da je to prostor koji okoštava um. Kad malo odrasteš, pojavi se taj element provincijalizma i ta malograđanska sredina te proguta. To je Veselko Tenžera najbolje objasnio: Zagreb ne može progutati značajne pojave, značajne događaje, značajne ljude.

*Naredna stanica nakon Poleta bio je bio glasoviti magazin Start? Da li ti je Start dao neku bolju opremu?

Ne, Start nikad nije davao suradnicima nikakvu opremu. Sam sam kupio Canon F1, koji je puno, puno koštao. To sam zaradio radeći, uz fotografije, kao noćni čuvar, pomoćni radnik u toplani, na sve moguće načine. Oko toga sam se jednom sa Džonijem zakvačio. Džoni se nešto žalio na pojačalo, a ja sam rekao – Džoni, hajde sa mnom radit u toplani teglit cijevi i zaradićeš za pojačalo. Ne dolazi u obzir, on je bio tvrd…

*Šta si radio u Startu?

Reportaže. Imao sam tu prvu veliku “krvavu” reportažu. Priča o hitnoj pomoći. Deset dana sam bio u hitnoj pomoći, vozio se s njima, baš lajfovska reportaža. Tu je krv tekla sa stranica. Onda je izbio skandal i glavni urednik Starta se odrekao toga, braneći se da je sve to napravljeno dok nije bio u redakciji. Ja sam u Startu, zapravo, kratko radio. Na početku je bilo tih nekoliko reportaža, onda sam otišao u Pariz. Kad sam radio vani, slao sam fotke mojim Poletovcima u Startu. Oni su to objavljivali i hvalili se kao naš reporter, a to zapravo veze s njima nije imalo.

*Je li bilo teško dobiti posao vani?

I je i nije. Kad sam došao u Pariz, prvo sam zvao agenciju Gamma. To je bila velika svjetska agencija. Zovem iz govornice i ponavljam: Hello, do you speak English. Meni odgovara neko na francuskom, a ja ne razumijem ni riječi! Zapravo, to je bio govorni automat. Nisam znao da postoji automat, toga u Jugoslaviji tada nije bilo. Onda sam zvao drugi broj, agenciju Sipa isto veliku svjetsku agenciju. Jedna od Big Three: Gamma, Sygma, Sipa. Primio me direktor i utemeljitelj Sipe Gökşin Sipahioğlu i pitao – zašto si ti došao ovdje? Rekao sam: To be the best. Onda je on rekao “Palestinci su neko sranje napravili u Iraku, je li možeš ti to pokriti”, ja sam odgovorio – mogu. Ali sam umjesto, tamo otišao u Poljsku.

*To je bilo početkom 80-ih? Solidarnost?

Da. I odmah je izašla u reportaža u Paris Matchu i to mi je bio prvi posao i odmah prvi Paris Match. Gökşin Sipahioğlu je bio poznat po tome da bi uvijek mladim ljudima davao šansu. S ulice dođeš njemu, on te pogleda, procijeni i kaže hajmo. Kad sam prvi put došao kod njega on je izvadio iz ladice hiljadu dolara i rekao evo ti za troškove. Ja u životu 1000 dolara nisam vidio. Poslije, kako sam radio duže vrijeme kod njega, upitao sam ga kako se usudio dati hiljadu dolara čovjeku kojeg prvi put vidi u životu. On veli bolje izgubiti hiljadu dolara nego dobrog reportera.

U Sipi je nastala fotografija sa sprovoda Andropova u Moskvi. Bila je 1984. u izboru Time magazina fotka godine, a poslije je ušla u najbolje novinske fotografije XX stoljeća. Poslije toga su me zvali iz Gamme da pređem njima. Agencije su funkcionirale na principu da bi nudile magazinima fotografije svojih reportera. Recimo Time ima tri svoja fotografa koji su nešto slikali, zatim tu su fotografi Sygme, Sipe, Gamme, a Time će objaviti najbolju fotografiju s tog događaja. Naravno, to je bilo prije Interneta. Danas portali objavljuju prvu fotografiju koja im stigne. Ne uvijek i najbolju. Kad je Andropov umro, ja sam bio u Sarajevu na Olimpijadi. Onda sam dva dana išao od Sarajeva do Beograda, onaj strašni snijeg je pao. I na kraju sam došao preko Varšave, u četiri ujutro u Moskvu, gladan, umoran i smrznut. U deset ujutro je bio pogreb.

Tu sam napravio sliku vojnika koji nosi lijes i gleda u mrtvo lice Andropova. Fotografi Gamme, Sygme, Sipe bili su posebna sorta u svijetu novinskih fotografa. Prvo si radio sam, sam si birao teme, sam si sve radio, od organizacije putovanja, snalaženja na licu mjesta, sve sam. Sistem je bio pola-pola. Pola troškova, pola zarade. To je bilo dobro jer si onda imao element odgovornosti. Nisi se mogao bahatiti s troškovima, a ništa ne napraviti, jer plaćaš pola iz svog džepa. Bilo je to zlatno doba novinskih fotografa kad je Time imao tiražu deset milijuna primjeraka.

*Negative si često slao po putnicima?

Morao si naći putnika koji je dovoljno glup da uzme filmove, jer sa svih strana mu na aerodromu preko zvučnika govore da ne uzima stvari od nepoznatih ljudi a i dovoljno pametan da ih preda jer ga u Parizu na aerodromu čeka čovjek iz agencije kome mora dati nerazvijene filmove. Kao u špijunskim romanima.

*Da li se ikad desilo da je propao snimak?

Pa jedno 40 posto, uglavnom bi ih putnici uzeli, prošli graničnu kontrolu pa se predomislili i bacili u kantu za otpad ili zahod. Zbog toga sam vjerojatno osijedio prije vremena.

*Upoznao si dosta zanimljivih ličnosti u Sovjetskom Savezu?

Andrej Saharov, disident, bio je najfascinantniji. Znao sam i Jeljcina. Upoznao sam ga dobro i prije nego što je postao član Politbiroa, preko njegovog bodyguarda. Jeljcin je, kad sam ga prvi put upoznao, bio prava sibirska seljačina. Grub, pijanac. A Saharov je bio zbilja fascinantan. On je živio u takozvanom komunalnom kvartu. Trosobni stan a u svakoj sobi jedna obitelj. On i žena su bili u jednoj sobi. Jednom mi je izašao u susret. Dođem do Saharova i objasnim kakva je situacija, da mi se ide doma za Novu godinu i bi li mi mogli organizirati neko slikanje ranije ali kao da je Božić. Njega su kontrolirali, policija je gledala tko odlazi do njega i te stvari. Ali, to je bilo tako i naprosto nije se o tome razmišljalo. Pa, ako prođe dobro, ako ne, ha, takav je život. Bio je jako simpatičan, onako pogrbljen tihog glasa. On i žena ugurani u tom malom sobičku. Nepotkupljiv.

*Ti si u tim vremenima sreo i Kim Il Sunga, sjevernokorejskog lidera?

To je bilo u ona doba kad je bilo užasno teško tamo ući. Ja sam ušao u Sjevernu Koreju, a prije mene, osim jednog japanskog novinara, sa zapada godinama niko nije bio. Par godina sam čekao vizu. Ušao sam u vrijeme rođendana Kim Il Sunga. Tada se sumnjalo da on ima tumor. On je prije toga bio u Jugoslaviji na VMA. Kad sam bio na njegovom rođendanu nekako sam se izborio da odem na tribinu iza njega. Bila su četiri sjevernokorejska fotografa, ali ispred njega. Ja sam ga slikao odostraga i vidjela se ta izraslina na vratu. To je bilo senzacionalno kad je izašlo van, kad se potvrdilo da ima tumor.

*Šta radiš poslije rata?

Poslije rata par godina nisam ništa radio, jer sam se umorio od fotografije i ratova. Onda sam negdje pročitao da je novi teatar sukoba Pacifik. Kina, Amerika, Jugoistočna Azija. Sad sam tamo s time što to više ne funkcionira u medijskom smislu kao prije. Živim u Vijetnamu godinama, radim knjige, fotografske eseje, filmove.

Sad radim novu priču, “Not So Crazy Rich Asians“. To su Kambodža, Vijetnam, Kina. Te su tri zemlje vezane kroz nedaleku prošlost. One su ratovale jedne protiv drugih a i ekonomski su ovisne. Kad Kinezi imaju problem oko tog čiji su otoci u Južno kineskom moru, razbude si nacionalizam protiv Vijetnamaca ili nekog drugog. Vijetnamci kad imaju unutrašnji problem razbude nacionalizam protiv Kambodžanaca, a Kambodžanci protiv Vijetnama i tako u krug. Rad na novoj knjizi je naporan. Sve sam financiram. Jako dugo traje da te ljudi prihvate. A drugo nisam ja više ni mlad i fizički nisam kao prije trideset godina. Ja sam stari model. Dijelova više nema.

*Da li ima neka paralela s nama. Imali su ratove, revolucije. Kakve su posljedice?

Za mlade ljude sve to ne postoji jer ih stari ljudi ne truju s time. Kako je govorio Tenžera, borba za bolju prošlost, njih ne zanima. Naše rasprave u Hrvatskoj o ustašama i partizanima kao lošim momcima su zle i glupe. To je kao da u Kambodži danas raspravljaju da li je Pol Pot bio dobar ali je eto usput pobio jednu petinu cjelokupne populacije Kambodže.

*Ti si u prvom dijelu svoje karijere prikazivao čuvene i znane političke ličnosti. Sad si potpuno posvećen ljudima s margine.

Da, zato što mislim da je vrijeme tih velikih ličnosti prošlo. Mali ljudi su ti koji čine krvna zrnca svake velike firme. A, evo i zašto. Mislim da ako čovjek kao Donald Trump može biti predsjednik Sjedinjenih Država znači da je vrijeme velikih političkih ličnosti prošlo. Vrijeme je velikih ekonomskih entiteta. Google, Microsoft, Apple, Facebook, Alibaba svi su satkani od stotina hiljada “malih” ljudi. Daleko važniji od bilo kog političara. Prošla su vremena kad je CIA bezuspješno pokušavala likvidirati Fidela Castra. Pogledajte zbivanja između Amerike i Kine s priličnim hladnoratovskim tonom. Ne napada Trump kineskog lidera Si Jinpinga, koga naziva “mojim velikim prijateljam”, već Huawei.

Ne/razumevanje Rusije i Kine

Sovjetski Savez mi je bio jako zanimljiv, zapadnjacima prilično nerazumljiv svijet. Slično vidim danas kroz Kinu. Zapadni mediji Kinu i Rusiju ne razumiju. Sa iskustvom iz socijalističke, jednopartijske Jugoslavije meni su Kinezi razumljiviji nego Englezima ili Amerikancima. Taj socijalistički mentalitet je zanimljiv jer socijalizam ima neku čudnu notu, nije toliko individualan i ne gazi sve oko sebe. Ima u toj kolektivnoj socijalističkoj mentaliteti nečeg što je ljude vezalo. Bio sam u Šangaju po Nanjing ulici i ispred jedne prodavnice, da li je Zara, H&M ne sjećam se, odjedanput negdje šezdesetak ljudi stoje, svi stariji, muškarci, žene. Nađem jednoga koji govori engleski i pitam ga kakvo je to okupljanje, on veli mi smo zaposlenici tvornice koja je nekad bila na ovom mjestu. Oni se svake godine okupljaju da vide tko je živ, tko je bolestan, što ima novog u njihovim životima, tko je dobio unuke i te stvari. Hoću reći, meni je bilo jasno to hodočašćenje na mjesto gdje je nekad bila tvornica u kojoj su radili u vremenima siromašne Kine. Amerikancima to nikad ne bi bilo jasno.

YU-pasoš i rat u BiH

*Da li ti je u to vrijeme pomogao jugoslovenski pasoš?

Ne da je pomogao on je jednostavno bio instrument sa kojim si svugdje išao. Na Zapadu je bio cijenjen jer si mogao ići u manje-više sve zemlje svijeta, osim Amerike. S druge strane, na Istoku, nas su sa zavišću gledali svi: Rusi, Istočni Nijemci, Česi, Mađari, Poljaci. Mi smo njima bili pojam. Slobodni ljudi, hodali smo okolo svijetom. To je bio najbolji mogući pasoš koji je postojao u tom trenutku.

Faktički, za mene, rat u Bosni je bila ta presudna točka. Kad je bila, na primjer, neka ofanziva u Iraku, kad su se žestoko poklali to je vizualno bilo gadno, ali ja nisam razumio ni jednu riječ arapskog. Mene je taj rat, u Bosni posebno, dotukao jer sam sve razumio. Jednom sam išao iz pravca Širokog Brijega prema sjeveru, to nije bilo za preživjeti. U smislu, strašne podjele, svako selo etnički isparcelirano, svako selo je nova utvrda, svako napada svakoga. Kaos neviđenih razmjera. Nažalost, ja sam sve razumio što ljudi govore i dobro i loše. Ne može reporter nikad biti sto posto neutralan u emotivnom smislu.

Odumiranje i novi život novinarstva

Svi govore o kraju novinarstva. Kako ti vidiš ovu profesiju danas?

Meni se čini da su sad dvije tendencije. Jedna koja polako odumire a to je ova kojoj smo i mi pripadali. Druga tendencija je istočna, ali ne Rusija, nego Kina zato što su oni preskočili period novinarstva koje smo mi poznavali i direktno ušli u digitalnu eru. I tu su najjači na svijetu. Na prošlom partijskom kongresu po prvi put su roboti izvještavali. To je faktički prvi put u povijesti da je novinska izvješća pisala umjetna inteligencija. Ja mislim da bi Trump to novinarstvo koje “pišu” roboti uveo iste sekunde – da može. Obično novinarstvo koje mi poznajemo još funkcionira na Zapadu, a i mi smo tu. Više zbog siromaštva, a manje što naši političari misle da je novinarstvo koje stvaraju živi ljudi važno.

Članak je prenet sa portala Novi magazin.