Milanović i Plenković, uvod u veliku koaliciju

Piše: Drago Hedl, Novi magazin

Zoran Milanović (53), izabrani hrvatski predsjednik koji će prvi radni dan na Pantovčaku početi sredinom veljače, kada će mu dužnost predati Kolinda Grabar Kitarović (51), odlučio je to učiniti na neobičan način. Prisegu, držeći ljevicu nad Ustavom RH, neće, kako je to običaj bio dosad, položiti na Markovu trgu, između zgrada Hrvatskog sabora i Vlade, već u Uredu predsjednika, ne osobito velikoj ni naročito reprezentativnoj dvorani nekadašnje Vile Zagorje, građene od 1963. do 1964. za potrebe Titovih boravaka u Zagrebu.

Inauguracije hrvatskih predsjednika Franje Tuđmana, Stjepana Mesića, Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović održavane su na prilično spektakularan način, na otvorenom, na središnjem trgu zagrebačkog Gornjeg grada. Milanović je tu tradiciju odlučio prekinuti, iz čega neki već iščitavaju kako želi napraviti sličan odmak onom kojeg je 2000. uradio Stjepan Mesić, kada je funkciju predsjednika Republike odmaknuo od božanske uloge, kakvom ju je smatrao Franjo Tuđman.

NOVI ILI DRUGAČIJI

Milanović, doduše, nije rekao da će ukinuti predsjedničku lentu, “modni dodatak” kojom se tako rado kitio prvi hrvatski predsjednik, ali je sasvim sigurno da je neće nositi. Nije se izjasnio ni o tome hoće li u Predsjedničke dvore (kako je ured na Pantovčaku nazvan za Tuđmanove ere) vratiti bistu Josipa Broza Tita, koju je izbacila Kolinda Grabar Kitarović. Ne zna se ni hoće li Milanović, na kraju prisege, ponoviti ono što je 1992, na svoju ruku, mimo službenog teksta prisege izgovorio Franjo Tuđman: “Tako mi bog pomogao”.

No, Milanovićeva odluka da spektakl na otvorenom, predsjedničku inauguraciju, premjesti u komorni prostor Pantovčaka, a iz čega neki izvlače zaključak kako će on biti “drugačiji predsjednik”, zamagljuje puno važnije pitanje: hoće li suštinski, a ne samo kad je u pitanju forma, on biti drugačiji predsjednik i u čemu će se te razlike očitovati.

Za razliku od prilično agresivne kampanje u kojoj je više puta znao obrisati pod svojom tadašnjom suparnicom, sad već bivšom predsjednicom, a o HDZ-u govorio sve najgore (u čemu, mora se priznati, i nije baš puno pretjerivao), nimalo pri tom ne štedeći šefa vladajuće stranke premijera Andreja Plenkovića, Milanović je nakon pobjedničke noći 5. siječnja znatno smekšao retoriku.

Iako je premijer Andrej Plenković hitro pokazao zube, potentno zaprijetivši Milanoviću “tvrdom kohabitacijom”, ovaj je odgovorio kako nema namjeru opstruirati rad Vlade niti joj podmetati klipove, misleći pri tom (ne spominjući je doduše imenom ni funkcijom) na svoju prethodnicu koja ga je, Milanovića, dok je bio premijer javno pozivala na ostavku. Čak je svojoj suparnici, koju je u kampanji, osobito u TV-sučeljavanjima, doslovno znao poniziti, rugajući se njenom (ne)znanju iz politike, diplomacije, prava ili ekonomije, ponudio veleposlaničko mjesto ukoliko želi nastaviti diplomatsku karijeru. Kolinda Grabar Kitarović, naime, prije odlaska na dužnost pomoćnice glavnog tajnika NATO saveza (odakle je došla na Pantovčak), bila je hrvatska ambasadorica u Washingtonu.

Kakav će, dakle, na Pantovčaku biti Milanović i po čemu će biti “drugačiji predsjednik”, kako to ovih dana u Hrvatskoj neki spekuliraju? Kakav će, prije svega, biti njegov odnos prema premijeru Plenkoviću i njegovoj vladi i kako kani odgovoriti na bačenu rukavicu zvanu “tvrda kohabitacija”?

Koliko god to izgledalo neobično, Zoran Milanović, novi hrvatski predsjednik, i premijer Andrej Plenković, bez obzira na to što pripadaju dvema ideološki različitim strankama, svjetonazorski su zapravo vrlo bliski. Ne zbog toga što je Plenkovićeva majka do 1991. radila kao vojna liječnica, na temelju čega neki njegovi oponenti zaključuju da je “projugoslavenski odgoj” i “ljevičarenje” povukao iz obiteljskog doma, niti zbog toga što se Milanović jednom pohvalio – da bi se dodvorio desničarima – kako mu je djed bio ustaša, pa je zbog toga, što mu predbacuju neki ljevičari, više desno nego lijevo.

BRAĆA PO IDEOLOGIJI

Obojica su, zapravo, po svom političkom habitusu prilično liberalni: niti je Plenković ljuti desničar (što mu veći dio stranke i te kako zamjera) niti je Milanović osobiti ljevičar (što se pokazalo nizom odluka njegove Vlade koje nisu bile nimalo socijaldemokratske). Njihova kohabitacija stoga uopće ne bi trebala biti problem, osim naravno ako u prvi plan ne dođu njihova ega. A hvala na pitanju, i jedan i drugi time su natprosječno obdareni.

Sada prilično narogušeni odnosi dvojice prvih ljudi hrvatske vlasti, zbog teških riječi u izbornoj kampanji, sasvim sigurno bit će radikalno popravljeni čim Milanović zasjedne na Pantovčak. Inicijativa će, prilično je sigurno, krenuti od Plenkovića, a šlagvort mu je već dao Milanović izjavom kako neće opstruirati rad Vlade. Plenkovića u ožujku, za manje od dva mjeseca, čekaju teški unutarstranački izbori, a Milanoviću je stalo da HDZ ne preuzme tvrda desnica.

Svaka pomoć s Pantovčaka Plenkoviću će dobro doći, pa čak i to da Milanović, dok se Plenkovićeva sudbina ne raspetlja, samo mirno sjedi i ništa ne zbori protiv premijera i njegove Vlade. S Plenkovićem, nakon parlamentarnih izbora (redovni su krajem jeseni ove godine), bez obzira na to pobijedi li HDZ ili SDP, bit će mnogo jednostavnije i lakše dogovarati veliku koaliciju nego bude li tada na čelu HDZ-a netko od onih koje priželjkuje stranačka teška desnica. Velika koalicija SDP-a i HDZ-a, posebno o(p)stane li Plenković na čelu stranke, čini se jedinom realnom opcijom.

Istraživanje javnog mnijenja provedeno odmah nakon Milanovićeve pobjede pokazalo je kako poslije četiri godine SDP ponovno preuzima primat: za njih bi danas glasalo 27,8 posto građana, za HDZ 26,9. Iako je rezultat u okviru statičke pogreške, pa je pitanje pobjednika neizvjesno, problem i jednoj i drugoj stranci jest s kim koalirati, bez obzira na to koja od njih pobijedila.

Izborni prag prelazi još jedino Most (5,6 posto), stranka s kojom, s obzirom na bolna sjećanja, teško da bi koalirali i SDP i HDZ. Prvi zbog loših iskustava u pregovorima o sastavljanju Vlade 2015, kada je Most u zadnji čas, u minutu do 12, odustao od koalicije sa SDP-om, a drugi, HDZ jer je dva puta izigrao Most: prvi put 2016. kada je HDZ srušio svoju i Mostovu Vladu, potom 2017. kada je Plenković najurio trojicu Mostovih ministara iz sadašnje Vlade i raskinuo koaliciju.

“Treći put”, nakon fijaska Živog zida i naglog uzleta, te još bržeg sunovrata bivšeg suca, a sada zastupnika u EU parlamentu Mislava Kolakušića, očito ne postoji. Uspjeh Miroslava Škore na predsjedničkim izborima teško da može biti ponovljen na parlamentarnim jer Škoro nema stranku, nema infrastrukturu, a posvađana radikalna desnica koja ga je dosad podržavala sada ga vidi kao gubitnika, te posebno razmimoilaženje unutar njegovog izbornog stožera, nije recept za iole ozbiljniji rezultat. Ostaju dakle Milanovićev SDP (formalno Davora Bernardića, koji je na čelu socijaldemokrata) i HDZ Andreja Plenkovića (ne izgubi li tron u teškom unutarstranačkom meču).

Milanović će nakon parlamentarnih izbora biti taj koji određuje mandatara nove vlade. A to može biti samo onaj tko mu na Pantovčak donese 76 zastupničkih potpisa. Kako sada stvari stoje, to neće moći ni SDP ni HDZ. Osim, naravno, ako se ne udruže.

Milanovićeva odluka da spektakl na otvorenom, predsjedničku inauguraciju, premjesti u komorni prostor Pantovčaka, a iz čega neki izvlače zaključak kako će on biti “drugačiji predsjednik”, zamagljuje puno važnije pitanje: hoće li suštinski, a ne samo kad je u pitanju forma, on biti drugačiji predsjednik

Koliko god to izgledalo neobično, Zoran Milanović, novi hrvatski predsjednik, i premijer Andrej Plenković, bez obzira na to što pripadaju dvema ideološki različitim strankama, svjetonazorski su zapravo vrlo bliski

Istraživanje javnog mnijenja provedeno odmah nakon Milanovićeve pobjede pokazalo je kako poslije četiri godine SDP ponovno preuzima primat: za njih bi danas glasalo 27,8 posto građana, za HDZ 26,9

Tekst je prenet iz Novog magazina.