Komemoriranje u službi patriotizma

Autor: Srđan Dvornik, Izvor: Novi magazin

Dan pisanja ovog izvještaja dan je sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje i uopće na žrtve rata za neovisnost Hrvatske 1991.-95. Zašto Vukovar, to vjerojatno malo kome treba objašnjavati. Zašto Škabrnja, vjerojatno je mnogo manje poznato. To mjesto u Ravnim kotarima, nepunih 20 km istočno od Zadra, s manje od dvije hiljade stanovnika, proživjelo je sudbinu sličnu vukovarskoj. 

Od neformalnog početka rata u Hrvatskoj (august 1991.), mjesto s hrvatskim stanovništvom našlo se u okruženju onoga što se još zvalo „JNA” i srpskih paravojnih snaga, a kada je otpor branilaca slomljen – istog dana, 18. novembra, kada je obustavljena i obrana Vukovara – ‘oslobodioci’ su počinili masakr. Kao i u Vukovaru, odnosno na Ovčari. Ne razlikujući branioce i civile, izvlačili su ljude iz kuća, podruma i drugih zaklona i ubijali ih. U Škabrnji, 43 civila i 15 branilaca, a u Vukovaru više od dvije i pol hiljade ljudi. Stoga se svake godine u tim dvama mjestima održavaju povorke sjećanja, koje su već odavno postale svojevrstan kolektivni ritual komemoriranja žrtava i izražavanja hrvatskog patriotizma.

Povorke sjećanja su ranije služile i za prozivanje zbog nedovoljnog patriotizma i ‘slabog’ hrvatstva, prije svega u dvama četverogodišnjim periodima kada HDZ nije bio na vlasti

PRIJETNJE PUPOVCU: Za agresivni nacionalizam i otvorenu netrpeljivost pobrinuo se HDZ-ov manji partner u Vladi, Domovinski pokret, u liku zamjenika svojeg predsjednika Stipe Mlinarića Ćipe, koji je uoči Dana sjećanja otvoreno zaprijetio Srpskom narodnom vijeću i njegovom predsjedniku Miloradu Pupovcu da će ih fizički spriječiti da bace u Dunav vijence u znak sjećanja na žrtve. SNV nije izdvojio srpske žrtve, premda je odavno poznato da je prije napada JNA na Vukovar 25. 8. 1991. Tomislav Merčep, tadašnji općinski sekretar za narodnu obranu, organizirao mučenje i ubijanje nekih Vukovarskih Srba, pod izlikom da istražuje petokolonaše.

Akcija bacanja vijenaca niti bi omalovažavala hrvatske žrtve niti bi opravdavala agresore. Ali u kolektivističkoj isključivosti, u kojoj se Hrvate kolektivno prikazuje kao žrtve, a Srbe kao zločince, nema nijansi. I to ne zbog toga što bi baš svi bolovali od spoznajne insuficijencije, nego jer se ove godišnje rituale iskorištava i za cementiranje nacionalnog jedinstva kroz mržnju prema drugima. Svako spominjanje srpskih žrtava tako se prokazuje kao „relativiziranje velikosrpske agresije”, a suočavanje hrvatske većine sa zločinima počinjenima u njeno ime se guši.

Mlinarić Ćipe sa svojim pristašama nije dobio priliku za nasilje, jer je SNV komemoraciju žrtvama organiziralo u prostoru ispred vukovarske pravoslavne Saborne crkve Svetog oca Nikolaja, gdje je Milorad Pupovac pred sudionicima i novinarima izjavio: „Ovdje smo danas, bit ćemo sutra i svake godine na ovom ili bilo kojem drugom mjestu, kako bismo se sjetili naših sugrađana Hrvata, sunarodnjaka Srba i svih drugih, koji su bili žrtve bezumnog ratnog razdoblja… Suosjećamo sa svima onima koji još uvijek nemaju mir, jer ne znaju što je s njihovim nestalima. Ovdje smo zato da bismo se sjetili bezumnog ratnog razaranja ovog grada, strašnih patnji i stradanja koje su njegovi stanovnici proživjeli. Istovremeno smo ovdje da bismo gradili trajno sjećanje na svakog stradalog i gradili budućnost za svakog stanovnika ovoga grada i zemlje.”

PIJETET I ZAHVALNOST: Dan prije, 17. 11, vijenac u spomen žrtvama Srbima ipak je bio bačen u Dunav.  Učinio je to predsjednik udruženja Veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDra) Ranko Britvić, za sve stradale srpske civile u Vukovaru, kojih je, prema njegovim saznanjima, bilo više od četrdeset. Britvić je, kako izvještavaju Novosti, zajedno s Borisom Biličićem, zapovjednikom Specijalne policije u ratu i „jednim od najodlikovanijih branilaca Hrvatske, i Ivom Fumićem, 94- godišnjim partizanskim borcem”, položio vijenac i zapalio svijeću na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, kao izraz pijeteta i zahvalnosti svima koji su stradali kao žrtve napada JNA i tadašnjeg Miloševićevog režima. Ukazao je na činjenicu da je nad određenim brojem građana srpske nacionalnosti u Vukovaru izvršen zločin iz mržnje, na što je upozoravao i tadašnji Tuđmanov izaslanik za Vukovar Marin Vidić Bili, koji je o tome informirao državni vrh, a i sam se našao u opasnosti od merčepovaca. 

HDZ-ov dio državnog vrha jamačno ovih nekoliko dana povišenog raspoloženja, u kojem se u beskraj varira fraze o „bolu, ali i ponosu”, doživljava kao predah, jer je samo nekoliko dana prije redovnog jesenskog vala oda državi i naciji izbio još jedan od – također bi se već moglo reći redovnih – skandala koji dosežu i do najvišeg ranga izvršne vlasti. Ne doduše samog Plenkovića, nego njegovog sada već bivšeg ministra zdravstva Vilija Beroša. Njega je, s još nekoliko osoba, po nalogu državnog i evropskog tužilaštva policija uhapsila rano ujutro 15. 11, zbog sumnje da su počinili koruptne radnje u nabavi skupe medicinske opreme. Hapšenja će vjerojatno biti još, jer neke osumnjičene se evropskim uhidbenim nalogom traži i po drugim zemljama članicama EU.

Milanović u škabrnjskoj koloni

Povorke sjećanja su ranije služile i za prozivanje zbog nedovoljnog patriotizma i ‘slabog’ hrvatstva, prije svega u dvama četverogodišnjim periodima kada HDZ nije bio na vlasti, i kada je ta partija dodatno naglašeno radila na tome da za sebe zadrži imidž jedine predstavnice ‘naroda’. Zoran Milanović je, dok je od 2012. do 2016. bio predsjednik Vlade, morao podnijeti mnoge neugodnosti sudjelujući u vukovarskoj koloni sjećanja. Posljednjih godina, kao predsjednik države, mnogo manje, jer je u javnim nastupima suverenizmom uspješno konkurirao HDZ-u. Ove se godine ipak odlučio za sudjelovanje u onoj manjoj, škabrnjskoj koloni. Javnih izjava nije bilo, samo su novinari primijetili da se u mirnom tonu susreo s ministrom Olegom Butkovićem, s kojim je ranije imao žestoke javne okršaje.

UKRŠTENE ISTRAGE: Slučaj, o kojem se zasad jedva zna više od osnovnih činjenica, ne izdvaja se toliko po meritumu koliko po tome što su se u njemu ukrstile dvije istrage – DORH-a (Državnog odvjetništva RH, odnosno Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala – USKOK-a) i EPPO-a (Ureda evropske javne tužiteljice u Hrvatskoj). Kako je na dan hapšenja javio RTL, EPPO sumnjiči ministra Vilija Beroša, predstojnika zagrebačkog Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice Krešimira Rotima, poduzetnike Sašu Pozdera i Hrvoja Petrača te njegova dva sina, kao i direktora zagrebačke dječje bolnice Gorana Roića i voditelja regionalnog ureda zavoda za zdravstveno osiguranje u Hrvatskom zagorju dr. Tomu Pavića. Trojicu Petrača EPPO optužuje kao glavne organizatore prodaje medicinskih uređaja, u čemu su pomagali ostali, a USKOK za ta djela, ali ne sva, tereti samo Vilija Beroša, Krešimira Rotima i Sašu Pozdera. Po EPPO-u, kako pišu portal Index.hr i N1, ministar je za poticanje bolnica da od Pozderove firme Medical Innovation Solutions (MIS, iza koje po EPPO-u stoji H. Petrač) kupe sofisticiranu robotsku opremu za neurokirurgiju i otorinu primio mito od najmanje 25.000 eura, dok hrvatska istraga mito ne spominje.

Po hrvatskom zakonu, u slučaju kolizije djelovanja domaćih i evropskih istražnih tijela konačnu odluku donosi hrvatski državni odvjetnik (tužilac). Dakle, radi se o svojevrsnoj kadijinoj pravdi, jer će Ivan Turudić trebati presuditi između svojeg tužilaštva i tužilaštva EU. Ovo potonje je, po svemu sudeći, obavilo daleko već posao u izvidima i istrazi, dok se DORH ubacio u zadnji čas. Njegov šef Turudić optužio je EPPO da se „ne pridržava lojalne suradnje, propisane uredbom”, a EPPO je na dan spomenutih hapšenja izjavio: „Danas smo doznali da USKOK vodi istragu protiv (bivšeg) ministra zdravstva i još četiri osumnjičenika“.

Sada već bivšeg ministra zdravstva Vilija Beroša, s još nekoliko osoba, policija je uhapsila rano ujutro 15. 11, zbog sumnje da su počinili koruptne radnje u nabavi skupe medicinske opreme

„ŠUMOVI“ U KOMUNIKACIJI: „EPPO je u srpnju (julu) 2024. na vlastitu inicijativu započeo preliminarnu istragu, kako se čini, o istim činjenicama kao i o povezanoj zločinačkoj organizaciji… S obzirom na to da se istraga USKOK-a odnosi na navodna kaznena djela iz nadležnosti europskog javnog tužiteljstva, odlučili smo iskoristiti ovlasti pozivanja na europsko javno tužiteljstva i zatražili od Državnog odvjetništva (DORH) da slučaj ustupi europskom javnom tužiteljstvu”. 

Po mišljenju uglednog advokata Veljka Miljevića izrečenom na televiziji N1, ″Nešto je tu ozbiljnije od šuma u komunikaciji. Ako Ured europskog tužitelja, po riječima glavnog državnog odvjetnika, radi na predmetu od srpnja, u tih šest mjeseci bili su izvidi i istraživanje i u to vrijeme se može puno učiniti. U dva tjedna se ne može učiniti ništa, a u ta dva tjedna se USKOK odlučuje na najtežu mjeru… ograničenja prava i slobode građanina… EPPO se nije odlučio na tako drastične mjere jer im je vjerojatno trebalo još podataka”, u čemu ga je hrvatsko tužilaštvo sada osujetilo. Nastavak slijedi.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.