Eliezer Papo: Naravno da sam jugonostalgičan

Piše: Anđelka Cvijić. Izvor: Novi magazin

Šta da pomisli čitalac kad uzme u ruke knjigu koju su nedavno objavile Agora iz Zrenjanina i Narodna biblioteka Srbije, a čiji naslov ni manje ni više glasi: Nesabrane priče i još nesabranije misli i crtice, a o desetercu da se i ne govori? Ime autora – Eliezer Papo, međutim, upravo govori da je reč o delu koje će se, dok se ne dođe do poslednje stranice, teško ispustiti iz ruke. Jer, u književnosti jugoslovenskog prostora nije se odavno pojavila ovako sofisticirana i svestrana knjiga, jezički prebogata i suptilno duhovita.

Nesabrane priče… su, piše u uvodu Aleksandar Pavlović, sastavljene od raznorodne građe koja obuhvata autobiografske zapise, anegdote, kratke eseje na biblijsko-jevrejske teme, biografske crtice o autoru dragim ljudima, deseteračke prevode biblijskih knjiga, analize sevdalinki… Spisi Eliezera Papa u suštinskom su smislu, kaže Pavlović, srodni onima Danila Kiša. U Nesabranim pričama… Papo spaja upravo sve o čemu je Kiš za sebe govorio – ladino, sefardsku, osmansku, balkansku i jugoslovensku tradiciju, te u kišovskom smislu „ova knjiga predstavlja kenotafe, spomenike jednom post-osmanskom i SFRJ-ovskom svetu sarajevskih sefarda, svetu koji je umnogome iščezao i to mahom kroz dva rata, najpre u Holokaustu u Drugom svetskom ratu, a zatim su ostaci tog sveta urušeni ratom u Bosni početkom 1990-ih godina.“

Eliezer Papo je odavno poznat po istorijskom romanu Sarajevska megila (2001) koji je bio u užem izboru za Ninovu nagradu, i dvema zbirkama priča, Sefardske priče i Časovničar i sačasnici. Rođeni Sarajlija, Papo od 1991. živi u Jerusalimu i profesor je sefardske književnosti na Ben-Gurion univerzitetu u Negevu. Redovni je član Izraelske nacionalne akademije za Ladino, i dopisni član Španske kraljevske akademije.

U knjizi ste zapisali dijalog: „Ali Osmanskog carstva već odavno nema!“ „Čudna mi čuda“ – rekoh, da zaključim – „nema ni Jugoslavije, pa sam ja svejedno otamo“. Jeste li oduvek / zauvek otamo?

Rođen sam 1969, prije ustavnih reformi iz 1974, što davanje odgovora na prvi dio vašeg pitanja čini izuzetno lakim: „Da, oduvijek“, kao i svi ostali rođeni u to vrijeme u SFRJ, premda se neki danas „prave mlađima“ ili projektuju sadašnjost u prošlost. Nedavno sam produžavao izraelski pasoš, pa me je službenik ovdašnjeg MUP upitao da li želim nešto da izmjenim u rubrici „zemlja porijekla“, jer Jugoslavija više ne postoji. Moj odgovor je bio kratak: „Da li je ime rubrike Kako se danas zove zemlja iz koje ste nekada došli, ili je ime rubrike Kako se zvala zemlja iz koje ste došli, tada kad ste došli“. Praktični i pragmatični izraelski birokrata očigledno nije imao ni volje ni vremena da se upušta u filozofsko-identitetsku raspravu, pa je samo konstatovao: „Znači, ostavljam Jugoslavija“. Možda nije naodmet skrenuti pažnju na činjenicu da se ne radi nužno o nekoj mojoj ličnoj furci posljednjeg Mohikanca, nego o zajedničkom sentimentu naših ljudi u Izraelu. Jedina organizacija na svijetu koja još uvijek nosi Jugoslaviju u vlastitom zvaničnom imenu je izraelski Itahdut ole Jugoslavija (Udruženje useljenika iz Jugoslavije). Jedina izmjena koja je unesena u naziv grupe je pridjev bivša, tako da se danas isto zove Itahdut ole Jugoslavija lešeavar (Udruženje useljenika iz bivše Jugoslavije).

Moj odgovor na vaše pitanje o „zauvječnosti“ autodefinicije „iz Jugoslavije“ nije bitno drugačiji: Zauvijek ću biti otamo odakle i jesam, čak i ako bi se u međuvremenu svi Jugosloveni iselili u EU ili na Mars, a na njihovo mjesto se doselile izbjeglice iz Sirije ili Marsovci.

Kažete da ste Sarajlija, Bosanac i Jugosloven. Šta vam je to značilo pre rata, šta znači sada kad Jugoslavije nema?

Prije rata su sva ta tri pridjeva upućivala na jednu te istu puku realnost, jer tad nisam bio samo IZ Sarajeva/Bosne i Hercegovine/Jugoslavije, nego i U Sarajevu/Bosni i Hercegovini/Jugoslaviji. Danas sva tri označavaju prvenstveno kulturu, mentalitet, pogled na svijet.

Ilustrovaću vam to jednom anegdotom iz paralelnog, sefardskog, kosmosa. Moj veliki prijatelj, direktor španskog kulturnog centra Servantes u Istanbulu, Španac i katolik, pozove na večeru jednu stambolsku Sefartkinju. U toku telefonskog razgovora u kome se večera tek utanačivala, on ju je usput upitao da li je religiozna, na šta mu je ona, ubijeđena da je njegovo pitanje motivisano željom da sazna da li je neophodno da je pozove u kašer restoran (ako drži propise kašeruta) ili mogu u bilo koji (jer se ona istih ne pridržava), kao iz topa odgovori: „Ja jedem sve“. Siroti Španac nikako nije razumio kakve veze jedno apstraktno pitanje, kao što je pitanje religioznosti, ima sa nečim tako konkretnim kao što je ishrana, pa je (da ne bi nastavio da sumnja u kognitivne sposobnosti same dame) mene pozvao u misiju kulturnog posredovanja. Pokušao sam da mu objasnim da se Sefardi, kao i ostali istočnjaci, mahom ne dijele na teiste i ateiste, nego na one koji vjeruju u Boga, drže Šabat i jedu kašer i one koji vjeruju u Boga i volili bi da drže Šabat i jedu kašer. On je nastavio da tvrdi da religija nije svodiva na kujnu, a moja tvrdnja da na hebrejskom uopšte ne postoji riječ religija (jer riječ dat kojom se obično prevodi taj latinizam zapravo znači samo zakon, kao i arapsko din), pa samim tim Tora nije svodiva na religiju, nije naročito pomogla.

Ukratko, kao i ostale Sarajlije i Bosanci/Hercegovci, i ja i vjerujem i držim da su „sve pite pitice, a burek je pitac“, i iskreno me iritira i samo pominjanje bureka sa sirom ili višnjama u drugim jugoslovenskim kulturama. Istovremeno, cjelokupna jugoslovenska književnost, kinematografija… dio su mog ličnog nasljeđa, i ne vidim nikakve potrebe da se podvrgavam lobotomiji, kako bih odstranio Nelu Eržišnik ili Olivera Dragojevića, Đorđa Balaševića ili mitsku Đeknu iz moždanog „centra za moje“.

Uostalom, vjerovatno ne bi bilo netačno ni kad bih ustvrdio da ja ni politički nisam odmakao od dobre stare jugoslovenske ideje nesvrstanosti. Niti sam NATOlatra, niti sam rusolatra, i za razliku od mnogih bivših sudržavljana ja nikako ne uspijevam da vidim kako je ruska intervencija u Ukrajini a priori gora ili a priori bolja od američkih intervencija u Jugoslaviji, Avganistanu, Iraku, Siriji i Libiji. Da se mene pita, pokret nesvrstanih bi koliko sutra opet bio sigurna kuća malih naroda koji se udruživanjem brane od samovolje velikih.

U Sarajevu je bila jaka jevrejska zajednica. Da li je preterano reći da je ovim ratom ona praktično nestala?

Ne bi to bio prvi put da neko zajednicu proglašava praktično nestalom, niti bi bio zadnji put da je taj neko srećom u krivu. Nakon genocida kome su bosansko-hercegovački Jevreji (Srbi i Romi) bili podvrgnuti za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, sa oslobođenjem 1945, izgledalo je kao da je Jevrejska zajednica praktično nestala, i samo se čeka da posljednji njeni autentični članovi ovaj svijet zamijene boljim. I uistinu, od Drugog svjetskog rata pa do jugoslovenskog građanskog rata Jevrejska opština Sarajevo bila je jedna malo čudna socijalistička mješavina Društva preživjelih žrtava Holokausta i njihovih potomaka, etničkog kluba i vjerske zajednice, uspavana u sjećanju na vlastitu tragediju i sputana sviješću da je nemoguće ikad vratiti jevrejski život u Sarajevu na nivo koji je imao 6. aprila 1941, prije hrvatsko-njemačke okupacije. Kad je rat počeo, opština je uspjela da se samoorganizuje i iznjedri životne energije za koje nije ni znala da ih još uvijek posjeduje. Preko noći, nastale su Benevolencijina ambulanta i apoteka, u kojima je pomoć pružana svim sugrađanima. Zajednica koja je za sebe vjerovala da je mala i nebitna, odjedanput se pokazala kao izrazito vitalna i sposobna za preživljavanje. Kad se ima na umu da se radi o triput sahranjenoj zajednici, njena današnja vitalnost ne može a da ne izmami osmijeh podrške svih benevolentnih sugrađana (a pridjev nije izabran slučajno).

Koliko današnje Sarajevo duguje svojoj multietničkoj istoriji?

Sve, jer bez nje ne bi bilo to što je bilo, nego nešto drugo.

Šta su Sefardski Jevreji uneli u kulturu BiH?

Sefardi su u kulturu BiH unijeli sebe, kao pisci, pjesnici, dramaturzi, slikari, književni kritičari, pozorišni i filmski glumci i reditelji, graditelji, arhitekte, preduzetnici, narodni heroji, učesnici NOB, filantropi i obični građani. Sarajevo je, između ostalog, čuveno i po svojoj Hagadi; baš kao što je ista ta Hagada pronijela ime Sarajeva kroz cijeli jevrejski svijet. Spomenuli ste i ladino jezik, no odnosi jezičke većine i manjine su po samoj prirodi svojoj takvi da mnogo više većina utiče na manjinu, nego li obrnuto. Već između dva svjetska rata, mlađe generacije su Ladino koristile gotovo isključivo u saobraćanju sa nonama (bakama i dedama), dok su između sebe već govorili srpsko-hrvatski. Čak i u razgovoru sa starijima, mlađi su počesto toliko ubacivali srpsko-hrvatske riječi, da su stariji skovali posprdni izraz: Ne mješajis tuđis riječis (Nemoj da miješaš tuđe riječi), kojim su se, na tipično bosanski, šeretski, način nosili sa sve očiglednijom nesposobnošću mlađih da se izraze na Ladinu. Meni lično najljepši primjer srpsko-hrvatskog uticaja na bosansko-hercegovački Ladino je rječca god. U nedostatku jevrejsko-španskog jednako kratkog sinonima, be-ha Sefardi su je u potpunosti bili inkorporirali u svoj svakodnevni govor, pa su se tako, u vrijeme dok je svaki peti ili šesti stanovnik Sarajeva bio Sefard, u čaršiji mogli čuti izrazi poput luke god keris (šta god hoćeš), kvandu god keris (kad god hoćeš), onde god keris (gdje god hoćeš) i slično. Još su interesantniji fonološki uticaji srpsko-hrvatskog na be-ha govorni đudeošpanjol; poput, na primjer palatalizacije glasova k i t. Dok Sefardi na ostatku Balkana govore sinko (pet), hahamiko (mladi rabin) i slično, be-ha Sefardi kazu sinću ili hahamiću.

Na nedavnom 28. SFF prikazana je radna verzija filma Jasmile Žbanić o Emeriku Blumu, sjajnom privredniku, osnivaču Energoinvesta i gradonačelniku Sarajeva. Treba li nam više podsećanja na velikane Jugoslavije?

Naravno da treba, ali šta da se radi kad mrzitelji Jugoslavije i svega što je ona predstavljala, kako unutrašnji tako spoljni, nisu u stanju ni ime da joj izgovore, pa zato umjesto o jugoslovenskim/eks-jugoslovenskim ili, bar, južnoslovenskim prostorima radije govore kao o regionu, ili kao o Zapadnom Balkanu. Da je bar sjeverni, pa „ni po jada“, ali zapadni… Vjerovatno nisam jedini kome ta sintagma zvuči prvenstveno kao ideologema (narodski: zapišavanje teritorije). Kakvi jugoslovenski velikani, kad je samo ime Jugoslavija prognano iz javnog diskursa?

Da li ste jugonostalgični?

Naravno da sam jugonostalgičan. Jugoslavija je imala sto mana, i sve su bile rješive. Šegistančići nastali raspadom Jugoslavije počesto imaju samo jednu jedinu manu, nisu ni D od države, nego kolonije čije vođe javno (i s ponosom) ili tajno dobijaju domaće zadatke spolja. Jugoslavija je svojim državljanima bila dala slobodu od spoljnih faktora, dok je na polju slobode od unutrašnjih faktora još mnogo toga moglo i trebalo da se poboljša. Šegistančići nude obilje ličnih sloboda. Od vjerske, preko političke – pa do seksualne orijentacije, parola je „biraj ago šta je tebi drago“. Mali problem se sastoji u činjenici da smo zarad tih sloboda izgubili one koje su se u Jugoslaviji podrazumijevale, poput slobode od egzistencijalnih strahova iz koje je proizilazilo naše nekadašnje čuveno što kolektivno a što lično dostojanstvo.

Iz niza priča u vašoj knjizi izranja lik Balkanca. Osim inata, koje su njegove ključne osobine?

Velikodušnost, gostoljubivost, autentičnost (ne zbog toga što postoje ljudi koji bi stvarno bili neautentični, nego zbog toga što postoje ljudi koji su sebi uvrtili u glavu da nisu autentični, pa idu da traže autentičnost na Bliskom, Srednjem ili Dalekom istoku) i aksisomundijet (osjećanje da kanafa na kojoj bi svijet visio kad bi visio na kanafi prolazi kroz vaše tjeme, izlazeći na mjestu kome se noge račvaju u dva pravca, pretvarajući vas u aksis mundi, baglamu dunjaluka ili osovinu svijeta).

Jezik kojim je vaša knjiga napisana je otvorena riznica za koju ste dali i Riječnik. Da li je to adet, ili popuštanje lenjosti čitaoca?

Adet, adet, ako je mogao ili morao Andrić onda; sigurno mogu, a možda i moram i ja danas.

Odlučili ste se i da u desetercu prepevate biblijske Knjigu o Rut i Knjigu o Ester. Zašto?

To je pitanje koje se iznova vraćalo na sve i jednoj promociji knjige, kao i u svim intervjuima povodom iste. I to mi je drago! Nekad se vjerovalo da se jedan narod upisuje u kulturne narode kad na svoj jezik prevede Bibliju. Karadžić i Daničić su, recimo, vjerovali u tu premisu, pa su zato i preveli Novi i „Stari“ Zavjet na prostonarodni jezik. Nakon što su kulturni narodi depopulizovali par kontinenata i pobili milione ljudi u dva svjetska rata, slabo ko se danas usuđuje govoriti o kulturnim i nekulturnim narodima. Ipak, prevod biblijskih knjiga na jedan jezik uvodi taj jezik na književnu scenu. Deseterac je, kao neko književno narječje (meni lično najljepše književno narječje slovenskog juga), svakako jedan vid jezika… i pojavljivanje svetog teksta na tome jeziku predstavlja ponovno uvođenje tog jezika na javnu scenu. U moderni, kao i u postmoderni, deseterac je bio smatran anahronim. Post postmodernu ili dablpostmodernu koju upravo živimo, a za koju još nismo našli adekvatno ime, već uveliko odlikuje (a tek će je odlikovati) povratak kanonu (a u jugoslovenskoj književnosti deseterac je majka svih kanona), tradiciji, meganarativima i megapitanjima, kao i zapostavljenim ili napuštenim formama. Šta god da budu odgovori različitih tvoraca kulture na novo-stara pitanja, i kakav god odnos prema kanonu oni budu polako zauzimali, i na koji god se način budu poigravali sa formama koje je neko htio svrstati ad akta, jedno je već uveliko jasno: samoživo-infantilni petarpanluk postmoderne već polako ustupa mjesto jednom odraslijem i ozbiljnijem veltenšaaungu, a samim tim, akobogda, i jednoj odraslijoj i ozbiljnijoj književnosti. Osjećam da uloga deseterca u tim budućim književnim traganjima i preispitivanjima, dekanonizacijama i rekanonizacijama, uopšte neće biti nebitna. Pri tome ne mislim na neki nju primitivs ili kemp-tajp kam-bek, nego na jednu buduću erupciju zapretanog u individualnom i kolektivnom nesvjesnom.

Prazna duša pjesmu ne ispoja

U knjizi je u desetercu i vaša tugovanka za Sarajevom: Jel Sarajvo đe je nekad bilo, ili: odvjet jednom muhadžeru. Završimo intervju poslednjim stihovima: Ostaj tude, sunce tvoga neba, / neće t’grijat ko što te to grije. / Lanet su tamo zalogaji hljeba, / đe više nije, što je bilo prije. Dodajte ovim Papo-šantićevskim stihovima bar tračak sunca ovoga neba…

Đe se čoek ne mora dovijat / Il životu svaki dan doskakat / No, on vodi; a tu su mu brodi / Đe b ogladni, tu b se i založi / Đe b ožedni, tu bi se i napij / Đe ozebi, tu s odma i ogrij / Đe uspali, tude i raspali / Tu i taki i mora zakržljat / Mora mu se duša ukiselit / Dah uščuti, a duh ubuđati / I tu onda književnos uvene / Ja pisao, ili ti pišao / Isto mu se u dubinu fata

Presipanje i’ šupljeg u prazno / Škripa šarki vrata razvaljenih / Zveket kapka na praznoj tendžeri / I rendanje na erende kora / Taki tromi, i ne bi li hromi / Sve mu podaj, nema šta poželit / Prazna duša pjesmu ne ispoja / Muka tjela duši gipkost daje / Najbolje se knjige tamo pišu / Đe se čoek mora pomučiti / Đe se ništa ne podrazumjeva / Nego borba neka neprestana / U kojoj se ne može pobjedit / Jer i nije bitka za pobjede / Već je bitno bit u kondiciju

Da Bog dade da niko ne umre / Zbog onoga u koje vjeruje / Al kad čoek nema za šta umrijet / Nema vala za šta ni živjeti.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.