Dimitrije Boarov – Osovina Orban – Vučić

21. February 2025.
U prvom trenutku izgledalo je, verovatno, u vrhu Vučićeve ekipe da je isticanje Narodne deklaracije o Vojvodini, kao glavnoj temi ovogodišnjeg Sretenjskog mitinga, na koji su zvanično pozvani i građani Republike Srpske – potez koji sigurno dobija najširu javnu podršku u našoj, inače, duboko podeljenoj javnosti. Jedino što je upućivalo na izvestan rizik, bilo je propratno objašnjenje samog predsednika Srbije, da će se ova deklaracija o Vojvodini ozvaničiti u Skupštini Srbije tek posle dodatnih razgovora sa koalicionom manjinskom stankom Savezom vojvođanskih Mađara. U čemu se mogao pojaviti problem?
dimitrije-boarov
Dimitrije Boarov. Foto: Medija centar Beograd

Izvor: Novi magazin

Pa notorno je da „neraskidivost Srbije i Vojvodine“, to jest slogan „Vojvodina je Srbija“, pre svega znači da bi mađarski političari u Srbiji ponovo, posle 120 godina, morali da daju „napismeno“ saglasnost sa Trijanonskim sporazumom posle Prvog svetskog rata (juna 1920. godine), kao što su to učinili i 1945. godine, posle Drugog svetskog rata – kada je, oba puta, današnja teritorija Vojvodine, zaslugom kolektivnog Zapada, otcepljena od Ugarske. Da trauma Trijanonskog sporazuma prati i današnje mađarske političare, videlo se i pre četiri godine prilikom obeležavanja 100. godišnjice „diktata mira“ iz Trijanona, na kome je tadašnja Ugarska (u okvirima Austrougarske imperije) svedena na samo 28 odsto svoje prethodne teritorije, stanovništvo te nove Mađarske je iznosilo samo 36 odsto predratnog stanovništva, a 3,3 miliona Mađara se odjednom našlo u drugim okolnim državama, itd. Mađarski vođa Viktor Orban je prigodom spomenute godišnjice, otvarajući spomenik sećanja na fatalni sporazum, rekao: „Istorija ne poznaje nijednu naciju koja je preživela takav gubitak krvi, ali … Mađarska još uvek postoji“.

Notorno je da „neraskidivost Srbije i Vojvodine“, to jest slogan „Vojvodina je Srbija“, pre svega znači da bi mađarski političari u Srbiji ponovo, posle 120 godina, morali da daju „napismeno“ saglasnost sa Trijanonskim sporazumom posle Prvog svetskog rata (juna 1920. godine), kao što su to učinili i 1945. godine, posle Drugog svetskog rata – kada je, oba puta, današnja teritorija Vojvodine, zaslugom kolektivnog Zapada, otcepljena od Ugarske. Da trauma Trijanonskog sporazuma prati i današnje mađarske političare, videlo se i pre četiri godine prilikom obeležavanja 100. godišnjice „diktata mira“ iz Trijanona

Danas se očigledno ne radi o tome da neko ozbiljan u Mađarskoj, ili među mađarskim političarima u Vojvodini, neće da potpiše da je „Vojvodina Srbija“, ali je pitanje da li je spreman da uvede SVM u Vučićev budući svesrpski pokret „za narod i državu“.

Izvestan problem za dalju upotrebu Deklaracije o Vojvodini, u početku je bar tako izgledalo, bio je i u „novoj tezi“ da je „renesansa do koje dolazi u odnosima Srba i Mađara upravo u poslednjih deset godina, najbolji dokaz da autonomaško-etatistički model ustrojstva Vojvodine ne samo da nije doprinosio međunacionalnom skladu, već da je njegovo odbacivanje predstavljalo nužan preduslov unapređenja razumevanja sloge i saradnje među nacionalnim zajednicama u pokrajini“. Mi ne znamo da li je SVM saglasan sa ovakvom ocenom, ali vidimo, po velikom raspoloženju prema Vučiću, koje su u Budimpešti poslednjih dana pokazali Orban i njegovi saradnici, prilikom dodele visokog mađarskog odlikovanja srpskom predsedniku – da Mađare više ne brinu traume Trijanona, kad je Srbija u pitanju, ili problem mnogobrojnih mađarskih institucija u Vojvodini koje su nastale u „socijalističkom modelu“ autonomne Vojvodine. Oni podržavaju Vučića i njegovu Srbiju i naglašavaju da odmah treba graditi i naftovod koji bi spojio dve države. Istina, i tu imamo novost. Dosada se govorilo da će Srbija izgraditi novi naftovod od Pančeva do mađarske granice, dug oko 120 kilometara. Mađari sada kažu da je reč o novom naftovodu ukupne dužine oko 300 kilometara (180 kilometara na teritoriji Mađarske), kako bi se obezbedilo snabdevanje Srbije i Mađarske sirovom naftom iz ruskog naftovoda „Družba“, koji prelazi preko ukrajinske teritorije. U celoj ovoj stvari zanimljivi su upravo „detalji“. Na primer, ko će finansirati izgradnju kojeg dela naftovoda; o kojim količinama provoza je reč i šta će biti sa Naftnom industrijom Srbije nakon američko-ruskog sporazuma o Ukrajini? Problem je što Orban, sudeći prema poslednjim izjavama, smatra da se Evropska unija neće više mnogo pitati oko svega toga.

Inače, deklaracija o Vojvodini, uprkos vidljivog napora da se iz nje izbace stari „šešeljizmi“ – ne donosi ništa naročito novo pored starih floskula. Kao da je pisana kao prašnjavi feljton za „Večernje novosti“.

 

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click