Dimitrije Boarov: Demokratija i privredni rast

9. July 2021.
Drugi loš zaključak, povezan s Milanovićevom opaskom da se i u Srbiji može govoriti o svojevrsnoj zameni demokratije za brži privredni rast, bio bi da je ona u poslednjoj deceniji doista ostvarila nekakav zavidan privredni rast.
dimitrije-boarov
Dimitrije Boarov. Foto: Medija centar Beograd

Piše: Dimitrije Boarov

Uvek je zanimljivo čitati Branka Milanovića, jednog od naših retkih ekonomista koji su stekli međunarodni ugled, pre svega svojim studijama o nejednakosti, na Siti univerzitetu u Njujorku. Ovde ćemo se kratko osvrnuti na neka pitanja o kojima je govorio u intervjuu, koji je beogradski Danas objavio pre neki dan (5. jula), pod zanimljivim naslovom: “Srbija menja deo demokratije za veći privredni rast”.

Već sam spomenuti naslov upućuje na zaključak da je Milanović dodirnuo tugaljivo pitanje odnosa demokratije i privrednog rasta, sada sa prilično eksplicitno iznetom ocenom da je i Srbija ušla u krug zemalja koje su prihvatile svojevrsni “trejdof” – da smanjuje deo određenih (demokratskih) prava radi većeg ekonomskog rasta, što, dakako, prati veća arbitrarnost u ponašanju države. Tu ocenu je izneo u kontekstu famozne priče o neverovatnom privrednom usponu Kine u poslednje dve generacije, pod vladom “koja je posvećena investicijama, rastu i zaposlenosti” uz “gubitak ljudskih prava, vlasničkih prava i nedostatak vladavine prava”. Dakle i tamo, navodno, imamo “trejdof”, kaže Milanović, to jest zamenu prioriteta – “manje demokratije za više ekonomskog rasta”. Istina, Milanović pri tome dodaje da je Kina specifičan slučaj i da njen model nije lako preneti u neku drugu zemlju.

Šta meni smeta u ovim Milanovićevim ocenama? Neću prvo proceniti da se iz njegovog ovlašnog iskaza može izvući nakaradan zaključak da je kineski uspon dobio zamah kad se kineski narod odrekao dela demokratskih prava i ciljeva da bi ekonomski napredovao? Upravo obrnuto, po mom sudu, tek kada je vladajuća komunistička elita dozvolila prodor ekonomskih sloboda u tržišno privređivanje (a te slobode su obično deo demokratski ustrojenog sistema) i tek kada je ta elita počela da toleriše ogromne socijalne nejednakosti među državljanima Kine, privredni rast je krenuo kao velika oluja

Drugi loš zaključak, povezan s Milanovićevom opaskom da se i u Srbiji može govoriti o svojevrsnoj zameni demokratije za brži privredni rast, bio bi da je ona u poslednjoj deceniji doista ostvarila nekakav zavidan privredni rast (što je na osnovu pukih podataka sumnjivo) po cenu jednopartijske, poznate “neliberalne demokratije Viktora Orbana”. Naime, neki posmatrači smatraju da Srbija ide tragom Orbanove Mađarske, koja je doista u poslednjoj deceniji ostvarila dinamičan ekonomski razvoj, uz gušenje mnogih evropskih sloboda i prava. Pri tome, niko se ne bavi hipotetičnim pitanjem da li bi taj razvoj bio još spektakularniji da mađarski premijer nije uzeo sve pod svoje i stalno prkosio najsnažnijim zemljama EU, terajući svoju “hrišćansku politiku”.

Uzgred budi rečeno, gledao sam nedavno na nekoj televiziji seriju u kojoj je glavna, uprošćena teza bila da su Drugi svetski rat dobile privatne kompanije Velike Britanije i SAD (avioni, kamioni, džipovi, tenkovi, liberti brodovi, itd.) u odnosu na državno i autoritarno vođene fabrike Hitlerovog Rajha (zasnovane u velikoj meri i na besplatnom robovskom radu miliona zarobljenika). U toj seriji je, možda i previše, uveličan i značaj ekonomske pomoći koju je Sovjetska Rusija dobijala od tadašnjih zapadnih saveznika, što nas ponovo vraća na pitanje nije li komunistička autoritarna “industrijalizacija”, pod Staljinovom čeličnom rukom preterano mistifikovana.

U krajnjoj konsekvenci, Milanovićeve ocene bi neko mogao da zloupotrebi do teze da demokratija i nije za siromašne zemlje, gde bi narod rado ustupio ljudska prava za više hleba, a pogotovu nije za ambiciozne zemlje koje imaju tu sreću da imaju jakog i sposobnog lidera koji zna šta treba raditi, umesto da se svako privredno pitanje razvlači i gnjavi po demokratskim i nejedinstvenim institucijama, u vreme kad treba brzo delati.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click