Dimitrije Boarov: Agrarni protekcionizam

28. July 2023.
Žetva pšenice u Srbiji, na oko 720.000 hektara, privodi se kraju, a očekuje se solidan prosečni rod od oko šest tona po hektaru. Problem je, po običaju, cena ovogodišnjeg roda i mali interes Republičkih rezervi za otkupom.
dimitrije-boarov
Dimitrije Boarov. Foto: Medija centar Beograd

Piše: Dimitrije Boarov, Novi magazin

Naime, zasad je doneta odluka o državnom otkupu samo oko 200.000 tona ovogodišnjeg roda, što upućuje na zaključak, da su prelazne zalihe velike, to jest da je i država, poput naših seljaka, omašila protekle sezone u izvoznoj politici. Dok su svi čekali nekakve cene od više od 30 dinara po kilogramu, a Vlada Srbije čak jedno vreme i zabranjivala izvoz pšenice, do protekle žetve se došlo sa cenom od oko 20 dinara po kilogramu. I to čak i posle izvesnog porasta cene pšenice na svetskom tržištu, nakon što je Putin objavio da obustavlja dejstvo sporazuma o izvozu ukrajinskog žita preko Crnog mora – navodno zbog neispunjenih uslova prema ruskom izvozu žitarica, a verovatno iz „ratnih razloga“. Čak su, navodno, raketama gađana i neka skladišta žita u Odesi.

Zanimljivo je odmah primetiti da iz Evrope nije došao val osuda ovog Putinovog poteza (jer nema ničeg odvratnijeg nego ratnog protivnika moriti glađu) nego su Poljska, Češka, Slovačka, Rumunija i Mađarska, najavile da će zabraniti uvoz ukrajinskog žita „radi zaštite sopstvenih proizvođača“. Istina je da je Ukrajina u proteklih godinu dana izvezla oko 32 miliona tona žitarica, što je svakako snižavalo cene i pšenice na svetskim tržištima, ali nas i poslednji potez grupe centralnoevropskih zemalja, koje inače uglavnom podržavaju napore Ukrajine da se odbrani od Rusije na bojnom polju, podseća na staro doba „agrarnog protekcionizma“, na kome su i izgrađeni „suvereniteti“ evropskih država, a u krajnjoj liniji i sama Evropska unija još uvek sadrži deo tih starih „merkantilističkih ideja“. Sve pod izgovorom, uprošćeno rečeno, da je dužnost države ili saveza država da obezbedi svojim državljanima bar „samodovoljnost“ u ishrani.

Kad je o Srbiji reč, ne mogu da se otmem utisku da su i naši vlastodršci bukvalno shvatili načelo da je u ratnim vremenima najvažnije obezbediti hranu za narod, te da je hrana navodno i političko oružje s kojim se što šta može postići u međunarodnoj politici. Svetsko tržište hrane, bar po mom mišljenju, danas je takvo, da oni koji mogu da kreditiraju ili dotiraju hranu gladnim zemljama, doista mogu da postignu što šta u svom političkom interesu (osim kod ludih režima bez ikakve demokratije), ali Srbija ne spada u takve zemlje, mada sada ima oko tri miliona tona pšenice „viška“, koje bi trebalo izvesti, pošto sama zemlja može da pojede tek nešto više od 1,5 miliona tona godišnje.

Kad je reč o centralnoevropskom državama koje sada prave blok protiv ukrajinskog žita (zanimljivo je da one nastavljaju svoju „tradiciju“ austrougarskog agrarnog protekcionizma), mislim da ta odluka više govori o njihovim, uglavnom, akutnim populističkim temeljima, nego da će ona sama po sebi doneti nešto korisno njihovim seljacima. Ni u ekonomiji obično ne uspeva „povratak na staro“.

Zasad je doneta odluka o državnom otkupu samo oko 200.000 tona ovogodišnjeg roda, što upućuje na zaključak da su prelazne zalihe velike, to jest da je i država, poput naših seljaka, omašila protekle sezone u izvoznoj politici. Dok su svi čekali nekakve cene od više od 30 dinara po kilogramu, a Vlada Srbije čak jedno vreme i zabranjivala izvoz pšenice, do protekle žetve se došlo sa cenom od oko 20 dinara po kilogramu

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click