Čitaonica u komšiluku: Velika knjiga istine o ustaškim zločinima

ARGUMENTIRANO

Autor je, na više od 700 stranica, dubinskom analizom, argumentirano i utemeljeno, koristeći se brojnim izvorima (međi inim izjavama glinskog župnika Franca Žužeka, zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, kao i raznih ustaških dužnosnika) obradio ključne historijske događaje ustaškog terora u Glini i glinskom kotaru, prvenstveno u razdoblju od svibnja 1941. do lipnja 1942, u kojem je taj teror došao do svog punog izražaja, odnosno kada je prerastao u genocid.

Sve je počelo 13. svibnja 1941. masovnim pokoljem oko 450 Srba u Glini, koji su bez ikakvog stvarnog povoda bili uhićeni i brutalno likvidirani. Nastavilo se koncem srpnja, početkom kolovoza iste godine poznatim masakrom u glinskoj pravoslavnoj crkvi, kad su u nju bili zatočeni uglavnom Srbi iz Topuskog (u tzv. akciji odmazde, u okviru velikog ustaškog pogroma nad srpskim življem) kad je na sadistički način pobijeno između 250 (podaci njemačke službe sigurnosti) i 300 osoba (prema izvješću V. Popovića, istaknutog komunističkog čelnika), točan broj se zapravo ne zna. A, nakon toga su uslijedili drugi, brojni zločini u Glini i glinskom kotaru.

Zapravo tada i tako se ustaški zločin i javno „normalizirao“, genocid nad Srbima se „sinkronizira“, čime se pokolj nesmanjenom snagom i brzinom širio i jačao, a Glina je postala grad u kojem su u samo nešto više od mjesec dana nakon proglašenja NDH, bili pobijeni gotovo svi odrasli muškarci i to samo zato jer su bili pravoslavni Srbi. Cijelu spiralu tih tragičnih događanja i besprimjernog zločina, Mrkalj je pregledno i detaljno prikazao u svojevrsnoj trijadi: uspostavom NDH, u proljeće 1941. počinje eskalacija ustaškog genocida nad Srbima i pravoslavnim življem (uključujući i Židove i Rome), potom u ljeto iste godine genocid kulminira, da bi se u jesen 1941, odnosno do proljeća 1942. genocid „normalizirao“, tj. nastavio u istom tempu i ritmu, a pri tomu treba znati kako je za brutalno, masovno uništenje Srba u NDH, Pavelić dobi(va)o potporu i od samog Hitlera.

MASOVNO ISTREBLJENJE

Ustaše su u svojim akcijama etničkog čišćenja lokalnog srpskog stanovništva, ubijali sve bez ogleda na dob i spol, beskrupulozno pljačkali „pravoslavnu“ imovinu, spaljivali i pustošili čitava sela, kako bi izbrisali svaki trag da su Srbi uopće na tom prostoru obitavali. Ali, kako je rat odmicao i kako su se nacisti morali sve više vojno angažirati na teritoriju pod kontrolom ustaša, jer se partizanski ustanak širio i jačao, odnosno kako bi uopće osigurali opstanak Pavelićeve marionetskog režima, zaključili su kako su glavni krivci tako nepovoljnom položaju njihovih postrojbi na vojnom planu i uopće stanju na terenu, ustaška politika terora nad Srbima koja uzrokuje rasplamsavanje i širenje partizanskog, antifašističkog ustanka, u kojem glavnu riječ vode komunisti. Dakle, u vrijeme jačanja narodnooslobodilačkog pokreta, u ljeto 1942, zaključuje Mrkalj i u vrhovnom zapovjedništvu njemačke vojske uviđaju kako se ustaška vlast, opsjednuta histeričnom mržnjom prema Srbima, našla pred prvim veliki iskušenjem, krizom kojoj se nije znala, niti joj se mogla sama suprotstaviti.

Naime, sustavno, planirano masovno istrebljenje Srba (praćeno prisilnim pokatoličenjem, iseljavanjem u Srbiju ili masovnim deportacijama u gospićki sustav logora smrti) u kojima ustaše vide svoje najveće neprijatelje (a ne u Židovima) kojih se ne birajući način, po svaku cijenu „moraju“ riješiti, jer tvrde – samo etnički „očišćena“ Hrvatska od Srba garant je njezine stabilnosti i „neodvisnosti“ (što je naravno bila čista fatamorgana, budući bez Nijemaca ne bi ni bilo NDH), ali umjesto da politika terora i genocida poluči željeni rezultate, događalo se suprotno – sve je više jačao, prvo spontani, a potom organizirani otpor koji je zahvatio gotovo sve krajeve (granična područja Bosne, Like, Korduna i Banije) naseljene srpskim stanovništvom.

Sve to postupno je dovodilo do slabljenja ustaške vlasti u Glini, a nastavilo se posebice nakon što su u rujnu1942. bile formirane dvije banijske, partizanske brigade, nakon čega je, u listopadu iste godine došlo i do napada na ustaško-domobranski garnizon u Glini i upravo stoga ovo razdoblje, smatra Mrkalj, predstavlja „povijesnu razdjelnicu ustaške politike terora u NDH, koju je moguće lokalizirati i na područje Gline i glinskog kotara, zbog čega ova knjiga završava krajem jeseni 1942.“ Osim što ova, s puno razloga je možemo nazvati monumentalna studija, predstavlja najpotpuniju rekonstrukciju ustaškog terora i genocida u Glini i glinskom kraju, a općenito i svekolika slika ustaškog zločina kao takvog, važna je i kao ogledni primjer sjajne metodološke analize bazirane na razini mikropovijesnog istraživanju, kakve u našoj historiografiji baš i nisu česta, ili barem ne na tako znanstveno skrupulozan i superioran i intelektualno suveren način.

NOVI (I STARI) ARGUMENTI

Mrkalj svojom monografijom više nego zorno pojašnjava i ukazuje kako je „evidentno da se genocid nad Srbima u NDH planirao i organizirao, te počeo sprovoditi i realizirati prije ustanka i bez obzira na ustanak… da bi se ubrzo pretvorilo u sistematsko uništavanje cjelokupnog srpskog življa“. Akcije odmazde bile su provođene na dvije razine: prva se svodila na masovne egzekucije pred tzv. Pokretnim prijekim sudom, a druga je podrazumijevala masovne deportacije iz Gline i Petrinje u gospićki sustav logora smrti, kasnije Jasenovac. U svim tim zločinačkim akcijama najvažniju ulogu imale su ustaška policija i vojne snage pristigle iz Gline, Petrinje i Zagreba, kojima su čitavo vrijeme pomagale državni organi prinude (domobrani i oružnici).

Nabrajanje masakra u Glini i glinskom kotaru, kao i brojnih deportacija u radne logore i logore smrti tijekom 1941-1942. kada je teror bio najžešći i najgori, ima više funkcija, a temeljna je pokazati kako svi ti zločini nisu bili samo nekakvi incidenti, pojedinačni slučajevi, već sustavno smišljen i planski provođen državni teror. Analizom ustaške, „državotvorne“ politike, Mrkalj je na fascinantan i iscrpan način obrazložio središnje, regionalne i lokalne mehanizme terora i zločina, dokumentirao njihovu visoku usklađenost na sva tri nivoa državne vlasti, što je samo dodatno doprinosilo „efikasnosti“ masovnih likvidacija. Ili, kako to piše Mrkalj, „Kontinuirani napadi na Srbe, Židove i Rome bili su institucionalno i pravno organizirani i implementirani te direktno povezani s ultimativnim ciljevima NDH“.

I utoliko se Mrkalj s punim pravom u zaključku svoje monografije poziva i oslanja na riječi uglednog historičara Joze Tomasevicha, koji je u svojim historiografskim radovima često naglašavao, kako „NDH predstavlja u političkom i moralnom smislu jadnu stranicu hrvatske povijesti… i kako ta država nema ničeg zajedničkog s hrvatskim političkim tradicijama, političkim koncepcijama ili stvarnim potrebama i interesima većine Hrvata. Pavelića, ustaški režim i NDH valja ocjenjivati samo po njihovim djelima, i istraživanje tih (zlo)djela neminovno dovodi do zaključka da su NDH proglasili ekstremni politički elementi pod pokroviteljem koji im je bio sklon i da su djelovali po izopačenim načelima“.

Utoliko NDH nije bila ni država, posebice ne hrvatska država, već u korijenu, zamisli i realizaciji zločin i neizbrisiva sramota. I utoliko ova knjiga predstavlja nezaobilazan temelj za suprotstavljanje svim manipulacijama, neistinama, poluistinama, „zamagljivanjima“, mistifikacijama ili negacijama masovnih ustaških zločina kao i općenito zločinačkog karaktera ustaške države, njezinih ciljeva i načina funkcioniranja. Studija „Ustaški teror i genocid“ i više nego važna je brana protiv sve učestalijih i snažnijih revizionističkih manipulacija i sramotnih pokušaja izjednačavanje ustaša i partizana, odnosno pretvaranja ustaša u borce za „hrvatsku stvar i slobodu“, a partizane i općenito antifašiste u zločince koji nisu oslobodili, već su pod kapom komunizma okupirali Hrvatsku i porobili hrvatski narod.

Na temelju izvornih dokumenata, kako starih, tako i onih novih, Igor Mrkalj je primjenom mikropovijesne metodologije ponudio nove i ojačao stare argumente za razumijevanje i razrješenje dosadašnjih nedoumica i dilema oko karaktera i naravi ustaških zločina, odnosno njihova terora i genocida nad Srbima.