Besni mladići rumunske kulturne renesanse i apokaliptičkog nacionalizma

4. March 2022.
U onaj dan kad se otkrije sva istina o fašizmu čovečanstvo će se, licem u lice, suočiti sa ogromnom klevetom. Tada će postati jasno da su očevi fašizma bili intelektualci, da se on rodio u naučnim centrima, u gimnazijama, na univerzitetima, u crkvama. Industrijalci i bankari nemaju veze s njegovim rađanjem, kao što ga nemaju ni deklasirani elementi, nezaposleni, seljaci, narodne mase...
gradac_1493216317.587x350
Foto: Beta

Piše: Aleksandar Arsenijević, Novi magazin

Tokom nepunih pola veka koliko izlazi Časopis za književnost, umetnost i kulturu Gradac, koji potpisuju čačanski Dom kulture i Umetničko društvo Gradac, uredništvo i redakcija časopisa nastoji da svakim novim brojem, bez obzira na temu koju obrađuju, pruži neka nova saznanja, zaintrigira i isprovocira javnu polemiku. Upravo tako nešto je za očekivati i od novog dvobroja (221/22) časopisa Gradac s obzirom na temu koju obrađuje.

Mada se nekome na prvi pogled može učiniti da broj posvećen Rumuniji između dva svetska rata, društvenim i političkim potresima sa posebnim osvrtom na njihov uticaj unutar intelektualnih krugova koji su iznedrili neke od stvaralaca svetskog glasa, novi Gradac je sve samo ne nešto što će proći nezapaženo u javnosti. A dva su ključna razloga za ovakvo očekivanje.

VIŠEGLASNI ZBORNIK: Prvi je svakako činjenica da se malo ko na ovim prostorima uopšte bavio istorijom ovog našeg suseda, pa čak i kad je reč o drugoj polovini 20. veka kad nas je povezivala jaka ideološka bliskost. Pre svega zahvaljujući duboko ukorenjenom stavu kako jugoslovenski tako i rumunskih komunističkih vlasti da istorija počinje njihovim dolaskom na vlast, a da je sve ono što mu je prethodilo od trivijalnog značaja, pa se u školskom programu samo pominjalo u što je moguće kraćim crtama.

Drugi ključni razlog zbog koga je za očekivati da novi broj časopisa Gradac izazove popriličnu pažnju ali i inicira javnu polemiku jeste činjenica da se najveći deo tekstova koje je odabrao Vladimir Dimitrijević, priređivač ovog dvobroja, direktno ili indirektno bavi ultradesničarskim pokretom u istoriji zapamćenim kao Legija Svetog arhanđela Mihaila ili Gvozdena garda, njegovim osnivačem Kornelijem Kordeanuom i uticajem koji je ovaj pokret imao na rumunske intelektualce, pripadnike epohe bukureštanske renesanse. Tim pre budući da je Kodreanu, kao zagovornik pravoslavnog ultranacionalizama, koji se oslanjao na fašizam, antikomunizam i antisemitizam, svojevremeno bio i jedan od uzora pokretu Dimitrija Ljotića, ali i delu današnje ekstremne desnice, što se da zaključiti na osnovu brojnih tekstova posvećenih Gvozdenoj gardi, ali pre svega njenom osnivaču koji se mogu pronaći na sajtovima i portalima srpskih ultradesničarskih organizacija.

“Priređujući Gradac posvećen rumunskoj misli i političkom životu između dva svetska rata, potpisnik ovih redova rukovodio se tim načelom da sabere tekstove koje bi ova tema, intrigantna a kod nas manje poznata, mogla da zanima. Jer o međuratnoj rumunskoj renesansi, čije metafizike nije bilo bez politike, još uvek se malo zna, mada su se, u poslednje vreme, kod nas počele da pojavljuju knjige o tome: rumunskog akademika Euđenija Simiona, Marte Petreu i roman Mihaila Sebastijana Već dve hiljade Godina, koji je nedavno preveden i na naš jezik, i koji je temeljeno smešten u polemički kontekst epohe u kojoj je ovde reč. Evo, dakle, jednog višeglasnog zbornika.

Sa ovih stranica čuju se uzvišeni glasovi uma, ali i krici onih koji su, zbog naopako shvaćenih ideja, ubijali i bili ubijeni. Ovo što je ovde objavljeno čitaoca neće ostaviti ravnodušnim. Jer, kako je rekao slikar Goja, san razuma rađa čudovišta”, navodi, između ostalog, u uvodnom tekstu Vladimir Dimitrijević, priređivač novog dvobroja časopisa Gradac.

LICEM U LICE S NOSOROZIMA: Da su društveni i ekonomski potresi plodno tlo za bilo koju vrstu ekstremizma pokazalo se i u Rumuniji gde je posle sloma liberalizma i usled narastajućeg siromaštva tridesetih godina uspon doživela Legija Svetog arhanđela Mihaila, odnosno Gvozdena garda. Osim što je kao i mnogi evropski pokreti ekstremne desnice svoje pristalice regrutovala iz nižih društvenih slojeva, Garda je zadobila podršku rumunske intelektualne elite koja je fanatično prihvatila ideju iskupljenja žrtvovanjem života u ime nacije.

Mnogi mladi intelektualci, umetnici, književnici, filozofi… poput Emila Sioranua ili Mirče Elijadea u radikalnim, totalitarnim metodama videli su način za prevazilaženje drugorazrednog istorijskog statusa Rumunije 1930-ih godina. Za razliku od njih deo intelektualne elite, kao što je to bio slučaj sa Joneskuom, autorom svetski poznate i priznate studije masovne histerije izazvanu totalitarističkim idejama naslovljenom Nosorog, tokom celog života ostali su ljuti kritičari totalitarizma svake vrste.

“U onaj dan kad se otkrije sva istina o fašizmu, taj dan je još uvek daleko od nas, čovečanstvo će se, licem u lice, suočiti sa ogromnom klevetom. Tada će postati jasno da su očevi fašizma bili intelektualci, da se on rodio u naučnim centrima, u gimnazijama, na univerzitetima, u crkvama. Industrijalci i bankari nemaju veze sa njegovim rađanjem, kao što ga nemaju ni deklasirani elementi, nezaposleni, seljaci, narodne mase. Fakultetski profesori, studenti, intelektualci jedan za drugim su postajali nacisti, pripadnici Gvozdene garde. Na početku oni, naravno, nisu bili nacisti. U ono vreme nas petnaestak skupilo se da razgovaramo, da nađemo protivtežu njihovoj argumentaciji. To nije bilo sasvim jednostavno: doktrina je bila nacistička, etnologija nacistička, sociologija isto nacistička. Pa lavina nastupa i govora, konferencije, esejistika, članci u novinama, razni zbornici citata, primitivno uprošćeni, kao što su i ovi današnji, maoistički”, navodi Aleksandra Lenel Levastin u tekstu Ežen Jonesko ili licem u lice sa nosorozima.

U vreme kad veliki broj evropskih država postaje sve plodnije tlo za toksične ideje, a eskalacija ekstremizma sve otvorenija, čini se da je tema koju obrađuje novi dvobroj časopisa Gradac došla u pravo vreme.

ZA “AKTIVNE” ČITAOCE: Naime, mada smo se nebrojeno puta dosad suočili sa činjenicom da se temi ekstremizma, bio on desni ili levi, uglavnom prilazi sa velikom dozom predubeđenja i isključivosti, priređivač novog izdanja časopisa Gradac je izborom tekstova i autora vešto i uspešno izbegao tu zamku, ostavljajući čitaocu mogućnost da sam donosi zaključke.

Na drugoj strani, ako se u vidu ima da se o Gvozdenoj gardi u široj javnosti malo toga zna, i da se saznanja uglavnom baziraju na šturim, nepotpunim i paušalnim internet informacijama, novi Gradac predstavlja idealno polazište za individualna istraživanja. Naročito kad je reč o književnicima, filozofima i umetnicima čiji su se stavovi vremenom drastično menjali. Upravo onako kako je to bio slučaj sa Emilom Sioranom. Tridesetih godina prošlog veka, vatrenim pobornikom pravoslavnog ultranacionalizma, antisemitizma i totalitarizma koje je propovedala Gvozdena garda, i nije krio svoju fascinaciju Adolfom Hitlerom koji je, kako je sam naveo u delu Transfiguracija Rumunije, po njegovom mišljenju, bio političar koji izaziva naklonost i divljenje, da bi se nešto kasnije, za razliku od Mirče Elijadea, odrekao mladalačkih grehova i više puta izrazio žaljenje što su ga ponele emocije.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click