Svetski profesor za cipele po meri

5. November 2020.
Majstor Branislav Bane Stajić (57) je jedinstveni beogradski zanatlija. Posvećen je veoma starim, gotovo izumrlim obućarskim tehnikama i alatima, kao i promociji preduzetništva. Obe karakteristike ovaj prestonički obućar i modelar stekao je u porodičnoj radionici, a preko veb sajta obucar.rs, dokumetovano prikazuje proizvode i veštine izrade ručno rađene obuće koje sežu i pre 19.veka
Cipele tekst
Branislav Bane Stajić. Foto: Novi magazin

Piše: Aleksandar Žič, Nova ekonomija

Zanat i majstorstvo u kuću Stajića  uneo je Branislavljev deda, krenuvši između dva rata iz rodnog Kaća da uči zanat od mađarskih, čeških i nemačkih majstora. Umeće rodonačelnika preneto je na sina, pa na unuka, junaka ove biznis storije. Bane Stajić majstorstvom u izradi „cipele po meri“ proneo je svoje ime širom Evrope, ali uprkos tome njegova deca ne žele da nauče stare tehnike i nastave obućarsku tradiciju.

“Moje znanje ipak neće nestati, jer imam učenike raznih profesija i iz Srbije i iz sveta. Za čudo, reč je najčešće o fakultetski obrazovanim i situiranim ljudima” objašnjava u razgovoru za Novu ekonomiju Branislav Stajić, majstor za „cipele po meri“.

NE: Kada je i kako krenula obućarska priča Stajića?

Branislav S: S mojim dedom Petrom Stajićem i njegovim klinačkim danima u Kaću, nadomak Novog Sada. Te 1940. godine, tada uveliko u Kraljevini Jugoslaviji, dobio je u Beogradu diplomu koja mu je omogućavala da otvori sopstvenu obućarsku radnju. Onda je počeo samostalno da radi ovde u prestonici. Posle „onog rata“ radio je u tim državnim, nacionalizovanim obućarskim radionicama komunističkog tipa. Kao vrhunski majstor našao se u „Salonu Petra Velebita“  gde se ručno izrađivala obuća za diplomate, političare, posebnu klijentelu. Moj otac Stevan je uz dedu izučio zanat, ali mu se više dopadao moleraj. Kako je stizala porodica i on je bio primoran da se lati cipela. Izučio je zanatu moju majku Anu i u tandemu su izrađivali gornje delove obuće, a bavio se dosta i modelarstvom. Čim smo stasali da možemo da im pomažemo, i nas decu uključili su u posao, tako da sam ja sa 10 godina već bio u radionici. Otac me je usput učio i modelarski deo, tako da sam mnogo toga znao pre polaska u Kožarsku školu. Iz nje 1982. godine odlazim na posao u Industriju obuće Beograd, tada giganta u proizvodnji cipela, gde sam  tokom 12 godina rada naučio i industrijsku tehnologuju. U fabrici sam ostao do inflacije 1993. godine, a u njoj sam  upoznao i suprugu koja se takođe bavila ovim poslom do svoje smrti pre tri godine.

NE: Oprobali ste se i u inostranstvu. Kako ste otišli iz Srbije?

Branislav S: Otišao sam u Mađarsku na poziv jednog poznatog menadžera u svetu ručno rađene obuće. Zapazio  je moj rad na internetu, jer sam shvatio da stare veštine idu sa modernom tehnologijom. Iscrpne prezentacije su mi na fejsbuku, instagramu i jutjubu kanalu i danas imam na hiljade pratilaca širom planete. I tako sam za oko zapao Kuti Režou, menadžeru nemačke kompanije Hajnrih Dinke Laker, koja se kao porodična firma 160 godina bavi ručnom izradom obuće. U Budimpešti je mala fabrika sa 30-40 zaposlenih i generalno imaju problema sa kadrom, jer majstori obućari izumiru na tržištu, kao i ovaj zanat. Njihova proizvodnja je 30 pario obuće dnevno, tržište traži 70 pari što je u monetama u proseku 700 evra po komadu. Režo stiže 2017. u Beograd sa prevodiocem i kada je video čime se bavim uhvatio me je za ruku i doslovce rekao: “Hajde sa mnom odmah”.

Posle par meseci sam otišao, poveo još neke prijatelje i dobili smo izvanredne uslove za život i rad. Plate su bile neto od 1200 do 1400 evra, smeštaj plaćen u smart vili sa podnim grejanjem i džakuzijima… No, nakon smrti supruge vratio sam se u Beograd, a nedugo posle mene i moj sin sa verenicom koje sam poveo sa sobom misleći da ćemo u Budimpešti graditi novi život. Nisu svi sposobni da se adaptiraju na život u inostranstvu u tuđoj zemlji, bez obzira na pare. Očito sam i ja jedan od onih koji ne može bez svog grada, prijatelja…

NE: Rekoste da Vaša deca neće nastaviti porodični zanat. Jesu li Vam rekli zašto?

Branislav S: Neće, jer im nije ovo zanimljivo, čak ni da nauče, makar se nikada ne bi bavili obućarstvom. I naravno da mi je žao što moj sin ne pristaje da nauči, da sačuva to znanje i stare tehnike… Jedan moj učenik bio je izuzetno situiran čovek iz Kalinjngrada. Dolazio je tri – četiri puta u Beograd, plaćao smeštaj po 10 dana, hranu, avionske karte samo da bi naučio nešto i to iz zadovoljstva da sebi sam napravi cipele. Mom sinu je rekao: Ti nisi normalan, ja plaćam da dođem čak dovde da izučima staro majstorstvo od tvog oca, a tebi je sve to džabe i ne koristiš.

NE: Ali su zato brojni drugi učenici?

Branislav S: Da. I iznenađujuće je da su to sve više fakultetski obrazovani ljudi, dobro situirani kojima je ovo majstorstvo izazov. Prvenstveno dolaze menadžeri i stručnjaci iz IT sektora objašnjavajući da hoće da “osete da su nešto napravili svojim rukama”, a u izboru da slikaju ili prave ćupove i vaze odlučili su se za cipele. Razni su učenici, od onih koji žele da im ovo bude biznis, preko onih kojima je dizajn biznis poput jedne ruske kreatorke svetskog glasa, pa do onih koji bi da im ovo bude hobi. Ima i ljudi koji prolazeći ovaj kurs ručne izrade cipela jednostavno  žele da ubiju vreme. Naravno, kada prođu ceo proces za određeni model ne postaju majstori momentalno i ostajem im na raspolaganju za sva pitanja, sugestije, probleme i za nadogradnju, ako žele nešto drugo da nauče. Skajp je čudo, svet čini malim.

NE: Odakle stižu zainteresovani za ovaj vid znanja?

Branislav S: Bilo je učenika iz Rusije, Nemačke, Hrvatske… Interesantan je bio jedan nemački naučnik koji se bavi laserima na Univeritetu  Fridrih Šiler u Jeni. Dve godine je preko fejsbuka pokušavao da me ubedi da ga primim da nauči drevnu tehniku.Na kraju sam prihvatio. Radio je predano 15 dana sa mnom na izradi svojih cipela po meri i naučio  osnove tehnike koju je želeo. Imao sam i učenicu iz Hrvatske koja živi u Južnoj Africi, a inače svetski foto model. Svega ima, sem  onih koji bi sutra bili zaista zanatlije obućari.

NE: Ali na internetu  je pritom sve više oglasa o prodaji obuće ručne izrade?

Branislav S: Šta da kažem? Kada vidite oglas “hend mejd cipele”  3000 ili 5000 dinara i telefon veleprodaje taj i taj šta biste Vi rekli na to? Pa, neko vas vara. Ne može ta vrsta obuće na kojoj efektivno provedem sedam dana rada da košta ni 50 – 60 evra, a ne 3000 ili 5000 dinara. Mnogi prilepe taj epitet “hand made” što nema veze sa proizvodom. Svako ko malo uključi mozak mora da shvati da je prevaren, ako kupi takvu cipelu.

NE: Nije sve u ponudi fejk?

Branislav S: Naravno da nije, jer ima dosta mladih ljudi koji su se uključili u ovu vrstu zanata i kao i ja su uglavnom u nemilosti tržišta i kupca. Ima i onih koji uz ručnu izradu cipela koju rade iz zadovoljstva imaju drugi veoma unosan biznis. Ovde kod nas ljudi ne prepoznaju proizvod na kome nam ostaje 500 do 1000 dinara dnevno, a izađujemo ga nedelju dana. Što onda  ne bi udarao flekice za te pare i zaradio ih za 15 minuta, posebno pod konkurencijom koja pod firmom ručne izrade prodaje koje – kakvo đubre. Uprkos svemu u poslednih 10 godina dosta se ljudi zainteresovalo za ovaj zanat i modelarstvo i pokušavaju da rade, jer s vremenom su tu potrošači koji prepoznaju “standard”  i “status” i žele cipelu po meri. Društvene mreže sam iskoristio i da edukujem domaćeg kupca, da vidi ceo proces izrade foto dokumentovan, da shvati šta plaća i zašto toliko košta.

NE: Kada pominjete potrošače, kakav je domaći, a kakav strani?

Branislav S: Na zapadu je ova cipela „standard i status“ i njeni kupci znaju šta traže, šta naručuju i kolika je cena. Ram šivena obuća je za klasu, bogate ljude i oni  znaju šta je to. Novopečeni bogataši u Srbiji teško, ili su retki. Kod nas kada počneš da objašnjavaš, misle da hoćeš da ih isfoliraš i uzmeš im novac. A kada je reč o strancima, samo jedan primer je dovoljan. Kod mene je ušao Rafael, gospodin koji je radio za jednu stranu agenciju u Beogradu i njegov nastup je ono što se naziva „klasa“ i „standard“ u svetu. Prvo je upitao da li radim tu ram šivenu tehniku i da li koristim top kožu firme Johan Redenbah ili drugu, da li je biljno štavljena za lice cipele, da li je bojim i kojim bojama prirodnim ili veštačkim… Ispitao je sve moje mogućnosti, i na kraju upitao koliko bi koštala „oksford“ cipela. To je razlika između kupca i onih koji vide „cipele po meri“, nazovu i pitaju: “Pošto?”

NE: Pomenuli ste da radite sa italijanskom kožom. Šta je sa domaćom koja je nakad izvožena upravo za Italiju za one čuvene cipele zbog koji se putovalo u Bari, Rim ili Milano?

Branislav S: Nažalost, niti imamo domaću kožu, niti kožare. Đonsku kožu nekada je pravila fabrika u Rumi koja je prodata i naravno kao i sve ostalo „rasturena“ je u srpskim privatizacijama. U Beogradu je bila fabrika kože „Filip Kljajić“ i to pored klanice „Slavija“. Sve je  očito bilo planiranski povezano i očito je neko pametnije razmišljao o privrednom prerađivačkom i proizvodnom lancu nego danas. Danas ništa od toga više ne radi. Na našem tržištu su nam dostupne kože iz Italije, i to ostaci od firmi koje ovde rade lon poslove za italijanske brendove. Stranci koriste radnu snagu i znanje naših ljudi koji šiju taj gornji deo obuće. Ono što preostane od tih kožnih bala preskupo je da vraćaju za Italiju i nude ovde našim trgovcima, koji kupuju za menje pare, a  prodajući nama ostvaruju profit. Nekada smo izvozili, danas uvozimo. Danas ovde ne možemo da nađemo elementarne stvari za cipele koje smo nekada bez problema mogli da napravimo. Tako me je pre nekoliko dana kontaktirao jedan Amerikanac, džez muzičar, tražeči da mu napravim starom tehnikom neke gojzerice. Morao sam da odbijem, jer nema u Srbiji materijala za tu vrstu cipele.

NE: Hoće li nestati i majstori  poput Vas?

Branislav S: U Srbiji nestaju prave zanatlije, majstori, jer kadar koji izlazi iz  Kožarske škole, jedine koju imamo – nije dobar. Plan i program nastave u toj školi se nije promenio od vremena kada sam ja bio učenik, a obučavani smo bili za industrijsku proizvodnju. Možete zamisliti koliko je ta industrija otišla za sve ove decenije, a ovde je zadržano sve prastaro, pa i mašine. Tako da ono što ta deca nauče je neprimenjivo i u fabrikama, a još manje u radionicama za ručno izradu obuće. Na primer, Mađari su pre dve decenije ukinuli školu za obućare, a zakonodavstvo Evropske unije pak insistira da radnici koji se tim poslom bave imaju odgovarajući sertifikat. I tu je problem.

NE: Šta je u Srbiji loše kada su u pitanju stari zanati poput Vašeg?

Branislav S. Privatnik sam od 1985. godine i od tada kada sam prvi put prijavio radnju nikada nije išlo glatko sa državom. Danas pod koronom smo opterećeni mesečnim rashodom od 150 i više evra, a kad se ukalkulišu te pare za državu, pa za materijale, da imaš i svoju platu od 20.000, znači da moraš da napraviš obrt od 1000 evra na flekicama. Pod Kovidom 19 oni ne prepoznaju da ljudi sa sitnim zanatima ne mogu da podnesu namete.  Zašto ne odrežu paušal od 50 evra i reše problem. Ne. Samo deo iz plejade „verovali ili ne“ je trenutak kada mi dolazi dopis iz Ministarstva za ekologiju da ja obračunam koliko gasova emitujem u atmosferu kroz svoj posao. Ako ne obračunam i ne dostavim ministarstvu kazna je 150.000 dinara.  Taj koji sedi u ministarstvu ne razmišlja da obućar koji krpi flekice je star čovek koji ne ide na internet, a da bi obračunali koliko štetnih gasova ispuštate upućuju vas da kliknete na link. Ja se razumem u rad na računaru, ali ono što mi je stiglo nisam mogao da rastumačim. Da ne pričam o papirima za evakuaciju iz obućarske radionice, o imenovanju čoveka za kontrolu pušenja, za sprečavanje korona epidemije…. Ako odete u Poresku i zatražite kompletan spisak svojih obaveza, nikada ga nećete dobiti. Ali će svaki put inspektor pronaći  nešto kad vam uđe u radnju. Za sve u ovoj državi imaju kaznu, nikakve stimulacije.

NE: Evropa pak pokušava da znanja i stare veštine prenese odavde  sve do Skandinavije? I Vi ste deo tog projekta?

Branislav S. To je neka platforma sa spiskom starih zanata i zanatlija prezentovan EU, a na njemu sam se našao i ja. Prezentacija platforme ide do Skandinavije da bi mlade ljude i dizajnere povezala sa majstorima starih zanata iz našeg regiona koji bi im pomogli da realizuju svoje ideje, da naprave prototip ili par cipela, šešir… U Evropi definitivno imaju problem, jer nema ljudi koji se bave mojim poslom, posebno u Skandinaviji. Ovaj projekat  s knjigom i izložbama je zastao zbog korone.

Click