Dejan Jović: Potreban je iskorak iz dosadašnjih politika

Autor: Stefan Slavković
Izvodi iz intervjua NIN

Inače nezavidni srpsko-hrvatski odnosi kao da su ušli u novu fazu otkako je beogradsko Tužilaštvo za ratne zločine podiglo optužnicu protiv hrvatskih oficira zbog zločina na Petrovačkoj cesti 1995. godine. Sledeća epizoda usledila je kada hrvatske vlasti nisu dozvolile „privatnu posetu“ Jasenovcu, kako se govorilo, predsednika Srbije i SNS Aleksandra Vučića. Dalju razradu fabule za sada predstavljaju tvrdnje srpske strane da je Hrvatska stopirala uvoz ruske nafte u Srbiju, a postoje i naznake da će u slučaju nastavka evropskog puta Beograda glavni krivac za eventualne prepreke opet biti neko u Zagrebu.

Dejan Jović ima trojako privilegovanu perspektivu u tumačenjima odnosa dveju država: profesor je politikologije, i to na fakultetima u Zagrebu i Beogradu, građanin je Republike Hrvatske, a jedan je od najistaknutijih predstavnika tamošnje srpske zajednice – jednom će reći da „sebe vidi i kao Srbina i kao Hrvata“.

„Na službenom nivou, recimo sastanaka predsjednika i premijera, već duže vrijeme nema pomaka, ali se negativna energija u javnom mnijenju obnavlja. Dobro ste identificirali probleme, barem one sada aktualne, no uz to postoje i dugoročni koji se ne rješavaju, kao što je pitanje granice, imovine, penzija za izbjegla lica, nestalih osoba i narativa koji se proizvode o drugome. U Hrvatskoj imamo i dalje narativ koji Srbe tretira kao okupatore i agresore iz devedesetih, a u Srbiji se Hrvatsku dovodi u direktnu vezu s ustaštvom i 1941. Kako biti prijatelj sa onima koji vas nazivaju okupatorima, agresorima ili ustašama? Bolje je stoga da jedna drugu ignoriraju nego da se primjećuju, premda bi bilo najbolje, kad bi bilo moguće, da okrenu list i zaborave na prošlost. Jer, izgleda da je Lea David u pravu kada kaže da nas prošlost ne može „izliječiti“, naročito ne ako je reduciramo na samo neke epizode, a zaboravljamo na dugu istoriju mira, prijateljstva i saradnje. Za sukobe nema nikakve stvarne potrebe, jer Hrvatska i Srbija imaju različite vanjskopolitičke strategije i ciljeve koji se u ovom trenutku ne dodiruju. Hrvatska želi da se što dublje integrira u europske strukture, u eurozonu i šengen, a nastoji i da personalno predvodi neka europska tijela i organizacije. Njene ambicije na Balkanu vezane su manje-više samo za BiH, a s obzirom na karakter etnopolitike koju vodi prema BiH Srbija bi joj mogla biti saveznik po tom pitanju. Uz to, imali smo dvije mirne, neizborne godine koje su možda bile prilika da se u odnosima sa Srbijom napravi nešto više. S druge strane, ne djeluje mi racionalno da Srbija zaoštrava tenzije spram Zagreba pored svih drugih svojih problema u vanjskoj i unutarnjoj politici, kao što su pitanje statusa Kosova (i Metohije) i pitanje sankcija prema Rusiji“, kaže Jović za NIN.

Da li je to veštačko stvaranje lažnih spoljnopolitičkih prioriteta?

Ako je Srbiji stvarno spoljnopolitički prioritet ulazak u EU, trebala bi se voditi principom: povećavaj broj prijatelja i nemaj nijednog neprijatelja u EU. Jer, svaka se zemlja mora saglasiti sa bitnim odlukama unutar EU. Premda, djeluje mi jeftino kad se kaže da je Hrvatska sada – u pitanju ruske nafte preko JANAF-a – „natjerala“ EU da promijeni politiku. Hrvatski premijer bi volio da je toliko moćan da ga Brisel sluša po pitanju srpskih eurointegracija, kako tvrde u Beogradu, ali to nije realno. Da je toliko moćan, postigao bi mnogo više od onoga što jeste u Bosni i Hercegovini, koja mu je važnija. Ali, istina je da je proces proširivanja EU danas najsnažniji, a možda i jedini instrument utjecaja koji Hrvatska ima na Srbiju i druge zemlje-kandidate. Zato Hrvatska ne želi prekid toga procesa – to ne bi bilo u njenom interesu. Uz to, u Bosni i Hercegovini Srbi i Hrvati sasvim dobro sarađuju, bez obzira šta mislili o sadržaju te politike. Sarađuju i u Hrvatskoj, gdje od 2016. postoji vladajuća koalicija između HDZ-a i manjinskih poslanika, a SDSS od 2020. ima opet potpredsjednika Vlade. Ta koalicija nije bila neko „nužno zlo“ nego svjesna odluka Andreja Plenkovića koji se mogao odlučiti da formira vladu s Mostom ili Domovinskim pokretom, dakle s nacionalističkim i antisrpskim partijama, ali je odlučio napraviti je s manjinama, uključujući tu i SDSS. To nije bilo popularno u radikalno-desnom krilu javnosti, koje dobiva oko 15 posto glasova, pa je vlada stalno na udaru tih aktera s desnice. Paradoksalno je, dakle, da odnosi Srba i Hrvata izgleda da svuda mogu da se poprave, osim na relaciji Zagreb-Beograd.

Opet, čini se da su mnogi visoki zvaničnici u Beogradu, od predsednika i premijerke do ministara sile, oživeli retoriku devedesetih, gde je Hrvatska ustaška država, a njeno rukovodstvo – ustaško. Kako se na to gleda u Zagrebu?

Za veliku većinu ljudi u Hrvatskoj je uvreda kad ih se nazove ustašama. U sadašnjem kontekstu, to je također i veoma netačno. Proustaške retorike i simbolike ima – i to više nego što bi je smjelo biti – ali Hrvatska je demokratska zemlja u kojoj čak nema ni ozbiljnijih političkih snaga koje bi doista htjele obnovu neke totalitarne fašističke tvorevine kao što je bila NDH. Štetno je vikati „vuk“ kad ga nema. Uz to, nazivati današnju Hrvatsku ustaškom jeste oblik rehabilitacije ustaštva, jer se usporedbom sa sadašnjom Hrvatskom ustaštvo uljepšava. Dakle, to je višestruko štetna retorika. Kako se gleda na takve i druge slične izjave u Hrvatskoj? Hrvatski mediji ponekad isprate dešavanja u Srbiji, ali nisu fanatično fokusirani na te teme. Vijesti inače putuju sporadično i selektivno i stvara se slika koja nije sasvim realna. Prenose se bizarnosti i incidenti, pa se dobiva lažna slika. Općenito, Srbi i Hrvati se međusobno slabo poznaju, a misle da sve znaju o onom drugom. Pozitivno se iznenade, naročito mlade generacije rođene nakon Jugoslavije, kad posjete onu drugu zemlju. Zašto? Zato što od političara i medija a vjerojatno i u školama prečesto čuju samo loše. Kada se radi o percipiranju samog Aleksandra Vučića u Hrvatskoj, vidi ga se kao nekadašnjeg radikala što je dovoljno da mu se u startu ne vjeruje. Boris Tadić i Vojislav Koštunica nisu imali taj teret na svojim leđima, pa je stoga za srpsko-hrvatske odnose pobjeda Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića 2012. bila neka vrsta prekretnice – na lošije. Naši prijatelji koji su zagovarali „bele listiće“ u Srbiji tada nisu uzimali u obzir ovaj aspekt, možda zato što „Drugoj Srbiji“ odnosi sa Hrvatskom a posebno posljedice za Srbe u Hrvatskoj nisu bili pretjerano važni. Zbog toga što se toliko često pojavljuje u medijima i zbog načina kako to čini, Vučića se u Hrvatskoj „feralizira“. To znači da postaje figura koju se u jednom broju medija ali i u široj javnosti često ismijava, redikulizira i ne uzima ga se ozbiljno. Tretira ga se kao nekoga tko „drami“, i smješta ga se u rubrike „vjerovali ili ne“. Malo koga zabrinjava to što on kaže. To je odraz povećane samosvjesti Hrvata kada se radi o moći koju Hrvatskoj daje činjenica da je članica NATO-a i EU, ali je i rezultat, po mom mišljenju pogrešne, medijske strategije koju je predsjednik Srbije odlučio primijeniti.

Članak je prenet sa portala NIN.