Sjećanja i njihovi zapisi varljivi su

Piše: Seid Serdarević

S dnevnicima pisaca, ali općenito javnih ljudi postoji jedna čudesna stvar, slično kao i s autobiografijama – ona(j) koji piše svjestan je da će se to po svoj prilici jednoga dana objaviti tako da zapravo nikad ne piše sasvim iskreno, nego već redigira, dok onaj tko će to čitati tome prilazi s dvije strane: voajerske, kako bi ušao u intimu zapisivača, a s druge one ljudske da vidi kako je taj vidio suvremenike i pamtio vrijeme. Sjećanja i njihovi zapisi varljivi su, kao i ljepota u oku su promatrača, svatko pojedini događaj vidi i pamti drugačije, pa samim time i tumači drugačije i racionalno i emotivno.

Tako je i s ratom u Ukrajini koji na današnji dan ulazi u drugi mjesec – razaranja i snimke koje gledamo stravične su i podsjećaju na ratove iz naših 1990-ih. Zanimljivo je razmišljati o tome kako i što tijelo pamti, kako izviru potisnuta sjećanja, kako izbijaju strahovi, no obećao sam sebi da o ratu neću i ne bih pisao na ovome mjestu. Stoga, nazad na literaturu – u Knjižari Fraktura, gdje tjedno organiziramo više književnih događanja, a sad ponovno možemo imati puni kapacitet gledališta, večeras smo razgovarali o za ovo vrijeme iznimno važnom romanu Iznad svega Richarda Powersa dobitnika Pulitzera za književnost. Ovaj veliki američki roman našeg doba progovara o devetero ljudi koje pak sve povezuju stabla, i zapravo je više roman o drveću i prirodi negoli o ljudima. Fascinantna je spoznaja o tome kako drveće međusobno komunicira, koliko smo mi kao vrsta uništili starih tisućljetnih šuma, prekinuli spone svjetova koji se nalaze na nama nevidljivim i nedohvatljivi mjestima, i ispod površine i iznad, u krošnjama. Prevoditeljica Lara Hölbling Matković precizno je prenijela Powersove misli, a drugi govornik bio je ravnatelj Botaničkog vrta PMF u Zagrebu Vanja Stamenković, i odlično je poslušati da o knjigama svoje mišljenje, itekako stručno, uz brojne dodatne primjere iznose i ljudi kojima književnost nije uža specijalnost. Vanja je svojim stručnim, upućenim govorom, uz moderaciju urednice Sanje Jovičić, otvorio i nama ljudima od knjiga ulaz u svijet biologije, i upravo nam je ta interdisciplinarnost, mogućnost slušanja i dijaloga među strukama, izlaženje iz uskih balona zatvorenih grupa, itekako potrebna da bismo shvatili kompliciranost svijeta oko sebe. Ovakvi događaji, i to opet uživo, ono su što nam je itekako potrebno da se odmaknemo od algoritama društvenih mreža, u kojima se koprcamo baš kao ulovljeni mrežom, ne shvaćajući da zapravo vodimo monolog umjesto dijaloga.

Petak, 25. mart

Zadnji, formalni, radni dan u tjednu, svakodnevno odgovaranje na stotine mailova, sastanci s odjelom prodaje, marketinga, urednicima, život nakladnika je zapravo iznimno dinamičan, bezbroj kontakata, ideja, dok se rukopisi zapravo čitaju i uređuju u večernjim satima kada utihnu uređaji svih vrsta. Za deset dana počinje prvi istinski međunarodni sajam knjiga nakon lockdowna. Da, održao se jesenas i Frankfurtski sajam knjiga, ali djelovao je otužno, pusto s tim ogromnim halama i malim brojem izdavača, veselili smo se najviše što smo vidjeli neke od prijatelja. Po broju sastanaka i novih knjiga i rukopisa koji pristižu, čini se da će proljeće 2022. i Londonski sajam biti opet ono pravo poznato mjesto susreta nakladnika i urednika iz cijeloga svijeta. Danas smo intenzivno dovršavali katalog za prodaju prava, još jednom prolazili kroz raspored sastanaka, i dovršavali posljednje pripreme za promociju dviju knjiga koje smo objavili na engleskom, W Igora Štiksa i Viljevo Luke Bekavca (u engleskom prijevodu August After Midnight) u Conway Hallu. O njima će govoriti Chris Agee, naš dragi prijatelj, vrhunski pjesnik i urednik Irish Pagesa, te Ruth Padel, pjesnikinja i publicistkinja koja se bavi prirodom, te profesorica na King’s College u Londonu.

Navečer opet promocija, ovaj put prvijenca Romana Pavića, Pozdrav iz Staljingrada, monumentalne sage o trojici „silovoljaca“, kako ih naziva Slobodan Šnajder u Doba mjedi. Roman je to o odlasku po kazni tri mlada intelektualca slikara, liječnika i franjevca, koji se odupiru ustaškom režimu, u Bitku kod Staljingrada, s jedne strane ratni roman, ali i roman o povijesti i umjetnosti, jer slikarstvo u životima junaka igra važnu ulogu, roman u kojem se stvarni događaji i povijesne ličnosti od Winstona Churchilla do Ivana Meštrovića isprepliću s fiktivnima u sagu o kotrljanju velike povijesti preko leđa običnog čovjeka, a izgleda da poslovica o povijesti kao učiteljici života zapravo ne vrijedi, jer stalno ponavljamo razrede.

Subota, 26. mart

Jutarnji Zagreb, okupan suncem, proljeće u pravom smislu, pelud leti zrakom i svi kišu od alergije uključivo i mene, ne pomažu tu ni antihistaminici, no lijepo je sjediti na suncu na kavi. Jutarnja kava s Marijom Andrijašević ispred knjižare, Monocycle služi bez sumnje najbolju kavu u Zagrebu. Pričamo o recepciji njezinog romana Zemlja bez sutona. Marija je divna pjesnikinja, autorica suptilnog stila, roman je to u kojem isprepliće i klasno i rodno pitanje, i povratak u zavičaj, i opet sve povezano s prirodom. Taj naš gubitak veze s prirodom, koja je moćna, snažna, postaje s pravom istinska tema književnosti. Također razgovaramo o njezinim pričama, na kojima sada radi te reizdanju kultne zbirke poezije Davide, svašta su mi radili. Prošlo je već 15 godina otakao se Marija meteorski pojavila na pjesničkoj sceni, i onda je nije bilo do opet odličnog romana. Popodne čitam upravo objavljeni roman Jutarnja zvijezda Karla Ovea Knausgårda; odličan prijevod Anje Majnarić, gromada od knjige, ali kako čovjek piše, kako čitatelja uvlači u likove, prva tri poglavlja, sve naizgled normalno, a sve pomaknuto, obični ljudi, svi s nekim problemom, u suočavanju sa samim sobom. Za kraj dana Carmina Burana u izvedbi zbora Ivan Goran Kovačić, s maestralnom sopranisticom Margaretom Klobučar, spektakularnim tenorom Ladislavom Vrgočem, i nezaboravnim LJubomirom Puškarićem. Slušati Orfa uvijek je lijepo, a kad pjeva zbor Kovačić onda to vodi i prisjećanju na studenske dane kad je moja tadašnja djevojka i danas supruga pjevala u tom zboru upravo Carminu kojoj smo se u istom tom Lisinskom veselili, a poslije išli na odlične tulume.

Nedjelja, 27. mart

Dan za kuhanje, za odlazak u nabavku na tržnicu, za čitanje, za pripreme za sljedeći tjedan, za čitanje, za privikavanje na pomicanje sata – povratak Knausgårdu s jedne strane, a s druge uranjanje u Fragmente dnevnika iz hiljadudevetstošezdesetih Miroslava Krleže, koje je priredio Vlaho Bogišić dobrim dijelom iz zaostavštine; senzacionalan materijal, mnogo prvi put objavljenih misli, uvida u politiku i književnost toga doba, s najvažnijim političkim i kulturnim protagonistima tog vremena. Knjigu će u lipnju objaviti novopokrenuta edicija Bodoni, s ilustracijama Josipa Vanište i Vlahinim pogovorom, toj se knjizi jako veselim.

Ponedjeljak, 28. mart

Početak tjedna, hektičnost na entu, danas nisam u uredu, već na sastancima u gradu, predvečer idemo u Samobor, ponovna izvedba monodrame priređene po Krležinim tekstovima, nazvane O hrvatskoj književnosti po predavanju koje je Krleža trebao održati u Hrvatskom glazbenom zavodu 1933, a koje je tadašnja vlast zabranila, nakon slavnog rata plakatima. Predstavu smo producirali za Festival svjetske književnosti 2019, ideja je bila moja, a tekst je priredio najveći poznavatelj Krležinog djela Vlaho Bogišić. Predstavu je režirala Aida Bukvić a izvodi je kao Krleža Ozren Grabarić, uz pratnju na klaviru Mateja Meštrovića. Ovo je 12. izvedba, bilo bi ih i više da nije bilo potresa i pandemije. Ozren i Matej imaju nevjerojatnu energiju, a Ozrenov Krleža kao da je stvaran, kao da je istinski došao iz napona snage, kao da piše i govori stojeći „kao čovjek baroka“. Nakon izvedbe piće, večera, razgovor o bezbroj tema, Krleža kao povod, kao lajtmotiv, nezaobilazan i točan i danas.

Po dolasku kući ne možemo ne pogledati Šutnju, četvrta epizoda najbolja dosad, ali ipak su mi Novine bile moćnije. No, gledati Kijev i ukrajinske glumce, koji svi odreda briljiraju, stalno svraća misli na prijatelje u Ukrajini.

Utorak, 29. mart

Zadnji pregled i imprimatur za tisak novog romana Ludwiga Bauera Dvostruki život Eve Braun. Sastanci, pripreme za porinuće nekih novih romana u život, a navečer spektakl u knjižari: o novoj poetskoj zbirci Sonje Manojlović Šale i opomene uz Moniku Herceg govori Josipa Lisac. Čitaju se pjesme, Josipu muči alergija, ali se ne da, Sonja zrači toplinom, užitak za slušatelje i gledatelje.

Srijeda, 30. mart

Mjesec se bliži kraju, prošla je trećina godine, vrijeme ima neobično svojstvo da je kratko i beskrajno istovremeno, da nam se čini da prolijeće pokraj nas, ali kad pišemo dnevnik, kad zapisujemo makar djeliće onoga što proživljavamo, o čemu razmišljamo, čemu prisustvujemo i što stvaramo, možemo vidjeti da dan koji ima 24 sata, 1.440 minuta, jest beskrajan, da trebamo uživati u svakoj toj minuti u onome što volimo i onima koje volimo, da je čaša uvijek polupuna, a da je na nama da je napunimo do kraja dobrim vino, i iskapimo, te iznova napunimo.

Autor je osnivač i glavni urednik u nakladničkoj kući Fraktura iz Zaprešića