Omaž Branku Kukiću

21. February 2021.
Čuda se događaju! Da, čak i u ovoj jadnoj, decenijama duhom posrnuloj Srbiji Jedno od takvih čuda je postojanje i opstajanje Branka Kukića.
KnjigaBranko.jpg

Teško da ima konciznije i preciznije hvale od ove kojom je filmski i TV reditelj Slobodan Šijan opisao jednog od naših najboljih izdavača, pesnika i esejistu Branka Kukića.

Ona je povod da i citiramo, i parafraziramo Šijana: Čuda se događaju! (Još) jedno od takvih čuda u ovoj ojađenoj, depresivnoj, lažima anesteziranoj, sve malodušnijoj Srbiji jeste da postoje i opstaju prijateljstva, lična i profesionalna, koja se ničim ne mogu poljuljati, koja godinama traju i jačaju, i koja su spremna da prirede takvu javnu počast kakva u našoj kulturi teško da je zabeležena.

Reč je o knjizi Branko K. koju je nedavno objavila beogradska izdavačka kuća Zlatno runo, a kojom je jedanaestoro prijatelja Kukiću na jedinstven način čestitalo 70. rođendan.

Svako od njih napisao je maštoviti tekst / priču, sa iskrenom željom da istakne ne samo koliko je slavljenik značajan u njihovim životima (nekima od njih je i izdavač), već i da podvuče važnost višedecenijskog rada ovog vrhunskog intelektualca u srpskoj kulturi, i njegovo istrajavanje na osvedočenim vrednosnim konstantama etike i estetike.

U tišini kreativnog rada, daleko od razuzdanog primitivizma rijaliti aktera, njihovih promotora, imitatora i profitera, Branko Kukić, odan knjigama i umetnosti, stvara, i u izdanju svog Umetničkog društva Gradac u Čačku objavljuje prvoklasna dela, ne očekujući priznanje društva za svoje pregalaštvo.

Slobodnomisleći, Kukić je i miljenik slobode; u magijskom saglasju sa njom on zna da sloboda, iako je data svima, ne sme ni da se potcenjuje ni da se precenjuje.

Zato joj se mudro posvećuje, a ona mu uzvraća, birajući ga za svog saveznika.

Ovom polihistoru i kulturnom zanesenjaku su, dakle, prijatelji posvetili delo od sto i nešto stranica, pripremano kao iznenađenje slavljeniku koji je, dok su se konspiratori sašaptavali, radio pak na novim knjigama u svojoj, u celoj bivšoj Jugoslaviji i dalje cenjenoj izdavačkoj kući Gradac, njenim bibliotekama Alef, Cveće zla, Mistici i gnostici, Lađa… i na časopisu Gradac čiji je svaki broj u celosti posvećen nekoj ličnosti ili događaju iz književnosti, filozofije, istorije, muzike, slikarstva, pozorišta, stripa.

Za tu predanost poslu, uzgred spomenimo, Kukiću je minulog leta pripalo priznanje Stefan Prvovenčani, koje dodeljuju Raške duhovne svečanosti.

U knjizi prijateljstva Branko K. svoje tekstove objavili su Svetislav Basara, Milojko Knežević, Jovica Aćin, Vlaho Bogišić, Milan Vlajčić, Slobodan Šijan, Miljenko Jergović, Mile Grozdanić, Savo Stijepović, Snežana Ranković i Marjan Čakarević.

Svaki autor, iz svog ugla, piše o Kukiću kao stvaraocu (ne treba zaboraviti da je, pored toga što je prvi čovek Gradca, po pozivu i dugogodišnji urednik više biblioteka u Službenom glasniku) koji svoj posao doživljava kao nešto najprirodnije na svetu, ne očekujući nekakve privilegije.

Knjiga Branko K. štampana je u 70 numerisanih primeraka i više je nego sigurno da su oni već krenuli iz ruke u ruku drugih poštovalaca Kukićevog rada.

Ovakva vrsta dela i ne sme da se čuva (ali mora da se vlasniku i vrati!) jer istovremeno podseća na mnoga izdanja Gradca, i na časopis, koje bi svakako trebalo pročitati.

Zlatno runo bi moglo da razmišlja o drugom, nenumerisanom izdanju – potpisnica ovih redova, vlasnica numerisanog, 42. primerka, već zna ko bi sve želeo da ga pročita.

Članak je prenet sa portala Danas.

Članak je prenet sa portala Danas.

Click