Albanija: Mit i istorija Butrinta

4. May 2021.
Prema albanskoj granici vodio nas je uzak krivudav put, kroz divlje predele Epira.
2403-678x382
Foto: Branko Vasiljević

Piše: Branko Vasiljević

U Epir smo ušli južnije, u Arti, koja je nekada bila prestonica i srpskog vladara Epirske despotovine, Simeona (Siniše) Nemanjića, polubrata cara Dušana.

Na najvišem luku impozantnog kamenog mosta iz kasnog srednjeg veka, preko reke Arahtos, nekada je bila granica sa Otomanskim carstvom ne samo Epira, nego i cele Grčke.

Poslednji deo puta bio je duž obale Jonskog mora, koje se od Jadranskog odvaja odmah preko granice, tačnije od lagune na čijoj se obali nalaze arheološki ostaci drevnog grada Butrinta, kuda smo se uputili. Butrint su osnovali stanovnici susednog ostrva Krf, u osmom veku pre naše ere.

Retko kada su stari Grci grešili u izboru mesta za osnivanju kolonija, kao što je to bio slučaj sa Bizantom, preko puta Carigrada.

Iz Butrinta, sa suprotn obale Krfskog kanala, mogli su da kontrolišu plovidbu, a loakcija je bila lako odbranjiva – grad su osnovali na kraju uskog poluostrva, između mora, lagune i kanala Vivari, koji ih je povezivao.

Ovo krfsko zaleđe snabdevalo je ostrvo ribom, pšenicom i drvom.

Ali se i ovde umešala legenda, koju su posebno podgrejali italijanski arheolozi, prvi istraživači nalazišta, krajem dvadesetih godina prošlog veka.

Izdavačka kuća Samizdat B92 (Beograd 2016) objavila je knjigu beogradskog profesora poreklom sa Kosova Petrita Imamija „Srbi i Albanci kroz vekove“. Ovaj autor se već bavio srpsko-albanskim vezama (između ostalog i u 19 nastavaka feljtona u listu Danas, 1998. godine), a ova najnovija knjiga je predstavljena kao prvi tom sveobuhvatne studije u kojem je obrađen period od XII veka do 1944. godine.

Prema legendi, Butrint je stariji za nekoliko vekova.

Osnovale su ga izbeglice iz Troje, posle njenog pada.

Neoptolemus, Ahilov sin, doveo je na jonsku obalu kao roba Helenusa, Hektorovog sina, i njegovu majku Andromahu, kao ljubavnicu.

Grad je već bio osnovan kada je u njega stigao i Enej, na putu za Italiju, o čemu je pisao Vergilije.

Upravo u traganju za mestima iz Enejade, radi potvrde mita o osnivanju Rima, italijanski arheolozi su stigli u Butrint.

Izronila su materijalna svedočanstva o dugoj istoriji u to doba već napuštenog grada koji, kombinovani sa pisanim tragovima, daju zaokruženu predstavu o njemu.

Grčko pozorište i Eskulapov hram (Italijanski arheolozi su jednu kapiju nazvali Skajan, po čuvenoj trojanskoj); rimski akvadukt, terme i nimfeanum; ranohrišćanske crkve, velika bazilika i krstionica sa podnim mozaicima koji su po svojoj lepoti zaštitni znak nalazišta (bili su prekriveni peskom).

Od Vizantije su Butrint preuzeli Anžujci (u vreme Sinišine vladavine Epirom), a od njih su ga kupili Mlečani zajedno sa Krfom i ostavili kao trag svoje vladavine, duge četiri veka, dvospratnu kamenu kulu.

Mehmed Osvajač i Sulejman Veličanstveni su osvajali Butrint i iz njega pokušavali da osvoje Krf.

Iza Osmanlija na suprotnoj obali kanala Vivari ostala je trouglasta tvrđava.

Tursku vlast učvrstio je tek čuveni Ali-paša Janjinski (rodom iz obližnje Tepelene na reci Vojuši, gde smo videli njegov spomenik) i ona je trajala sve do proglašenja nezavisnosti Albanije.

Butrint je deo svetske kulturne baštine, a oblast oko njega je nacionalni park, čiji je močvarni deo zaštićen Ramsarskom konvencijom.

Na samom nalazištu pronašao sam raritet – Judino drvo.

Kažu da se o isto takvo Juda obesio, gonjen grižom savesti. Neobično raskošnih cvetova, koji se razvijaju pre listova, ipak zaslužuje svoje drugo ime – drvo ljubavi.

Članak je prenet sa portala Danas.

Click