Tako je govorio Davor Božinović (Prva filozofska polemika s ministrom policije u povijesti svijeta)

5. Mart 2021.
Da Nietzschea citira ministar policije, nije odveć uobičajena pojava. Naročito da onog Nietzschea koji represiju i kaznu čita kao osvetnički refleks otrovnog pauka citira ministar resora koji upravo cijeli počiva na konceptu represije i kazne.
800px-Informal_meeting_of_justice_and_home_affairs_ministers.Arrivals_(Home_Affairs)_Davor_Božinović_(35582668832)
Foto: Arno Mikkor, Aron Urb/Creative Commons 2.0

Piše: Boris Dežulović

Kad Davoru Božinoviću bijaše šezdeset godina, napusti svoj zavičaj i jezero zavičaja svoga i pođe u planinu. Uživao je tu u duhu svojemu i svojoj samotnosti, i to ga nije zamorilo deset godina. Naposljetku se ipak preobrati srce njegovo – i jednog jutra ustane u samu zoru, stupi pred sunce i ovako mu stade govoriti: “Velika zvijezdo! Što bi bila tvoja sreća da nije onih koje obasjavaš! Ti se ovdje deset godina uzdižeš do moje spilje i zasitilo bi se svjetlosti svoje i toga puta, da nema mene, moga orla i zmije moje! Ali mi smo te čekali svakog jutra, uzimali iz tvoga izobilja i zato te blagosiljali. I gle! Dodijala mi je moja mudrost, kao pčeli preobilnost sakupljenog meda, potrebne su mi ruke koje se pružaju prema meni. Htio bih poklanjati i dijeliti sve dok se mudri među ljudima ponovo ne obraduju svojoj ludosti, a siromašni svojem bogatstvu. Moram poput tebe zaći, kako to kažu ljudi kojima se želim spustiti.”

Tim riječima počinje “Also sprach Davor Bozinowitsch” – “Tako je govorio Davor Božinović” – vjerojatno i najpoznatije djelo velikog njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea. Na sljedećih tristotinjak stranica Nietzsche kroz fiktivni lik hrvatskog ministra unutarnjih poslova “silazi s planine” i dijeli ljudima mudrost za novi, nikad više isti svijet, tražeći u njemu nadčovjeka, slavnog Übermenscha oslobođenog historijskog judeokršćanskog morala i njegovih lažnih zakona. Poput koncepta kazne, o kojemu Nietzsche raspravlja u poglavlju “O tarantulama”, gdje ideju pravedne kazne tumači refleksom otrovnog pauka i dekonstruira kao puku omoraljenu ideju primordijalne krvožedne osvete.

“Vi propovjednici jednakosti! Za me ste svi vi tarantule i potajni osvetnici! Stoga kidam vaše mreže, da vas bijes izmami iz vaših legla laži, te da se pokaže osveta iza vaše riječi ‘pravednost’! Jer čovjek se mora riješiti osvete: to je za me most k najvišoj nadi i duga nakon duga nevremena”, kaže Nietzscheov Božinović, pa svečano deklamira: “Poslušajte me, prijatelji moji: ne imajte mnogo vjere u one u kojih je snažan nagon za kažnjavanjem! To su ljudi lošeg soja i koljena, iz očiju im viri dželat i uhoda! Kad čujete kako se sami nazivaju ‘dobrima i pravednima’, nemojte smetnuti s uma da im nedostaje samo vlast da budu farizeji!”

Tako je, eto, govorio Davor Božinović.

Ili je barem Nietzscheov Davor Božinović tako govorio ovog ponedjeljka, sišavši s planine na konferenciju za novinare Nacionalnog stožera civilne zaštite, nesebično dijeleći mudrost mladima i filozofski se osvrnuvši na “novi, nikad više isti svijet” kakav ih čeka nakon svjetske pandemije. “Ovo sigurno nije posljednja kriza i pogotovo će mladi, nažalost, po svemu sudeći i zbog klimatskih promjena, iskusiti nove rizike. Mi nastojimo voditi i mlade i društvo najbolje što možemo. Moramo se pripremiti za postpandemijski svijet koji će biti prepun transformacija”, najavio je ministar unutarnjih poslova postpandemijskog Übermenscha, osvrnuvši se onda i na “propovjednike pravednosti” koji zagovaraju “kaznu kao osvetu”.

“Unatoč zagovaranju kažnjavanja, represije, stvar moramo više orijentirati prema preventivnom djelovanju. Ja kao ministar smatram da je represija zadnja stvar koja bi se u ovakvoj situaciji trebala poticati”, rekao je Božinović, pa zaključio: “Prisjetio bih se Nietzscheove misli, koja kaže da se ne vjeruje ljudima koji imaju moćan refleks prema kažnjavanju.”

Tako je govorio Zaratustra Božinović.

Čovjek i Hrvat mora se osjećati ponosan kad čuje kako u njegovoj zemlji ministri policije citiraju njemačke filozofe. Istina, u plitkoj i površnoj suvremenoj kulturi – kakvu je, uzgred, prilično točno predvidio i sam Nietzsche – i koja pamet crpi iz motivacijskih poruka s etiketa Jane i magnetića za frižidere, nije se čuditi da se Nietzscheovim citatima jednako opamećuju populistički političari i tetoviraju popularne starlete: one, istina, više vole onu “Što me ne ubije, to me ojača”, ali samo zato što misle da je to pjesma Kelly Clarkson. Pa ipak, da Nietzschea citira ministar policije, nije odveć uobičajena pojava. Naročito da onog Nietzschea koji represiju i kaznu čita kao osvetnički refleks otrovnog pauka citira ministar resora koji upravo cijeli počiva na konceptu represije i kazne.

Davor Božinović, međutim, opušteno Zaratustrom prisnažuje istu svoju kršćansku pravednost i milosrđe kojom izbjegava represiju i opravdava nekažnjavanje mlađih ispred HNK-a jednako kao i starijih ispred oltara – ili, mnogo točnije, nekažnjavanje pred kazalištem kako bi opravdao i nekažnjavanje pred oltarom – čitajući tako i citirajući Zaratustru upravo dijametralno suprotno od samog Nietzschea, koji je rečenog Zaratustru mislio i pisao kao protukršćansku, odnosno protumoralističku ideju. Da je “represija zadnja stvar koja bi se u ovakvoj situaciji trebala poticati”, sve prisjećajući se Nietzscheove misli da “ne vjeruje ljudima koji imaju moćan refleks prema kažnjavanju”, Božinović pritom ne “smatra” kao privatna fizička osoba ili kršćanski filozof, nego upravo kao ministar – izrijekom, “ja kao ministar” – i to sam ministar policijske sile, gradeći se tako dobrom i pravednom vlašću.

Prigodno, jasno, zaboravljajući s magnetića za frižider pročitati i onu sljedeću Nietzscheovu rečenicu: “Kad čujete kako se sami nazivaju ‘dobrima i pravednima’, nemojte smetnuti s uma da im nedostaje samo vlast da budu farizeji!”

Da nikad ne završi dobro kad se ministri policije usred kakve svjetske katastrofe pozivaju na Friedricha Nietzschea i Zaratustru, znali smo i prije. Posljednji kojemu je to palo na pamet – ako je u međuvremenu bio još koji, ja mu se nepravedno zaboravljenom ovom prilikom ponizno ispričavam – bio je stanoviti Heinrich Luitpold Himmler, u vrijeme Drugog svjetskog rata ministar unutarnjih poslova Trećeg Reicha. S tim da je on Nietzschea shvatio, hm, manje pogrešno: poput ostalih kamarada iz stranke, Himmler iz “Zaratustre” nije citirao koncept kazne kao osvete – ona mu je, naprotiv, bila dosta bliska – već koncept Übermenscha kao arijevskog nadčovjeka, suprotstavljajući mu nižu rasu Untermenscha. To, kažem, ne znači da su nacisti i Herr Innenminister Zaratustru shvatili ispravno – Nietzsche se, najzad, otvoreno gnušao antisemitizma i potkraj života smatrao čistim Poljakom – ali njegov zavodljivi zoroastrizam onako arijevski tupi barem nisu čitali iz kršćanskog, već iz imbecilnog pseudopaganskog okultističkog ključa, po prilici kao proroci iz noćnog programa RTL-a.

Kako je završilo kad se NSDAP nadahnjivao Nietzscheom, to znamo. Kako će završiti s HDZ-ovim Nietzscheom? Sam Bog zna.

Ovo s Bogom sam, naravno, stavio namjerno. Kao svi kršćani, poglavito katolici, Davor Božinović, naime, besramno uzima u usta Nietzschea da propagira potpuno antiničeovsku ideju. Citirati Zaratustru izvan njegova vlastitog konteksta, međutim, posve je dosljedni policijski postupak: zlosretni stari mudrac Zaratustra na kraju svojih lutanja skončao je u Hrvatskoj, pokupljen s ulice i uzapćen kao beskućnik – svakako ne zbog kršenja epidemioloških mjera – a Herr Innenminister iz cijelog tristotinjak stranica opsežnog zapisnika sa saslušanja novinarima citira samo jednu rečenicu, onu kako “ne vjeruje ljudima koji imaju moćan refleks prema kažnjavanju”, sve tako Nietzscheom objašnjavajući zašto usred svjetskog rata – pardon, svjetske pandemije – neće hapsiti masovno okupljene svećenike, biskupe, kardinale i Nietzscheove “farizeje”.

Nije se stari Friedrich u onom grobu u Lützenu tako vrtio od 1942.

Osim, jasno, ukoliko nas ministar kontinentalne filozofije sve ne iznenadi, pa do kraja ovog teksta – kako je svoju možda i najslavniju rečenicu u “Also sprach Davor Bozinowitsch” zapisao sam Nietzsche – “ministar Božinović nakon konferencije za novinare Nacionalnog stožera ostane sam i ovako reče srcu svome: ‘Zar je to uopće moguće! Alemka Markotić nije još ništa čula o tome da je Bog mrtav!'”

Pa se, jasno, u tupoj filozofskoj groznici oduševljen prisjeti i one slavne misli Fjodora Dostojevskog, koji u “Braći Karamazovima” kaže da je “ako nema Boga, sve dozvoljeno”.

Tako je, eto, govorio Davor Božinović.

Otkad su sišli s planine i otkrili Nietzschea, njega i kamarade – što da vam pričam – baš krenulo.

Tekst je prenet sa portala Novosti.

Share