Ružičasti balon Milana Kučana

14. februar 2020.
Milan Kučan u odnosu prema Bosni i Hercegovini nastupa kao neki zapadni diplomat koji se o toj zemlji površno informirao, kao da je čitao neke kolonijalističke knjige o stoljetnim sukobima između ovdašnjih naroda i njihovoj neminovnosti.
Dragan Markovina
Fotografija preuzeta sa portala Oslobođenje

Piše: Dragan Markovina, Oslobođenje

Kad sam prošlog proljeća sudjelovao na History festu u Mostaru i tamo slušao izlaganje bivšeg slovenskog predsjednika Milana Kučana, bio sam osupnut izostankom bilo kakve samokritičnosti u odnosu prema pitanju raspada zemlje i groznog rata koji je uslijedio nakon toga. U razgovoru pak s kolegicama i kolegama koji su, za razliku od mene, pratili raspravu u Titovom bunkeru u Konjicu, između njega i Stipe Mesića, došao sam do informacije da je otvoreno negiranje bilo kakve odgovornosti kod obojice bilo ključna zajednička poveznica u nastupu. Ovog sam se sjetio nakon što sam pročitao veliki intervju koji je Kučan nedavno dao za Večernji list i u kojem je otvoren čitav niz tema, od raspada Jugoslavije i partije, preko odnosa Hrvatske i Slovenije i postavljanje žilet-žice na granici prema Hrvatskoj, pa sve do njegovih stavova prema problemima u Bosni i Hercegovini.

Daleko od toga da smatram kako je Milan Kučan najveći krivac za sve što se dogodilo ili da mu odričem mnogo kvaliteta koje ima, ali ovaj njegov medijski istup, kao i sve ono što je govorio na History festu, upravo potvrđuju ono što mi je već odavno jasno i o čemu sam pisao u knjizi o nasljeđu Jugoslavije u Hrvatskoj, a to je da su za sve što se dogodilo najveći krivci partijske elite SKJ.

Najgore od svega je što oni tu svoju krivicu nikad nisu prepoznali, niti priznali, uslijed čega i dalje nastavljaju mantrati o vlastitoj bezgrešnosti i tražiti krivce na drugim stranama. S obzirom na izostanak katarze i samokritičnosti, jednaki diskurs su prenijeli i na odnos prema aktualnim temama, što samo dodatno naglašava njihovu potpunu pogubljenost. Ključni ne samo Kučanov problem nego i svih ljudi na pozicijama, od Tuđmana pa dalje, kojeg on uopće nije osvijestio, u tome je da bi se politika trebala voditi na nekim visokim partijskim forumima ili kroz izravne dogovore partijskih i državnih čelnika, bez ikakvog utjecaja građana. Tim je čudnije, što kad već politiku doživljava tako, a iz svega navedenog bar je to očito i neosporno, ne vidi nikakvu vlastitu odgovornost za bilo što. Kučan nije, naravno, do takvog doživljaja politike došao sam, nego mu je jednostavno usađeno kao prirodno i samorazumljivo od strane SKJ, koja se, da ironija bude veća, stalno zaklinjala u vlast radničke klase. Koliko je takva pozicija moralno nedopustiva, ne treba posebno naglašavati.

Kučan o BiH – “Nefunkicionalna zemlja, bure baruta, islamski radikalizam…”

Druga moralno pa i ideološki nedopustiva pozicija kojoj je Kučan očito ostao vjeran, bez obzira na nominalnu pozicioniranost na ljevici, odnosi se na državu, a posredno i naciju kao vrhovnu neupitnu vrijednost, što je iz lijeve perspektive ne samo smiješno nego i besmisleno. Praktično svi odgovori u intervjuu, izuzev onoga o socijalističkoj ideji, zapravo nam prikazuju čovjeka koji se isključivo brine za državne i nacionalne interese, što posebno neugodno dolazi do izražaja na posrednom pravdanju žilet-žice i prijeporima upućenih Hrvatskoj vezanoj uz arbitražu oko pitanja granice. Sve to nas na koncu dovodi do Bosne i Hercegovine. Naime, iz paušalnih odgovora koje je na pitanje o toj zemlji ponudio, također jasno vidimo duh pregovora o budućnosti Jugoslavije iz onog doba. Kučan je tako rekao da je Dejtonski sporazum stvorio nefunkcionalnu zemlju, u kojoj nije normalno da imate dva entiteta i tri konstitutivna naroda, koja je bure baruta i koja ima ozbiljni problem s islamskim radikalizmom. Sasvim načelno govoreći, u svemu navedenom ima istine, ali način na koji se lakonski pristupa problemu, olako se razmeće velikim riječima i ne uvažava kompleksnost zemlje, odaje strukturalni cinizam profesionalnog političara, potpunu nebrigu za posljedice vlastitih riječi i na koncu čovjeka koji isključivo razmišlja unutar nacionalnih kategorija.

Od komunzima do nacionalizma

Da stvari pojednostavnim do kraja, Milan Kučan u odnosu prema Bosni i Hercegovini nastupa kao neki zapadni diplomat koji se o toj zemlji površno informirao, kao da je čitao neke kolonijalističke knjige o stoljetnim sukobima između ovdašnjih naroda i njihovoj neminovnosti, poput Kaplanovih “Balkanskih duhova” i koji sukladno toj formuli o nemogućnosti zajedničkog suživota kompletno ignorira čitavo nasljeđe upravo socijalističke Jugoslavije i općenito građanski koncept zemlje. Što je dodatno nejasno, budući da bi ne samo trebao dobro poznavati tu zemlju nego je i bio dio establišmenta SFRJ, koji jeste Bosnu i Hercegovinu uspostavio kao zemlju tri konstitutivna i jednaka naroda, ali ne na teritorijalnom principu podjele, nego na građanskoj osnovi. Drugim riječima, uz to što dodatno preuzima europsku desničarsku poziciju straha od islama generalno, što ne znači da ne postoji problem vehabizma u zemlji, on potpuno isključuje bilo kakvu alternativu koja bi dala pravo građanstva onima koji se ne bi organizirali isključivo po nacionalnom principu. Upravo na tom mjestu, negiranja bilo čega drugoga, izuzev nacionalnog pitanja, prožimaju se oni koji su nominalno ostali na socijaldemokratskoj ljevici i oni koji su preuzeli otvoreno nacionalistički diskurs, nudeći plastičnu sliku zbog čega smo došli do situacije u kojoj se nalazimo i zašto ćemo iz nje jako teško izaći. U međuvremenu, dok se ovakve političke elite bave granicama i nacionalnim pitanjima, zemlje im se socijalno i demografski raspadaju i stvarni život sve primjetnije odlazi iz njih.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.