Zoran Milanović: Lijevo, desno, oba moja stana

4. Avgust 2020.
O jubilarnoj – dvadeset i petoj – godišnjici akcije Oluja najviše se ovih dana govori u kontekstu dolaska na svečanost Borisa Miloševića, kao predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj. Ipak, ni Zoran Milanović nije stajao skrštenih ruku.
muharem-bazdulj
Fotografija preuzeta sa portala Oslobođenje

Piše: Muharem Bazdulj

Vjerovatno je malo država u svijetu u kojima postoji toliki interes za izbore u susjednim zemljama kao što je slučaj sa Bosnom i Hercegovinom. Nekad bi posmatrač mogao da pomisli da su velikom dijelu stanovništva Bosne i Hercegovine izbori u Srbiji i Hrvatskoj interesantniji i važniji od izbora u samoj BiH. Koliko god sa strane to eventualno moglo djelovati neobično, zapravo je sasvim lako razumljivo. Veliki dio bh. stanovništva u Srbiji i Hrvatskoj vidi svoje matične države, veliki dio ima i dvojno državljanstvo, a samim tim i pravo glasa, a takođe u Srbiji, odnosno Hrvatskoj vide svog glavnog “zagovornika” u kolopletu unutrašnje bosanskohercegovačke politike, pa im nipošto nije svejedno ko tamo vlada. To ne znači da izbori u Hrvatskoj i Srbiji ne interesuju Bošnjake, odnosno “bosansko-građanski” front. I oni su svjesni da se kod Hrvatske, BiH i Srbije u dobroj mjeri još uvijek radi o principu spojenih posuda te im nije svejedno da li susjedne zemlje predvodi neko ko je manje ili više blagonaklon prema BiH.

Političko Sarajevo je stajalo uz Milanovića

Tako su početkom godine, u ono blaženo pretkoronsko vrijeme (mada je Covid-19 već uveliko harao Kinom), hrvatski predsjednički izbori privlačili izuzetno veliku pažnju. Najveći dio Bosne i Hercegovine je, reklo bi se, strastveno navijao za Zorana Milanovića. Za Kolindu Grabar-Kitarović je, djelovalo je, navijao samo HDZBiH, a i to više po službenoj dužnosti. Zbog pojedinih njenih pogrešnih poteza i zlosrećnih izjava, političko Sarajevo je, uz sve svoje međusobne razlike, stajalo uz Milanovića, a slično je bilo i u Republici Srpskoj gdje je, ako ništa drugo, doživljavan kao manje loš i manji nacionalista od svoje protivkandidatkinje. I mada je u Sarajevu bilo glasova koji su podsjećali na to da je Milanović pokušavao vrijeđati Plenkovića na odvratno šovinistički način, da je za Bosnu i Hercegovinu rekao da je “big shit”, da je upravo on zagrebačkom aerodromu dao ime “Dr. Franjo Tuđman”, bilo je još više onih spremnih da ga brane uobičajenim argumentima prema kojima je njemu srce, eto, na pravoj strani, a ovo su (bili) nužni predizborni manevri.

Masa donedavnih sarajevskih fanova Zorana Milanovića ovih dana je strašno razočarana njegovom odlukom da, između ostalih, odlikuje i generala HVO-a Zlatana Miju Jelića, koji je u Bosni i Hercegovini optužen za ratne zločine nad Bošnjacima. Ako je vjerovati predsjedniku Hrvatskog generalskog zbora Pavlu Miljavcu, koji je tim povodom dao intervju za Večernji list, Milanović baš i ne haje previše za zamjerke iz Bosne i Hercegovine koju mu nipošto nisu bile iznenađenje. Na novinarsko pitanje kako je došlo do inicijative za odlikovanje jedinica HVO-a s kojom su izašli pred predsjednika Milanovića, Miljavec je odgovorio: “Mi smo to predložili u ime Zbora, s time da je u inicijativi logično prednjačio general Ljubo Ćesić Rojs u želji da se odlikuju ‘njegovi’. Tu smo istu inicijativu prije godinu i pol dana poslali tadašnjoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, našoj počasnoj članici, ali mislim da je problem bio u tome što se bojala reakcija iz BiH jer su je bili pritisnuli zbog nekih izjava. Tako smo prije nekoliko dana otišli na sastanak kod predsjednika Milanovića i predstavili tu inicijativu za koju smatramo da je ispravna, kako bismo priznali zasluge i tim komponentama iz BiH. Predsjednik je pogledao prijedlog, rekao da ‘to ima logike’, na što smo ga upozorili na moguće reakcije s bosanske strane, na što je rekao: ‘Ja sam predsjednik hrvatske države, temeljem Splitskog sporazuma te su postrojbe mogle sudjelovati u operaciji Oluja i fućka mi se ako će bosanska strana protestirati, neka protestiraju, to je moja odluka i neka ide’”.

Cijepanje dlaka načetvero

Milanović se ovdje pokazuje kao prilično dosljedan političar; naravno da mu se fućka za prigovore koji dolaze iz pravca “big shita”; kad nešto doživljavaš kao izmet, od toga svakako okrećeš glavu. Ali ova situacija bi, ako ništa drugo, trebala da osvijesti sve one bh. “milanovićevce” koji su njegove ranije ispade pravdali predizbornom kampanjom. Čovjek je tek izabran za prvi mandat, ne da se nalazi u prvoj polovini, nego u prvoj četvrtini, odnosno prvoj petini mandata, ako je ikada vrijeme da sprovodi svoju pravu politiku, bez kompromisa, to je sada. Nema tu, dakle, nikakve kontradiktornosti, ono što on uporno pokazuje spram Bosne i Hercegovine to je čisti prezir, što se vidjelo i kod one izjave na crnogorskoj televiziji o “tri entiteta”. U nekoj malo široj i općenitijoj ravni, međutim, ovo je još jedna ilustracija činjenice da na već pomenutom terenu spojenih posuda podjela na ljevicu i desnicu već podugo nema prevelikog smisla. To je više značka i etiketa, estetski sentiment, nego ozbiljno promišljena politika, a kamoli ideologija. Ovdje se ljevica i desnica ne razlikuju po pogledu na ekonomska pitanja, po viziji međunarodnog poretka, po sistemu vrijednosti, nego jedino eventualno po ikonografiji i po historijskim simpatijama. Zato su tragikomična sva ta silna “cijepanja dlake načetvoro” kojim se zabavljaju javnost i mediji kad prizivaju termine kao što su ljevica i desnica. Nije da nije slično i drugdje, ali na našim prostorima se po običaju takvi fenomeni ukazuju naročito brutalno.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.