Vodeni sat u Gazi

Autor: Sinan Gudžević, Maksimir i Mirogoj, Izvor: Novosti

Prije dvije sedmice dobio sam poziv da krajem ovoga jula u Prištini učestvujem na skupu čiji je jedan panel posvećen Gazi. Poziv me je našao u rodnom selu Grabu na Goliji, u kući gdje je nastala jedna lijepa uspomena na Gazu. To je sve bilo polovinom osamdesetih godina. U vrijeme kad se imalo vremena, dao sam se na prevođenje “Časovnika u Gazi” koji je sastavio retor i biblijski komentator Prokopije iz Gaze.

To je opis vodenog sata u Gazi iz prve polovine šestog stoljeća naše ere, i svakako je bio moj prvi susret s Gazom kao Gazom u nominativu, bez današnjeg genitiva kojim upravlja imenica pojas. Pojas Gaze mi je bio i ostao nespojiv sa vodenom urom čiji je oblik opisao Prokopije. Samo oblik i vanjski izgled sata opisao je Prokopije, a nijednu riječ nije utrošio na satni mehanizam. Hermann Diels, koji je priredio podrobniji tekst nego što su bila ranija izdanja teksta koji se čuva u Vatikanskoj biblioteci, u komentaru je izrekao oštru ocjenu o Prokopijevu nepoznavanju tehnike. Prokopije, po Dielsu, za tehniku nema ni smisla niti se u nju razumije. Sva njegova šuplja retorika je usmjerena na to da opisujući samo izgled čudesnog zdanja uđe u takmičenje sa umjetnikom graditeljem, te da u tom nadgornjavanju iziđe kao pobjednik, pri čemu mu lažna skromnost u predgovoru služi da poveća izgled za nadmoć. A kad je već riječ o onome što tekst jeste, dakle samo opis izgleda velikog sata u Gazi, Diels primjećuje kako je nezamislivo da jedna takva struktura bude bez uobičajenih astronomskih i kalendarskih prostorija. Zato je, osim ako neki dio Prokopijeva teksta nije izgubljen, opis velikoga sata ostao i krnj i nepotpun.

Ali je taj sat bio jedan od najvećih i jedan od umjetnički najraskošnijih na svijetu. Bio je čitava jedna zgrada na glavnom trgu u Gazi. Prokopije ga ubraja u čuda svijeta. Po njegovu opisu, moglo bi se zaključiti da ga je izgradio neki domaći Hefajst iz ondašnje Palajstine (Palaestina), danas se kaže Palestine. Taj je časovnik bio pokretan vodom, i bio je još jedan primjer za izum u kojem se voda upotrebljava za mjerenje čovjekove fizičke iluzije po imenu vrijeme. Takva upotreba ima početak u antičkom Ajgiptu, to jest Egiptu: u svom nadgrobnom natpisu faraonski službenik Amenemhet, godine 1550. prije naše ere kazuje kako je izumio časovnik, koji radi tako kao nijedan dotadašnji, a faraon ga jako cijeni, jer taj izum “pokazuje svaki časak u njegovo vrijeme”. Opis koji potom slijedi posve se podudara sa posudom koja je početkom 20. stoljeća nađena u hramu u Karnaku: klepsidra u obliku odrezanog konusa, iz koje je kroz otvor na dnu isticala voda, a sati su se iščitavali po spuštanju razine vode na unutrašnjoj strani, a na dvanaest skala.

Otada do raskošnog časovnika na vodu u gradu Gazi prošlo je preko dvije hiljade godina. Mnogo se graditelja satova pročulo za to vrijeme, kao Ktesibije iz Aleksandrije, čije je vodene ure opisao Vitruvije u 8. glavi 9. knjige svojih “Knjiga o arhitekturi”. Vitruvijev opis i opisi arapskih i bizantskih graditelja omogućili su da se rekonstruira i satni mehanizam koji je ostao izvan Prokopijeva opisa čudesnog horologija. Satna zgrada u Gazi je imala dva para stubova, a na pročelju je bila figura Gorgonine glave, koja bi na svaki protekli sat zakolutala očima. To kolutanje je kod gledalaca izazivalo čuđenje i strah. Glava Gorgonina je, po mišljenju Dielsa, bila mozaik na zlatnoj podlozi, shodno običaju u Prokopijevo vrijeme. Vanjski oblik zgrade Prokopije opisuje ozgor nadolje. Meduse Gorgone glava sa zabata simbolički je opominjala na izješu po imenu Vrijeme, Ovidijevo tempus edax rerum. Ispod Gorgone se nalazio niz od dvanaest vrata, ispred kojih se kretala figura boga Helija, gospodara kosmosa i vremena.

Na svaki sat su se otvarala jedna vrata, i iz njih bi se pojavljivala figura Herakla sa prikazom jednog od njegovih dvanaest mitskih pothvata. Heraklove podvige je, ukrašen kao kralj, pratio Helije idući slijeva nadesno, to jest od istoka prema zapadu, kao što Sunce ide nebom. Iako je Herakle svoje podvige činio “ne po zapovijesti Euristeja, već po zapovijesti umjetnosti”, njemu Prokopije posvećuje manje prostora nego Zeusovoj ptici orlu, koja Zeusovu sinu Heliju nosi vijenac. Taj se orao između tonskih i figurativnih obličja, osim nošenjem vijenca, izdvajao i bučnim mahanjem krilima. Sat je imao napravu koja se danas zove gong, sa koje su se na svaki puni sat čuli udarci, no nisu bili kao u današnje vrijeme, od jedan do dvanaest, već od jedan do šest. Tako je bivalo do podne, a ponavljalo se poslije podne. Prokopije kaže kako je razlog za takvu redukciju težnja da se uši zaštite od mnogobrojnih udara časovnika, a još i zato što se preko šest izbijanja sata često ne može tačno izbrojati. To izbijanje na sate je, po mišljenju hroničara horologija jedino svjedočanstvo o takvom zvuku u antici.

Tih dvanaest vrata su činili vrata dnevnih sati. Mora da je iznad dnevnih vrata bilo i dvanaest vrata noćnih sati, ali njih Prokopije ne spominje. Možda zato što su ona umjetnički bila oskudno ukrašena, te su zato nezanimljiva. Ispod noćnih, a iznad dnevnih vrata bilo je dvanaest figura orlova

Herakle je smješten u sredini prostranog predvorja građevine, koje se može zvati Heraklovim hramom. Blizu njega je Pan koji na zvuk gonga napreže svoje uši, e da čuje glas svoje voljene nimfe Eho. Pan ne smije vidjeti ono što zvuk proizvodi, inače će se njegova iluzija o odjeku raspršiti. Tu je i figura Diomeda, koji je trubač i najavljuje povečerje.

Budući da je monumentalna građevina vodenog sata u Gazi načinjena u Prokopijevo vrijeme, oko 530. godine, kad su i Prokopije i većina oko njega bili već hrišćani, ostaje do kraja nerazjašnjeno zašto je monumentalni horologij ukrašen figurama iz politeističke grčke religije. Ovo, kao i nedostatak tehničkih objašnjenja u Prokopijevu opisu, dovodio je neke tumače do zaključka da je čitava Ekphrasis Horologiou više izmišljotina nego stvarna naprava.

Tom nekadašnjem satu u Gazi danas bi najprikladniji bio natpis: Vulnerant omnes, ultima necat. Svaki ranjava, posljednji ubija. Misli se na sate, na časove i na čase. To je bio čest natpis na vodenim časovnicima u srednjem vijeku i kasnije. Svjetski pesimizam u četiri riječi.

Ovo je nešto što može stati u ovu stranicu, a čega sam se sjetio kad sam dobio poziv za julski skup u Prištini. Naravno, bilo bi promašeno da ovako nešto iznosim pred učesnicima foruma. U pozivu za forum u Prištini stoji da me organizator poziva zato što sam u ovom listu pisao o Gazi. Moram kazati da takvo obrazloženje za poziv, kako da kažem, nije baš najprikladnije. Jer ja o Gazi nisam pisao, u ovom listu sam objavio mišljenja nekoliko Jevreja i Jevrejki iz Njemačke, Italije i Izraela o masovnim zločinima koje današnja država Izrael vrši nad palestinskim stanovništvom u Gazi i na zapadnoj obali Jordana. Očito je da su tih nekoliko razgovora koje sam posljednjih mjeseci vodio s tih nekoliko Jevreja i Jevrejki neki ljudi uzeli kao moje pisanje o Gazi. Na skup u Prištini ne mogu otići, ne zbog ove „neprikladnosti“, čak ni zato što sam uronjen u rokove i poslove, već zbog toga što sebe ne smatram kompetentnim da raspravljam o političkim i ratnim prilikama na Bliskom istoku. A i kad bih htio pisati o onome što država Izrael čini u drevnom gradu Gazi, prije no što bih išta doveo do izraza, prestao bih biti razgovorljiv.

Tekst je prenet sa portala Novosti.