Viktor Ivančić – Dupe u sjećanju

Autor: Viktor Ivančić, Uvrede & podmetanja, Izvor: Novosti

Koncem prosinca prošle godine, obrazlažući svoje zalaganje za “politiku kontinuiteta”, premijer Andrej Plenković je izjavio: “Budem li morao birati između ustaša i Srba, opredijelit ću se za svoje dupe.”

Dobro, nije to stvarno rekao, nego je izjavu isporučio kao fikcijski lik u kolumni ovoga potpisnika (Novosti, “Izbori 2024.”), što samo znači da je bio iskreniji no inače.

Stvar nije toliko u sadržaju, koliko u tajmingu – tada, prije skoro pola godine, još se nije ukazao “kršitelj ustava” s Pantovčaka koji sije “kaos” na političkoj sceni, još opozicija nije zaokružila “sanitarni kordon” oko vladajuće stranke, još Ivan Turudić nije bio izabran za državnog odvjetnika, još nije bio izglasan Lex AP kao zakonska platforma državne cenzure, još je i bračni par Raspudić bio u skladnome mraku s Mostom… a ipak je svakome sa zrnom soli bilo jasno da će, u slučaju osvajanja nedovoljnog broja saborskih mandata, HDZ nakon izbora koalirati s proustaškim Domovinskim pokretom.

Sada, kada se taj savez konkretizira i kad se naciji smiješi vlada iz zone radikalno desnog centra, ustreptali liberali među Plenkovićevim adorantima pronalaze krivce u svima, osim u glavnom akteru: kriv je Zoran Milanović jer je “oprao DP” i “normalizirao” desni radikalizam; kriv je SDP jer je srbofobe iz DP-a pozivao na “antikorupcijsko” udruživanje; kriva je lijevo-liberalna oporba jer odbija postizbornu suradnju s HDZ-om i time gura zemlju u proždrljive ralje ekstremističke desnice, krivi su mediji jer nisu dovoljno upozoravali na rečenu opasnost… a jedino nije kriv Plenkovićev HDZ koji doista sklapa koaliciju sa šovinističkim pokretom, i to uz uvjet da ukloni Srbe iz šire sfere vlasti i ukine financiranje nepoželjnih srpskih novina.

Čak i da su naricateljski argumenti osnovani, minimum intelektualnog poštenja upućuje na fatalnu razliku između stvarnog i mogućeg: moguće je da bi pakt između ulijevo nagnute opozicije i DP-a, kakav se nije dogodio, unesrećio Hrvatsku, ali stvarno će je ipak unesrećiti pakt HDZ-a i DP-a, kakav se upravo događa, pod komandom onoga koji se, kada “mora birati između ustaša i Srba”, opredjeljuje za svoje dupe.

To što liberalni obožavatelji aktualnog premijera spomenutu razliku tendenciozno previđaju, pokazuje da su optužbe na račun neprincipijelne oporbe prije svega u funkciji opravdavanja Plenkovića i HDZ-a. Vladajuća stranka je, prema njihovoj naraciji, tobože dovedena u bezizlaznu situaciju i natjerana u zagrljaj s ekstremističkom desnicom, iako se alternativa, isključimo li ono dupe iz jednadžbe, čini očiglednom – da se s ekstremističkom desnicom naprosto ne zagrliš, po cijenu novih izbora. I kada se magle razgrnu, ostaje neizgovoreni temeljni prigovor: krivi su svi koji su na ovaj ili onaj način pridonijeli tome da HDZ osvoji premalo mandata za nastavak “politike kontinuiteta”.

S tog polazišta lansiran je cijeli niz nesporazuma kojima se zadnjih dana sustavno imbecilizira javni prostor, jer su zdravome razumu nedokučivi. Recimo tvrdnja da su “predstavnici nacionalnih manjina ostali jedinstveni”, mada pola njih daje podršku mandataru koji je iz odaja vlasti izbacio predstavnike srpske nacionalne manjine. Ili tvrdnja da je Milanović odgovoran za “normaliziranje” srbomrzačkog DP-a, dok onaj koji danas srbomrscima dijeli ministarske fotelje s tom “normalizacijom” nema ništa. (Kad smo kod toga – zar nije Plenković “abnormalizirao” lijevo-liberalnu opoziciju uporno je nazivajući putinovskom i rusofilskom, a onda se čudio što ova s njim ne želi tikve saditi? Zar optužujući one što su izdajnički glasali protiv Zakona o hrvatskom jeziku nije puhao u iste “kroatizacijske” diple kao ultranacionalisti iz DP-a?)

No, na ovim smo stranicama dovoljno često pisali o ekstremističkoj naravi nečeg što se u Hrvatskoj naziva političkim centrom, pa je bolje ostaviti se ćorava posla. Blažena je naivnost onih koji vjeruju da je Plenković uistinu reformirao politiku HDZ-a, iako se sve vrijeme bavio isključivo stranačkim dekorom. Osam godina njegove vladavine najbolje je opisati kao dugotrajan neuspjeli pokušaj bježanja iz svoje kože. Neuspjeli zbog toga što je bio hinjen. Danas, obnovom svečanih urlika Tomislava Karamarka, formiranjem vlasti s depeistima, partija zatvara krug i vraća se tamo odakle nije krenula.

Ako je dakle u slučaju Andreja Plenkovića prikladno govoriti o porazu, on se očituje kroz nemoć ambalaže da i dalje lažira politički sadržaj. Bilo bi dobro da liberalni adoranti to imaju u vidu, dok pokušavaju dokučiti kako je to preko noći postalo “normalizirano” da skupina političara najozbiljnije pregovara o gašenju jednoga kritičkog medija, koji izdaje Srpsko narodno vijeće, i kako to da izborni “festival demokracije” okončava nagodbama oko modusa za provođenje diskriminacije, segregacije i nezapamćenog udara na slobodu štampe. Čak su i u Tuđmanovo vrijeme takve operacije bile dogovarane ispod stola.

Eksplicitan zahtjev da se obustavi financiranje Novosti – za koji Ivan Penava i Josip Dabro tvrde da je već usvojen – uključuje paradoks tipičan za hrvatski nacionalizam: depeistima su, naime, Srbi nepoželjni isključivo zato što su Srbi, a Novosti zato što nisu isključivo srpske. Umjesto da se strogo drže nacionalnog folklora i kreću unutar bodljikave žice koja opasava “manjinsku tematiku”, one neoprostivo nalikuju “klasičnome” političkom tjedniku, te se uz “srpske” bave i drugim temama, čak i dosta kritično, što će reći da si uzimaju prava koja u dobro uređenoj Hrvatskoj Srbi ne smiju imati. Sudbinsku upućenost na “manjinsku tematiku”, dakako, propisuje većinska dogmatika, utvrđujući na taj način kriterije svoje dominacije.

Proturječja tako zapravo nema: svi putevi vode u geto. Kao što su politički predstavnici Srba protjerani s teritorija na kojem ordinira hrvatska vlast, tako i srpskim Novostima ima biti zabranjen pristup hrvatskoj medijskoj sceni. Prema mišljenju depeista, sve “srpsko” obavezuje na hitno i energično delegitimiranje. “Srpska” etiketa mora iznad svega obilježiti potpunu društvenu nebitnost; ona treba označiti egzistenciju koja se u punom smislu ostvaruje tek kroz svoje javno nepostojanje i prisilnu ušutkanost; “srpsko” u najboljem slučaju smije dosegnuti status banalnoga folklornog dodatka koji će hrvatska većina s mukom podnositi uz uvjet da ne bude ništa više od toga.

Sve u svemu, paket šovinističkih prohtjeva takav je da nema mjesta čuđenju što nad pregovorima o konfiguraciji vlasti između hadezeovaca i depeista leluja topli duh Endehazije. Sada već nema ni demokratskih fraza koje mogu ušminkati slogu oko politike otvorene diskriminacije i siledžijskog napada na slobodu štampe. Samo što rodno mjesto tih intencija ne treba tražiti izvan tradicionalnog HDZ-a. Što se slobode i sličnih trica tiče, dobro je ovdje iznova podsjetiti na čuvenu grmljavinu Plenkovićeva prethodnika:

“Svatko u svojoj kući, u svojem dvorištu, može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne.” Na javnoj sceni, naglasio je Karamarko, “morat će se poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su Domovinski rat, naši branitelji, naši poginuli, politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška“.

U to je vrijeme, uzgred budi rečeno, Ivan Turudić predlagao da se u Kazneni zakon uvede “kazneno djelo poricanja prirode Domovinskog rata”, uz predviđenu kaznu “od tri ili pet godina zatvora”. Partija se u međuvremenu, pod Plenkovićevim baršunastim opsjenarstvom, “reformirala” tako što je Turudića postavila za glavnoga državnog tužioca. A vratio se i Penava da doda amandman: Srbi, marš van!

Bude li sve kako se očekuje, Hrvatska će 10. travnja 1941. dobiti novu vladu.

Tekst je prenet sa portala Novosti.