Tuđmanov haški profil

Piše: Dragan Markovina

Iako kriza na ovim prostorima, a posebno u Bosni i Hercegovini, traje već četrdeset godina, teško je ne vidjeti da trenutačno prolazimo kroz jednu od najvećih kriza od Daytona naovamo. S krajnje neizvjesnim krajnjim ishodom. Za nju su jednako krivi geopolitički odnosi i ignorantska politika Zapada i posebno Europske unije, kao i problematičan Dejtonski sporazum koji je samo zamrznuo rat i ostavio previše mjesta na kojima je moguće kočiti funkcionalnost države. No, više od navedenog krivi su domaći politički lideri, tvrdoglavo zakopani u vlastite pozicije i bez ikakvog interesa da zapravo postignu kompromis, kao i građani koji im sve vrijeme upravo takvu politiku honoriraju. I sve je to predobro poznato, s tom razlikom što ove puste turneje bosanskohercegovačkih političara po Zagrebu i Beogradu tako neodoljivo i zlokobno podsjećaju na sličnu takvu turneju šestorice predsjednika jugoslavenskih republika, koji su kao pregovarali o rješenju, znajući da ga ne žele i neće postići. A to podsjećanje nikako nije dobro. Čemu, uostalom, služe Čovićeva zagrebačka naslikavanja s Plenkovićem i Milanovićem, kad su ionako jedni drugima sve rekli i potpuno se razumiju, doli pokazivanju mišića.

OLUJA

Sretna okolnost je u tome što se upravo u ovakvo vrijeme pojavila knjiga Ive Komšića, “Tuđmanov haški profil”, koja čitatelje vraća u prijelomne devedesete godine kao neku vrstu upozorenja i opomene. Teško je zaključiti kako je autor predvidio da će zemlja doći u ovakvu krizu i tempirao izlazak knjige u ovo vrijeme, ali stoji činjenica kako se knjiga pojavila u pravo vrijeme. Bazirana na arhivskim dokumentima sa suđenja hercegbosanskim čelnicima u Haagu, i među njima na transkriptima iz Tuđmanovog ureda, zatim na vlastitim uvidima, ali i na izravnom iskustvu iz ratnog Predsjedništva i s mirovnih pregovora, Komšićeva knjiga predstavlja kombinaciju ozbiljne historiografije, memoara i arhivske građe, zbog čega bi je svatko zainteresiran za ovo društvo, zemlju i politiku trebao pročitati. Nezgodno je u svemu skupa to što će knjiga vjerovatno biti pročitana isključivo u onom dijelu bosanskohercegovačkog društva koje je ionako svjesno posljedica Tuđmanove politike devedesetih, dok će je onaj dio društva i politike koji bi se sa svim ovim skupa trebao suočiti, jednostavno prešutjeti. Nema nikakve sumnje da će identičnu sudbinu doživjeti i u Hrvatskoj, bez obzira na to što je knjiga objavljena u zajedničkom izdanju za BiH i Hrvatsku. Doživjet će prešućivanje iz nekoliko razloga.

Prije svega, za razliku od vremena u kojem se ova politika odvijala, a kada je čitava opozicija u Hrvatskoj bila protiv nje, uključivši i značajan dio HDZ-a s Mesićem i Manolićem na​ čelu, pa i s kardinalom Kuharićem, situacija je danas takva da je, s djelomičnim izuzetkom grupacije Možemo, kompletna politička scena bila konsternirana haškom presudom, a da je usput Franjo Tuđman pretvoren gotovo u polubožanstvo i ušao je u mit. Zajedno s famoznom Deklaracijom o Domovinskom ratu, koja ne predstavlja ništa drugo doli šarenu lažu o onome što se događalo u ratu. Drugi razlog zbog kojeg će knjiga u Hrvatskoj biti prešućena leži u tome što je iz nje jasno vidljivo da je čitav projekt osmišljen isključivo u Zagrebu i da nisu Hercegovci ništa krivi hrvatskom društvu i politici, nego je upravo obratno. I treći, ništa manje značajan i vrlo zapaljiv razlog je onaj kome ću se vratiti na kraju teksta, a koji predstavlja jedan od ključnih zaključaka knjige.

Nekoliko je bitnih stvari koje treba istaknuti. Prva je moralna odgovornost autora prema onome što se događalo u ime njegovog naroda. Druga je izdaja tog istog naroda u Posavini i srednjoj Bosni od strane vodstva Republike Hrvatske. No, ta činjenica je odavno postala opće mjesto koje neki negiraju, ali su ga svjesni.

Ono što nije opće mjesto i predstavlja novost u široj javnosti jeste činjenica da su svi mirovni pregovarači, s izuzetkom Washingtonskog sporazuma, pokušavali etnički podijeliti zemlju, ignorirajući činjenicu da je ona bila suverena i međunarodno priznata, pa i ignorirajući volju njenih građana te da su svi mirovni pregovori zapravo poticali ratne sukobe, umjesto da ih smiruju.

Druga zanimljiva stvar jeste u tvrdnji da su upravo oni članovi Ratnog predsjedništva koji su dolazili s građanske ljevice, spriječili planiranu podjelu zemlje.

I na koncu, treća i definitivno zapaljiva stvar koju je Komšić ozbiljno argumentirao u knjizi, odnosi se na zaključak da je upravo Oluja omogućila Republiku Srpsku, zbog Tuđmanovog uvjerenja da njen opstanak otvara mogućnost za kakvo-takvo zaokruživanje ekskluzivno hrvatskog teritorija u perspektivi. Zbog toga se Hrvatska vojska zaustavila pred Banjom Lukom i vojno je zaustavila Armiju BiH da uđe u taj grad.

MUČNI DETALJI

U knjizi ima još čitav niz, koliko zanimljivih, toliko i mučnih detalja, o konkretnim zločinima i logorima, pregovorima Miloševića i Tuđmana o razmjeni teritorija i etničkom inžinjeringu, o promjeni stava zastupnika HDZ-a na Tuđmanovu intervenciju, koji su prvo podržali referendumsko pitanje u parlamentarnoj skupštini, da bi ga dva dana kasnije pokušali promijeniti u Livnu i još čitavom nizu detalja poput lutanja Alije Izetbegovića za vrijeme pregovora, između raznih ponuda. Zbog svega navedenog knjiga je zanimljiva i, nažalost, aktualna te ne nudi nikakav optimističan zaključak. Kao što ga ne nudi ni stvarnost uostalom. Ali bilo bi je šteta preskočiti i ne otvoriti raspravu o njenom sadržaju u široj javnosti.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.