Što Hrvatska ima s ubojstvom obitelji Zec?

Piše: Dragan Markovina

Prije nego išta napišem o ovogodišnjoj komemoraciji ubijenoj obitelji Zec u Zagrebu i svemu što se oko nje odvijalo, moram priznati da sam na prošlim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj glasao za Zorana Milanovića u drugom krugu. Napravio sam to lišen bilo kakvih iluzija oko njegove ideološke pozicije i s punom sviješću da je riječ o autentičnom tuđmanovcu i nacionalisti. Nisam ga, naravno, zaokružio zbog toga, nego unatoč tome, ponajprije iz razloga što onakvu vrstu ekstremnog desničarenja Kolinde Grabar-Kitarović, HDZ-a i ekstremističkih medija koji su stajali s druge strane, jednostavno više nisam mogao slušati i jer sam bio uvjeren da ćemo barem biti pošteđeni najgorih ekstremističkih izjava, kao i onih koji kod čovjeka izazivaju transfer blama. Ispostavilo se, međutim, kako uvijek može gore i kako su baljezganja o tome kako je “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav, kako je u socijalističkoj Hrvatskoj postojao samo jedan jogurt i nije se smjela puštati “Lijepa naša”, kamilica prema onome što nam Zoran Milanović kontinuirano priređuje. Bilo da je riječ o nadmenom odnosu prema susjedima, relativizaciji, opravdavanju, pa čak i nagrađivanju ratnih zločina ili salvi uvreda koje je izrekao aktivistima te ljudima s ljevice.

NASLJEDNIK FRANJE TUĐMANA

Ovdje je najmanji problem to što je napravio klasičnu prevaru birača, s tom razlikom što je on još opasniji od bivše predsjednice, jer je svjestan što radi, pa čak nije najveći problem ni to što je nakon pobjede slagao kako će graditi normalno društvo. Najveći problem je što je legitimirao laž i nasilje kao temeljne društvene vrijednosti i odlučio biti dosljedni nasljednik Franje Tuđmana i njegove politike koja se oduvijek vodila time da je u obrani državnih interesa apsolutno sve dozvoljeno. A državni interesi su, naravno, isključivo oni koje on definira kao takve. Odatle dolazi i potreba za relativizacijom užasnog ubojstva zagrebačke obitelji Zec, odnosno roditelja i njihove dvanaestogodišnje kćeri Aleksandre.

Odnosno, odatle i laž da država nema ništa s tim što se dogodilo. A kakve država ima veze s tim, najbolje je, još davno dok je vjerovao da je ovdje moguće nešto napraviti i suočiti društva sa zločinima počinjenim u njihovo ime, zaključio Oliver Frljić dok je pripremao predstavu “Aleksandra Zec”. Vrijedi stoga Frljića citirati u cijelosti: “Dokument koji još uvijek nisam dobio, ali u njega imam parcijalan uvid kroz dijelove koje su mediji prenijeli 1994, jest zapisnik priznanja koje je pred istražnim sucem dala petorka. Tu je detaljno opisana egzekucija članova obitelji Zec, ali i ono što se radilo u Pakračkoj Poljani u isto vrijeme. Zbog propusta istražnog suca da osumnjičene ispita u prisustvu odvjetnika, te kasnije prekvalifikacije zločina, stvorena je mogućnost da se pravda ne dogodi. Čitanje oslobađajuće presude ubojicama pokazuje nevjerojatan cinizam ondašnje sudbene vlasti. Nedvojbeno je utvrđeno da je oružje kojim su ubijeni Mihajlo, Marija i Aleksandra Zec pripadalo jedinici pričuvnog sastava MUP-a, nedvojbeno je utvrđeno da su tijekom zločina korištena dva vozila koja su pripadala istoj toj postrojbi, ali to nije bilo dovoljno da bi državno odvjetništvo pokrenulo postupak za utvrđivanje zapovjedne odgovornosti.

Kad pročitate iskaze koji govore da se oružje u jedinici pričuvnog sastava MUP-a uzimalo bez ikakve evidencije, kad to stavite u kontekst da je Franjo Tuđman oslobođenog ubojicu Sinišu Rimca 1995. odlikovao redom Nikole Šubića Zrinskog ‘za junački čin u ratu’, a Stjepan Mesić ga 2010. pomilovao za ubojstva počinjena u Pakračkoj Poljani, dobije se jasna slika kakav je taj rat zapravo bio i koje njegove vrijednosti se ovakvim potezima afirmiraju. Aleksandra Zec pripada svim odgovornim pojedincima ovog društva jer najbolnije oprimjeruje zajednicu koja ni dan-danas nije zajednica svih svojih građana. Duboko poštujem bol i tragediju Gordane i Dušana Zeca, ali ne mislim da je nakon zločina, sramotnog sudskog procesa i još sramotnije odluke hrvatske Vlade o isplati ne odštete, nego jednokratne novčane pomoći preživjelima, dobro sve to prepustiti zaboravu.”

Drugim riječima, Milanovićevo minimiziranje problema i svođenje suočavanja na jednokratnu naknadnu odštetu za dvoje preživjele djece, jednako kao i ono vječno pitanje desnih komentatora koje je sada ponovio Nino Raspudić, o tome zašto se slučaj Aleksandre Zec izdvaja od pogibije ostalih 402 djece u ratu, predstavlja ciničnu apologiju ne samo zločina nego državnog pokroviteljstva nad njim.

JER MU SE MOŽE

Na drugoj pak strani, od neki dan ne stoje više, na svu sreću, isključivo aktivisti i umjetnici, nego i zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, koji je prisustvovao komemoraciji, ali i novi čelnik zagrebačkog SDP-a Viktor Gotovac, koji je predložio da se po Aleksandri Zec nazove ulica ili trg u gradu. Tako s jedne strane imamo konačno sazrelu građansku i političku svijest kod najvećeg broja ljudi u glavnom gradu da se sa zločinima počinjenim u naše ime treba suočiti, a s druge uličnu desnicu predvođenu predsjednikom Republike, koji je odlučio ostati zakopan u devedesetima i jahati praznu ljušturu tuđmanizma do besvijesti. Radi to jer mu se može, jer u to iskreno vjeruje i jer očekuje da će mu desnica to honorirati na izborima. Što je u kontekstu čitave priče posve irelevantno u odnosu na to da se nije postavio kao pristojan čovjek, ni u ovom slučaju, kao ni na pitanju Srebrenice.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.