Sretna nova 1993.

Piše: Muharem Bazdulj

Vučem to osjećanje još od kraja zime ili početka proljeća odlazeće godine, a ono se onda retroaktivno širi i na cijelu godinu, bukvalno od prvog januara nadalje. Negdje od sredine marta ova dvijehiljadeidvadeseta, ova godina na izmaku, neodoljivo me podsjeća na 1992. Ne znam da su mi ikad dvije godine više ličile jedna na drugu. Dok je virus harao Kinom, to je bilo kao rat u Hrvatskoj, dobro, grozno je, ali neće to kod nas. Onda je krenula katastrofa u Italiji, a bilo je, kao, dobro Sijekovac i Bijeljina, to su neuralgične tačke, ali neće to kod nas. Onda je došlo i kod nas, to se više nije moglo poricati, ali smo bili sigurni da neće dugo da traje. Nekoliko sedmica, koji mjesec maksimalno, na ljeto je to već gotovo. Kad je došlo ljeto, nije bilo gotovo, ali smo u skoro slučajne pojedine pozitivne razvoje događaja učitavali smisao kao u predznake da će uskoro biti gotovo. Mislili smo, ako i nije gotovo, barem je ono najgore prošlo. Onda se u jesen pokazalo da ni to ne mora biti tačno.

Tih jesenjih dana mi je jedan drug, Sarajlija, rođen početkom šezdesetih, rekao jednu užasno karakterističnu i indikativnu rečenicu: “Znaš, na početku sam mislio da je sve ovo obična glupost, a onda sam shvatio da znam više ljudi koji su umrli od korone nego onih što su poginuli u ratu.” I, evo, ovih dana, pojedini statističari tvrde da Sjedinjene Američke Države već imaju više žrtava od korone nego što su imale ukupno poginulih svojih državljana u Drugom svjetskom ratu. Uz sav razumljiv cinizam ruske javnosti u situaciji kad neki zapadni mediji proglašavaju proteklu 2020. najgorom godinom u historiji, očigledno je da za neke zemlje i krajeve to skoro da i jeste tako. Stigla je, evo, i praznična sezona, nova godina počinje za dva-tri dana, a mada je širom svijeta počela vakcinacija, optimizma odjednom nema previše. Niko ne govori ne samo o početku kraja, nego maltene ni o kraju početka. Niko ne govori o povratku u normalan život tokom 2021. godine, kao što krajem 1992. niko nije realistično očekivao da se rat završi iduće godine. A kad neki eksperti pomenu da se takozvani normalan život vraća 2024. godine, onda se ponovo ukaže ta analogija sa ratom.

Mada, ovdje valja biti vrlo precizan. Uzmimo, hipotetski, da se neke od idućih godina Covid-19 suzbije dovoljno efikasno da više ne budu potrebne maske i socijalna distanca, odnosno da se ukinu restrikcije u vezi s putovanjima, to neće označiti povratak u normalan život ako pod normalnošću podrazumijevamo život prije pandemije. Kao što ni Dejtonski mirovni sporazum nije označio povratak na staro pošto su posljedice rata bile prevelike da bi se preko njih jednostavno prešlo, tako će i sada, kad se pandemija jednom i završi, broj žrtava, nivo materijalne štete i promjene načina života biti preveliki da bi uopšte bilo moguće vratiti se u pretkoronsku situaciju. Kao što mi u Bosni i okolini dijelimo svoje živote na vrijeme prije i poslije rata, vrijeme će se uskoro globalno dijeliti na ono prije i poslije pandemije.

Istovremeno, u ključu bosanskohercegovačke dnevne politike, naoko paradoksalno, 2021. kao da nagovještava mogućnost promjena. Najprije, kao vjerovatno ključna moguća promjena dolazi nešto što je ne samo prije pandemije nego i prije oktobra mjeseca tekuće godine, recimo, djelovalo potpuno nezamislivo. Naime, kad je o Uredu visokog predstavnika riječ, gotovo da je postojao konsenzus o tome da će Valentin Inzko biti posljednji visoki predstavnik, pa makar mu mandat trajao i doživotno. Izgledao je Inzko kao neka ironična parafraza svemoćno nemoćnog vladara, kao neki OHR-Tito poslije 1974, koga naposljetku može da naslijedi samo neko kolektivno tijelo. Odjednom se, međutim, javlja realna mogućnost da u grbavičku “Bijelu kuću” koliko sutra zasjedne mnogo moćnija politička figura koja bi se zasigurno više miješala u svoj posao. Takođe, i trojica najmoćnijih političara u BiH – Bakir Izetbegović, Milorad Dodik i Dragan Čović – doživjeli su svi snažne udarce tokom odlazeće godine, čijih pravih posljedica bismo trebali biti svjesniji u godini koja je pred nama. Uostalom, bosanskohercegovačke vlasti su na gotovo svim nivoima pokazale skandalozan nemar kad je riječ o pandemiji bilo da je riječ o već glasovitoj “aferi respiratori” bilo da se radi o već vidnom kašnjenju s početkom vakcinacije u odnosu na praktično sve evropske zemlje. Stoga u novu godinu Bosna i Hercegovina ulazi sa neizvjesnošću, ali ta neizvjesnost je ovaj put globalna. Ekonomskih poteškoća što su posljedice pandemije će, naravno, biti, ali će se one možda pokazati i kao razmjerno manje u poređenju sa zemljama koje više finansijski zavise od turizma kao što su Hrvatska i Crna Gora.

Bilo kako bilo, ako je iskustvo rata u Bosni i Hercegovini moglo da nas nauči nečemu, onda je to varijacija na Murphyjev zakon da će stvari da krenu loše ako postoji i najmanja mogućnost da krenu loše. Stoga i čestitka iz naslova, koliko god proisticala iz utiska o kojem ovdje govorim, stoji tu, barem pomalo, i protiv uroka. U situaciji gdje nam je nauka jedina nada, a opet kad svi zavisimo i od ćudi slučaja, vrijedi se sjetiti one anegdote o čuvenom fizičaru koji je nad kućnim vratima držao potkovicu objašnjavajući jednom prilikom posjetiocu da ona štiti i one koji u njene moći ne vjeruju.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.