Sinan Gudžević – Tekst iz nevolje

29. June 2023.
Neka bi ovo malo krnjadaka od uspomena pomoglo da se zatvori slučaj, koji je pokrenuo univerzitetski profesor književnosti Brajović. Budući da je svojom tvrdnjom doveo više ljudi u zabludu, morao sam se javiti za riječ. Volio bih da se, kad se već ne govori o Dubravkinim knjigama, barem ne izmišljaju tuđe uspomene na nju.
large_SINAN (2)
Dubravka Ugrešić u Beču, 29. septembra 2021, kad joj je uručena nagrada Manès Sperber. Foto Maja Vodopivec

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

Ovaj tekst nastaje iz nevolje. Prethodnih dana javilo mi se nekoliko začuđenih ljudi sa pitanjem o tome zašto sam prešutio da sam bio kraj Dubravke Ugrešić u času njene smrti, u Amsterdamu, 17. marta ove godine. U čuđenje je te ljude doveo profesor i pisac Tihomir Brajović koji je na razgovoru o Dubravki Ugrešić, naslovljenom “Matine posvećen Dubravki Ugrešić”, upriličenom 9. juna u Narodnoj biblioteci Srbije, između ostaloga, kazao kako je Dubravka Ugrešić znajući da boluje od neizlječive bolesti, izabrala dobrovoljnu smrt, eutanaziju. Pa je dodao kako je za tu priliku pozvala svoje najbolje prijatelje, e da prisustvuju njenom umiranju. I među tim pozvanima, rekao je da sam bio i ja. Kako je to Brajović rekao, može se čuti na početku 43. minuta ovoga dokumenta.

Ono što je o posljednjem danu života Dubravke Ugrešić kazao Brajović, dovelo me je u nelagodu, te na njegovu usmenu tvrdnju moram odgovoriti napismeno. Nije tačna Brajovićeva tvrdnja da je Dubravka Ugrešić mene pozvala da prisustujem činu njene smrti. Niti me je pozvala, niti sam znao da se ona odlučila za eutanatički kraj svoga života.

Ne samo da to nisam znao, nego nisam znao ni da je bolovala. Ni da se razboljela, nisam znao. Posljednjih godina je u našem komuniciranju bila nastupila tišina, kakva ponekad nastupi među ljudima koji žive daleko i rijetko se viđaju. Pri tome znaju da su jedno za drugo uvijek tu, kao Mjesec koji je uvijek tu, i kad se ne vidi. U ljeto 2017. čuo sam da je u Zagrebu, pa sam je zovnuo na kućni telefon u stanu njene majke. Tada mi rekla da je imala neku nedaću u prsima, i da je “to sad sanirano”.

Razumio sam to kao neku bronhijanu smetnju. Nisam imao vremena da se vidimo, jer sam toga dana putovao za Split, a ni ona nije predložila da se vidimo. To je bio moj posljednji telefonski razgovor s njom. Ona je u mnogo čemu bila zatvoren čovjek, upućen na svoju glavu, daleka od pomisli da obavezuje druge. Zato ne mogu ni danas reći da je ono što je ona nazvala “saniranjem” bilo u zagrebačkom institutu za tumore.

Iskaz Tihomira Brajovića da je Dubravka Ugrešić pozvala svoje prijatelje na oproštaj od života netačan je. Dubravka Ugrešić nije pozvala nikoga, ona je bila u teškom stanju, svakako svjesna kamo njen život ide i daleko od misli na ikakvo pozivanje na okupljanje. Da se priredi nekakav oproštaj, predložile su Dubravki njene najbliže osobe, prije svih Maja Vodopivec, pa onda Angela Dekker i Lidija Zelović.

Dubravka je to prihvatila, pa bi se u dva dana uoči posljednjeg dana njenog života u njenoj bolničkoj sobi okupilo nekoliko njenih bliskih osoba, a Maja i Lidija bi ostale i da prenoće s njom u bolnici. Lidija je donijela jugoslavenske domaće hrane, u kojoj je Dubravka uživala. Dubravku je pretposljednjeg dana obradovala vijest da će se u Kini objaviti osam njenih knjiga. Sljedeći dan i veče su opet pored nje bili svi njeni najbliži prijatelji, brat i njegova djeca. Prijatelji su se pobrinuli za kinesku hranu, i svi su zajedno večerali u trpezariji bolnice.

Sutradan ujutro, na dan eutanazije, brat, dvoje nećaka i najbliži prijatelji su se okupili, donijeli su i šampanjac, jer Dubravka je uza sve, i tužno i veselo, voljela popiti čašu šampanjca. Bili su tu i kolači i sushi. To je bilo okupljanje duša odanih Dubravki u nastojanju da joj se priredi nešto što će je ispratiti onako kako je i živjela: sa puno duha, šarma, i ljubavi prema životu. A okupljanje je bogme bilo i nešto što će i dušama oko nje olakšati ono stanje ne znavanja kuda sa sobom, a znavanja kamo sve vodi.

Tekst koji sam objavio u ovoj rubrici, pod naslovom “Dubravkina bolest i smrt” u osnovi je svjedočenje Dubravkinog brata Siniše Ugrešića. Siniša mi je satima pričao o bolesti svoje sestre, i o smrti. Taj sam razgovor snimio, i kad sam prepisani tekst doveo na veličinu jedne novinske stranice, poslao sam ga Siniši. Konsultirao sam i Maju Vodopivec, njene dopune su bile jako važne. Svjedočenje Siniše Ugrešića je bilo važno i kao odgovor na glasine kako se Dubravka ubila, koje su se počele širiti istoga dana kad se saznalo da je umrla.

U tome tekstu nisam nigdje ni spomenuo niti sugerirao ikakvu mogućnost da sam prisustvovao posljednjim satima Dubravkina života. Tekst jedva da je i moj, ja sam ga mnogo više prepisao no što sam ga pisao. Nisam ništa ni naznačio ni prešutio, pa ne znam odakle bi mogla doći samouvjerena tvrdnja profesora Brajovića da sam ondje bio i da me je Dubravka Ugrešić još i pozvala da ondje budem. Ni bio, ni bio pozvan.

Sve što znam o Dubravkinoj bolesti i smrti znam od njenoga brata Siniše i od najbliže Dubravkine prijateljice Maje Vodopivec. Od Maje znam da je Dubravkina bolnička soba u tri posljednja dana njenog života bila prepuna cvijeća, koje su joj donosili oni koji su je voljeli. Cvijeća je bilo toliko da se moralo iznositi, kako bi posjetioci mogli stati svi u sobu.

I znam da je sve bilo jedinstveno lijepo, da se Dubravka sa svima šalila (za Maju je brinula da se ne uda, šta će joj to!), sa medicinskim sestrama se šalila, prekorijevala je jednu vrlo mladu sestru što je preozbiljna i što se ne smije. Sve je to Dubravka činila sa svojom posebnom blagošću i osmijehom, i ti njeni zadnji dani su za sve koji su bili uz nju bili nezaboravni.

I sama njena odluka da ode prije nego što život postane besmislen došla je bez imalo straha, ili kolebanja. Bolest ju je dovela dotle da više nije mogla ni čitati ni pisati, a to je za Dubravku bio kraj. A nije željela da ikome bude na teretu. Izdržala je sve terapije, činila sve što su doktori godinama savjetovali, često je prijateljicama govorila kako je u tome najsavjesniji đak.

Znam nekoliko ljudi koji su sa Dubravkom godinama bili bliski, ali ni oni nisu znali ništa o njenom zdravstvenom stanju. Ti su ljudi bili i bliži s njom nego ja, pa opet nisu znali ništa. U više razgovora s Majom Vodopivec, svakako najbližom osobom posljednjih godina Dubravkina života, čuo sam da Dubravka nije željela da govori o svojoj bolesti, e da se ljudi prema njoj ne bi promijenili gledajući je iz te bolesti.

Na tišinu, koja je u mojoj i Dubravkinoj komunikaciji, nastupila posljednjih godina svakako je uticala njena bolest. To znam sada, jer se početak te šutnje poklapa s početkom njene bolesti. Drugih razloga za tu šutnju nije bilo. Dok nije oboljela, mi smo se viđali manje-više redovno, uglavnom u Zagrebu, nekoliko puta smo bili na dočeku Nove godine u stanu Predraga Mire Matvejević, a viđali smo se i drugdje u gradu.

U kasnu jesen 1993. viđali smo se u Zagrebu nekoliko puta utroje, sa Pascale Delpech, koja je tada radila kao prevodilac pri francuskim plavim kacigama u Hrvatskoj i Bosni. Kad je Dubravka dobila stipendiju DAAD-a i otišla u Berlin, nekoliko puta smo se viđali, za mojih boravaka u Berlinu, koji put sam išao i u njen stan na Storkwinkel u kvartu Halensee, Charlottenburg.

Sjećam se da je tada bila dosta potištena, svakako je to bila zbog rata, ali mislim da je bilo još nešto, no pitao je nisam, a sama nije govorila više, osim da se u Berlinu ne osjeća dobro. Jednoga dana sam joj predložio da odemo u Karlshorst da vidi kuću u kojoj je bio Muzej bezuvjetne predaje. Čini mi se da nije bila nešto impresionirana, a poslije mi je rekla da je još dva puta onamo išla. Taj njen odlazak u taj muzej je svakako kumovao naslovu njene knjige, a bez moga i njenog odlaska onamo, možda toga kumstva ne bi bilo. Možda.

Ali pod možda ne može biti moje “gostovanje” u Dubravkinoj knjizi “Ministarstvo boli”. Ona me je, u godinama kad smo se češće viđali, zamolila da za tu knjigu prevedem dvije pjesme. Preveo sam ih, eno ih u knjizi. Na samom početku je duga pjesma (str. 5–6) Marine Cvetajeve (Nostalgiija!) i na 37. stranici pjesma Josifa Brodskog (Holandija je pljosna zemlja).

Poslije smo se šalili kako napokon stanujemo u istoj knjizi. Izdavač Piero Del Giudice zamolio me je jedne godine da posredujem kod Dubravke da mu dopusti objavljivanje jedne njene pripovijetke na talijanskom. Dopustila mu je, on joj je platio i dobar honorar, ali mi je ona, i šaleći se i ne šaleći se, rekla da mu je dopuštenje dala zbog mene, a da Del Giudice kao izdavač i nije baš neka sreća za pisca. Ne znam kako je tekla njegova komunikacija sa Dubravkom, ali znam je Del Giudice bio zadovoljan poslom.

Eto, neka bi ovo malo krnjadaka od uspomena pomoglo da se zatvori ovaj slučaj, koji je pokrenuo univerzitetski profesor književnosti Brajović. Budući da je svojom tvrdnjom doveo više ljudi u zabludu, morao sam se javiti za riječ. Volio bih da se, kad se već ne govori o Dubravkinim knjigama, barem ne izmišljaju tuđe uspomene na nju. Više o tome neću ništa da kažem.

Tekst je prenet sa portala Novosti.

Click