Sinan Gudžević – Sveznalo Bešker

4. October 2022.
Bavljenje riječima kakvo upražnjava Bešker lak je posao: izlistaš dva-tri rječnika, prepišeš šta o riječi tamo stoji, i eto te u srmi viteškoj na konju Leksiku. Takvo bavljenje znak je kukavičluka: leksik je najranjiviji dio jezične zgrade, pa se na tom polju danas razmeću i junače uglavnom kukavice i nacionalisti.
large_SINAN
René Magritte, Filozofsko svjetlo. Ulje na platnu 1936. Privatna zbirka/Novosti

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

Po nevolji moram na crtu Inoslavu Beškeru. Moram, jer me opanjkao gdje opanjkava: u zagrebačkom Jutarnjem listu. U petak, 23. septembra, stranica 21, a u rubrici “Rimovanje” sveznalo, il tuttologo Bešker je natrabunjao toliko, da ni poslije pet čitanja nisam uspio shvatiti šta ga tjera da se frnja o mene.

Svejedno, valja mi sastaviti nešto u odgovor, no mi nelagoda nije manja od nevolje. Da bih mu odgovorio kako valja, morao bih navesti sve njegovo trabunjanje, a za to nemam mogućnosti. Htio sam da ovdje, u online izdanju (gdje imam više prostora nego u štampanom) postavim cio taj Beškerov tekst, e da se čitalac uvjeri u ovo što kažem. Ali sam, od ljudi iz redakcije Novosti koji se razumiju u takav postupak, dobio upozorenje da bi to postavljanje bila povreda zaštite tekstova Jutarnjeg lista, pa bi takvu povredu prava advokatske tiskovine morao platiti list Novosti. Zato radoznalog čitaoca moram uputiti na taj tekst u Jutarnjem listu. Eto, Bešker može besplatno čitati Novosti, a ja moram platiti da čitam njegovu smaračinu. I ne smijem objaviti sliku teksta gdje se frnja o mene. Zato ću odabrati samo nešto, a žao mi je što neću sve.

Sveznalo Bešker mene čak ni ne imenuje, ne imenuje ništa i ne navodi ništa. On je kao onaj lik iz nekadašnjeg BećkovićaReče mi jedan čoek/ na jednom mjestu,/ kod jednog čoeka,/ jednu stvar,/ ne mogu ti reci đe,/ odma’ bi se sjetio koji je. On to tako čini, jer je manipulator, i jerbo mu se može. Jerbo sve njegovo izlazi u listu, bez obzira na to je li to razumljivo, smušeno ili nemušto. Tice bi ga znale ima li za njega urednika, ili je procijenjeno da mu je suvišan. Evo, tekst kojim je opatrljnuo po meni, na primjer, naslovljen je nasumično. Jer ono što stoji u naslovu nema u tekstu! Očito je da onaj koji tekst oprema, tekst nije ni pročitao. A vjerovatno ga je opremio sam Bešker. Nije to neobično, jer Bešker ima preča posla no da čita ono što napiše. Znam iz pričanja nekolicine novinara Jutarnjeg lista kako Bešker zna čitati njihove tekstove već dok ih pišu, jer on ima običaj da ‘iz pozadine’ nadzire tekstove na platformi na kojoj pišu, pa onda, preko tajnice, poziva na red pojedine novinare, e da im iz Rima dadne naputak o ispravnosti neke riječi ili čega već. U jednoj teatarskoj kafani čuo sam oznaku zakulisac. U mom rodnom kraju za takve ima riječ potprozoraš. To je onaj isti Bešker koji se, kao, kloni da o jeziku pametuje. Kao što veli na 115. stranici svoga bućkuriša „Filološke dvoumice“: „Ne pada mi ni na kraj pameti pametovati, ovdje ili drugdje, kako ne treba a kako treba pisati, izigravati jezičkog savjetnika, niti maltretirati štovane štioce priručnikom tipa ‘sam svoj lektor’. Više me kopka dokučiti zašto (ili: zašto sve) u nekim branšama govorimo il pišemo na način kojega bismo se postidjeli ne samo u svakodnevnu govoru, nego i u nizu inih tema.“

Mene novinar Bešker zove kolumnistom. Zanimljivo, kolumnist kao zanimanje. Zamišljam oglas: kolumnista bez zaposlenja, s iskustvom, traži list. Bešker me ne imenujući, ostavlja da se prepoznam. I ja se prepoznao: jeste, priznajem, sveznalo Beškeru, i objavljujem da sam to ja! A možda si htio da se ne prepoznam? Pa, ako si htio, zamalo ti je uspjelo. Samo, stavljam ti na znanje, sveznalo Beškeru, da sam se prepoznao jedva. Jer ono što si meni turio da sam napisao, ja napisao nisam, no si ga izmislio sam, pa si se ustremio i obrušio na to što si izmislio. Kao onaj ratar koji se kamenjem obrušio na strašilo koje je sam načinio, e jer strašilo nije strašilo tice koliko se od strašila očekuje.

Ne imenuje me Bešker, valjda zato da se podlački može braniti da mene nije ni prozvao nego je, tice bi ga znale, žigosao, eto na primjer, pojavu. Bešker je novinar, poznat do dosade, a još je i pisac ili priređivač raznog kupusa o novinarstvu. Predaje na katedri za novinarstvo i sastavlja udžbenike novinarstva, i u njima drobi li drobi o principima novinarenja. A nijednog se od tih principa ne pridržava u svome trabunjanju o mojim tekstovima. Tko, što, gdje, kada, čime, zašto – nema ništa od toga. A sam ima tekstova u kojima nadmeno drobi o pet (ili o šest ili o sedam) wwho – says what – in  which channel – to whom with –  what effect. Naslov teksta kojim, kao, žigoše mene, evo kakav je: “Kad pisac poučava o jeziku drugih ne poznajući ono o čemu sudi”. Ovo je naslov beškerovski, po svemu. A podnaslov je još bolji: “Ako se netko usudi u vlastitoj praksi opredijeliti za leksem ili sintaktički sklop različit od imperijalnoga i – u takvu slučaju – imperijalističkoga, u funkciju se stavlja logika vuka koji za manipulaciju optužuje janje”. Tačka. Zemljo Indijo! U koju funkciju, agne Beškeru? I u kojoj se i kakvoj to ‘vlastitoj praksi u funkciju stavlja logika vuka’, pita te vuk kome mutiš vodu nizvodno od njega. Mislio sam dosad da smo čak i neki vajni prijatelji, Beškeru, kad ono ništa, javljaš mi, s mukom po meni, Horatijevo Lupis et agnis quanta sortito optigit, tecum mihi discordia est

Bešker stilista i teoretičar podučava one koji, možda, pročitaju moj tekst o njemačkom Knacklautu, a hoće i mene da opremi: „Povijesno gledano, metoda je jednostavna: naiđe imperija, državna ili virtualna, sa svojim jezikom koji je prestižan samim time što je jezik vlasti.“ Ama jašta, imperija nailazi, kao državni oblak, kao virtualni zemljotres i nosi sobom prestižni jezik vlasti.

Pogledao sam u dva dana malo u Beškerove tekstove: mnogo voli da piše imperijalno i imperijalističko. Ovaj list, Novosti, on zove “tjednik, koji se rado bavi jezikom, nadasve tuđim”. Tuđi jezik, šta li bi to sveznalu Beškeru moglo biti: neki jezik, koji nije hrvatski? Ili njegov, to jest Beškerov jezik , koji je za tjednik tuđ, jerbo je Beškerov? Ili je to hrvatski jezik, hrvatski kao takav, koji je jezik Beškerov, a time i tuđ tjedniku, koji je, je li, glasilo srpskih i valjda srbstvujuščih ograda zubnih i srbstvujuščih valjda tastatura? Ne znamo et non sciemus, jer Bešker ne objašnjava već opanjkava, pa valjda misli da je stilski slatko pustiti štiocu na volju da pogodi. Nije ni slatko ni slano, a nije ni bijelo, nije ništa. Ne razumije se ništa, jer je smušeno do neisplativosti čitanja. Bešker ne nudi ništa osim ništa. Duplo golo iz domina.

Beškera je najbolje prošlog proljeća odstudirao Viktor Ivančić. Sve što mu je našao, nalazi se i u tekstu gdje mi Bešker spočitava svoj galimatijas. Evo ovdje: https://www.portalnovosti.com/jezik-za-ocnjacima, te ovdje: https://www.portalnovosti.com/domobranstvo-i-lingvistika, pa ovdje: https://www.portalnovosti.com/lovac-na-gusterice. Nakon prvog od tri navedena teksta, javio se sam Bešker, evo ovdje: https://portalnovosti.com/reagiranje-pismo-novostima.  Da Bešker ima mrvu više stida no sujete i umišljenosti, ne bi se, nakon Ivančićeve demontaže, nikako više ofrnjao o Novosti. Stajalo ga je skupo, zato što je pisao jeftino. Najskuplje je jeftino.

U svome pismu Novostima, Bešker Ivančića ni ne imenuje, zove ga kolumnistom (‘jedan od vaših kolumnista, zapravo vazda isti’). Beškeru je, kraguj ptica bi znala, valjda ispod časti da imenuje čovjeka koji se pozabavio njegovim pisanjem. Ne bi Bešker slazio sa svoga rimskog brežuljka kojemu je sredio olmpsku nadmorsku visinu, e da se mjeri sa kolumnistom, „zapravo vazda istim“. No sad kad je opleo po drugom kolumnisti, dakle po meni, ne kaže da kolumnista nije vazda isti. Tako to radi pisac udžbenika novinarstva.

Kaže, dakle, Bešker u tekstu svoje rubrike Rimovanje kako kolumnist tjednika, (dakle ja), u tjedniku (dakle Novostima) “raskrinkava identitetske političke markiranosti u jeziku”. Ništa od toga nije tačno. Ja sam prenio šta o povredama njemačkih fonetskih zakonitosti kazuje lingvista Jürgen Trabant, evo neka čitalac vidi: https://portalnovosti.com/glotalni-ploziv. No Beškeru podmetanje ide kao pijenje hladne vode, pa u svojoj kolumni romarski von oben kazuje kako toga ima i u hrvatskom. Toga o čemu Trabant piše, u hrvatskom nema, sveznalo Beškeru, pročitaj o čemu se radi prije no što ti prsti udare po tastaturi! Pa se Bešker, dalje, iznebuha opet spominje Harkiva i Harkova, o čemu ja nikad nisam ništa napisao. To on podlački, a zapravo samomučiteljski, poručuje Ivančiću. Pa se zaplete u soljenje pameti o Biševu, koje stanovnici zovu Bišovo. Mogao bi, kad već drobi o imenovanju, navesti kako je centralna lektorska služba propisala Hrvatima da se ono što stanovnici Dalmacije i Primorja zovu zaliv ima zvati zaljev!  A smijem li, sveznalo Beškeru, reći da imam rođake u Stambolu (gr. εἰς τὴν πόλιν) budući da ga i Rusi i Ukrajinci zovu Stambul? Ili mi je standardnije Konstantinopolj? Ili Carigrad? A je li sreća naša što dosadašnji vječni Rim, možemo i dalje zvati Rim, jerbo ga tako zovu i nesretni Ukrajinci? Inače bismo ga, jer je na ruskom više manje isto kao kod nas (Рым) morali zvati Roma, pa bi se i kolumna kolumniste Beškera zvala Romavanje.

Sveznalo Bešker kaže da ja o riječi tartajun pišem kolonijalnom manirom doktora Livingstonea. Blago ti ga Beškeru za pamet! Ja sam na Hvaru proveo više vremena nego ti, doktore Beškeru. Hvarani meni nisu i ne mogu biti urođenici, Hvar je meni drugi zavičaj, ja sam hvarski zet, doktore Beškeru, znašo a neznašo. I sveznalo Bešker meni popuje kako postoji i lik trtajun. Pa neka postoji, ja sam tvrdio ono što sam tražeći saznao: da lik tartajun (tart-, ne trt-)  postoji samo na Hvaru. Evo, ovdje sve piše: https://www.portalnovosti.com/tartajun.  Možda ti se učinilo, dižonosi doktore Beškeru, da će tvoji čitaoci tvoju insinuaciju o meni kao kolonijalnom ispolinu među urođenicima primiti kao tvoju duhovitost. Neka će, no doktore Beškeru, blagoizvoli pogledati nešto od mojih zapisa o hvarskim stvarima, evo ti ih samo pet: https://www.portalnovosti.com/grobni-akcenti, pa ovdje: https://www.portalnovosti.com/sibe-iz-brusja, ili ovdje: https://www.portalnovosti.com/jakica-iz-brusja, evo i ovdje: https://www.portalnovosti.com/mlinar-brodograditelj, pa de pogledni i ovdje:  https://www.portalnovosti.com/grede-za-poante.

Beškera poznajem. Sreo sam ga nekoliko puta, najviše u društvu Predraga Matvejevića. Jednom sam ga sreo u Puli, bilo je to one godine kad je pisao o 400. godišnjici otkako je spaljen Giordano Bruno. Bešker je tada napisao kako su Rimljani podigli Brunu za spomenik kip te kako je taj kip okrenut zadnjicom prema Vatikanu. Pitao sam ga zašto je to napisao, kad Brunov kip nije zadnjicom okrenut prema Vatikanu. Rekao mi je, e da malo podjebavam Vatikan. Mogu misliti kako su u Vatikanu bili uznemireni zbog Beškerova teksta.

Jednom sam, u ovoj rubrici, napisao kako je čudno što se stadioni u Milanu i Napoliju zovu po svecima, dakle San Siro i San Paolo. Bešker mi se javio e-mailom i napisao kako se napuljski stadion ne zove po Svetom Pavlu, već po gradskom kvartu San Paolo. Odgovorio sam Beškeru da nikako nije u pravu: jer u Napoliju nema kvarta San Paolo! Nema, znam to, jer sam živio u Napoliju, a stanovao sam kraj stadiona u kvartu Fuorigrotta. Odgovorio mi je kako će provjeriti moju tvrdnju. Više se nije javio. Bolje bi mu bilo da je i ovo svoje javno opanjkavanje poslao samo meni kao što mi je poslao svoje bulažnjenje o kvartu Sveti Pavle u Napulju. Bilo bi mu jeftinije da izmišlja samo preda mnom nego u novinama. I meni bi bilo jeftinije da ne gazim u njegov glib.

Inoslav Bešker je zarobljenik imenica. Bavljenje riječima je u posljednjih trideset godina nekima u Hrvatskoj isplativa privredna djelatnost. Bešker tu ne zaostaje, nego prednjači, mogao bi osnovati OPG Riječi. Njegova riječ dana, pa riječ tjedna možda porode i riječ jutra, riječ podneva, riječ za večeru, riječ za laku noć. Bavljenje riječima kakvo upražnjava Bešker lak je posao: izlistaš dva-tri rječnika, prepišeš šta o riječi tamo stoji, prepišeš i zagrade i strelice i tilde i dvotočke, i eto te u srmi viteškoj na konju Leksiku. Takvo bavljenje u današnjoj jezičnoj diktaturi Hrvatskoj znak je konformnog kukavičluka: leksik je najranjiviji dio jezične zgrade, pa se na tom polju danas razmeću i junače uglavnom kukavice i nacionalisti..

Tekst je prenet sa portala Novosti.

Click