Sinan Gudžević – Milutin Šoškić

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

Najprije me zove Miroslav Rede, pa me zove moj sin Zeno. Obojica kažu da je umro Milutin Šoškić. Rede kaže: “Umro nam je Šole!” Malo potom zove i Duško Vujošević. Stvar skoro ista kao prije tri godine, kad su me zvali da mi kažu vijest o smrti Fahrudina Jusufija: na Hvaru, vijest došla u avgustu. I Bobek je umro u avgustu, avgust je okrutan mjesec za Partizan. Rede kaže kako ga je Šole zvao 15. avgusta u 2 sata i 19 minuta noću, no nažalost nije čuo telefon. Više ga neće zvati. Svijet se neumitno prazni, a puniji je nego ikada.

Šoškić je u mom djetinjstvu bio jedan orah na dnu moga rodnog sela. Ljetos sam više puta prolazio pokraj moga Šoškića. Na dnu sela su bili golman i bekovi, po sredini halfovi, a prema vrhu planine su bili napadači. Svaki igrač je bio posebno drvo, Jusufi je bio breza, Galić jasen, Vasović kruška karamanka, i tako dalje. Partizan je imao krošnje, lišće i rese, rađao orahe i žirove, igrao je uzbrdo, protivnici nizbrdo. To drveće je hodilo i trčalo, i zborilo je, kao u stara vremena kad je drveće zborilo. Sad je umro orah koji je branio za Partizan, najbolji orah Partizana, a možda i Jugoslavije. Taj je orah bio devet ili osam godina stariji od Partizana, još pouzdano ne znamo da li se u Jablanici kod Peći rodio 1936. ili 1937.

Rede mi je ustupio rijetku fotografiju, ovu uz ovaj tekst. Na njoj je Šoškić sa prvim trofejom, peharom omladinskog prvenstva Jugoslavije za sezonu 1954/55. Uz osamnaestogodišnjeg Šoškića, tu su prve Partizanove bebe, to jest bebe prije beba, neko ih je nazvao predbebe. Trener im je bio čuveni Florijan Matekalo (na slici krajnji desno). Slijeva, prema Šoškiću stoje Babić, Blagojević, Spasojević, Davidović, Katinčić, Todorović, a od njega nadesno su Jovanović, Koren, Cvetković, Rede. Miroslav Rede je bio član Partizanovih i predbeba i beba, njemu je Šoškić bio kapiten, a poslije je on bio Šoškiću. Šoškić je rano priključen prvom timu, a po potrebi je igrao i za omladince.

Rede kaže da mu je igrački nogometni uzor bio Bobek, a sportski i ljudski Milutin Šoškić. Za prvi tim Partizana Šoškić je branio devet godina, a za njemački Köln pet. Za Jugoslaviju je branio 50 utakmica, bio vicešampion Evrope sa reprezentacijom i Partizanom, a četvrti na Svjetskom prvenstvu u Čileu. U Kölnu je za godinu dana dvaput lomio nogu. Nakon što je prestao s igranjem, školovao se za trenera, pa je bio i trener. Trenirao je i cijele ekipe i samo golmane, OFK Beograd, Kikindu, Partizan. U Sjedinjenim Američkim Državama bio je 12 godina trener golmana reprezentacije, koja je za to vrijeme učestvovala na četiri svjetska prvenstva.

Za igračkih dana Šoškića nisam nikad gledao. Nisam stigao. Cijelo djetinjstvo i dječaštvo slušao sam preko radija kako je branio, a onda ga nekoliko puta i gledao na televiziji. Sjećam se, imao sam devet godina, dobro se sjećam Partizanove pobjede nad Zvezdom od 5:0 (Galić tri, Vislavski dva gola). Ta je utakmica bila i ostala ukras djetinjstva. I sjećam se, kakva je to vijest bila, da je Šoškić na golu reprezentacije svijeta zamijenio Jašina. Za nas ondašnje dječake to je značilo da će Šoškić otada stalno stajati na golu svijeta i braniti za svijet dokle god ne ostari svijet. Jer će prije ostariti svijet nego Šoškić. Za mene je najveća Šoškićeva utakmica za Partizan bila ona u Manchesteru, u polufinalu Kupa evropskih šampiona, 20. aprila 1966. Snimka te utakmice nema nigdje, prenos je vršila Televizija Zagreb i snimak nije sačuvala. Svojim čuvanjem gola odveo je Partizan u finale Kupa šampiona. Uz njega su veliku igru te večeri pružili još i Rašović i Vasović. Završilo je porazom od 0:1, ali je Partizan u Beogradu pobijedio sa 2:0, pa je otišao dalje. Poslije mnogo godina na televiziji je Šoškić pričao kako su ga navijači Manchester Uniteda gađali dok je za vrijeme te utakmice bio na golu. Među predmetima koji su padali ispred i iza njega bio je i jedan sendvič, umotan u celofan. On je uzeo taj sendvič, otvorio ga, zagrizao dvaput, poljubio ga i odložio iza sebe. Tada se navijačka masa urazumila. Možda je Partizanov golman tim poljupcem zazvao i britansko sjećanje na gladne ratne godine. Možda. Ako i nije, Šoškiću je to sjećanje bilo trajno svježe: njegova je porodica sa još četrdesetak drugih tri godine rata provela u izbjeglištvu, u Pećkoj patrijaršiji.

Toga proljeća 1966. vladala je pomama za sličicama Šoškića iz čokolada. Na njima je Šoškić bio nekako žalostan. Drugi igrači su bili vedri, neki nasmijani, čak je i ratno siroče Galić bio veseliji od tužnog Šoleta. Jedna od rijetkih slika gdje je nasmijan, ova je uz ovaj tekst. Rede kaže da je Šole bio melanholik. On ga je znao dugo i dobro.

Kaže Rede kako je Šole trenirao više od drugih i kako je po beskonačnom vježbanju bio nogometni Cerar. Drugi igrači bi završili trening, otišli bi na tuširanje, pa dobili čaj i pojeli svoje sendviče, a Šole bi nastavljao s treningom, na onom crnom terenu, na šljaci izvan stadiona, zvanoj blatuša, ispod južne tribine. Spektakl su bili ti treninzi koje su vodili Aleksandar Atanacković ili Pavle Opavski, sila svijeta se tiskala preko ograde iznad te pozornice bez trave, da gleda jednog od najvećih golmana ne samo Jugoslavije. Kaže kako bi Šole često znao reći: “A sad, pet minuta bez primljenog gola!” To je značilo da će braniti sve, jedino nije bilo dopušteno da mu se puca bliže od 11 metara, kao ni da mu dvojica istovremeno šutiraju. I od 100 udaraca uhvatio bi najmanje 95!

Šoškića sam iz najbliže blizine vidio 3. septembra 1985. prije podne. Toga utorka je, vozeći se na prijepodnevni trening, poginuo centarfor Partizana Dragan Mance. Nesreća se desila na obilaznici između Zemuna i Novog Beograda, blizu kuće gdje sam tada stanovao. Bio sam među prvima koji su dotrčali do auta u kojem je bio Mance. Pola sata nakon nesreće na mjesto su došli svi igrači i treneri Partizana. Među njima je bio i Šoškić, tada pomoćni trener Bjekoviću. Kad je vidio svoga igrača mrtvog, Šole se, onako stasit i stamen, zateturao pa zacvilio i zajecao tako da taj jecaj nikada neću zaboraviti. Plakali su i drugi ondje, igrači i treneri, i glasno i tiho, nije imalo suha obraza u nikoga pod onim željezničkim nadvožnjakom u Zemunu. Ali su Šoletov plač i suze bili nešto najtužnije što sam ikad vidio i čuo. Ubrzo je na mjesto nesreće stigao i Ferdinand Mance, otac igračev. Taj prizor ne bih poželio nikome na svijetu. Šole je zagrlio Ferdinanda i u onom času mi se učinilo kao da nesretni i slomljeni otac čak tješi Šoleta. Sve one sličice iz djetinjstva na kojima je Milutin Šoškić tužnog lika nestale su pred ovom, preobratile su se u vedre.

Vidio sam ga još jednom, mnogo godina kasnije, u Skupštini Beograda, na komemoraciji velikom Partizanovu igraču Milanu Galiću. Tada je već imao štap, teže je hodao. I tu je zaplakao, tiho, kako je neko rekao da plaču najtužniji. Bio je na metar od mene, onaj Šoškić za koga smo mi nekadašnji dječaci dugo vjerovali da ima nepotrošivu mladost.

Tekst je prenet sa portala Novosti.