Sinan Gudžević – Ljubomir Jakšić

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

Ljubomir Jakšić je otac Božidara Jakšića. Božidar Jakšić, doktor socioloških nauka, danas ima 84 godine, živi u Kumodražu i na Avali. Božidaru je ime spasilo život. Mnogima nije, mnoge je ime koštalo života, a Božidara nije koštalo života. Da se Božidar zvao Todor, vjerovatno ga ime Todor ne bi sačuvalo. Vjerovatno, iako su Božidar i Todor isto ime, ako ima istosti u riječima, Božidar je prevedeni Todor, to jest grčki Theodoros. Jedan od prvih Todora bio je sa Sama, prema Pliniju Starijem izumio je uglomjer, libelu, strug i ključ.

Ime Božidar spasilo je Božidaru život jula mjeseca 1941. u Slavonskoj Požegi. Božidar tada ima četiri i po godine, a u Požegu je deportiran s majkom Sajom i  bratom Aleksandrom – Acom, gdje je s drugim zarobljenicima zatvoren u ustaškom logoru koji je ranije bio artiljerijski hangar. Dječak se u tom hangaru prehladio i dobio visoku temperaturu. Jedna časna sestra ga je odnijela ljekaru. Ovaj, u bijelom mantilu i s ustaškom kapom, kad je čuo šta je s bolesnikom, kazao je: “Bacite to srpsko žgebče i polijte krečom!” Tu je časna sestra zavapila: “Doktore, nemojte mi ovoga uzeti, on je Božidar!” Zlikovac doktor je udovoljio molbi časne sestre. Božidar Jakšić cijeloga života nosi zahvalnost toj časnoj ženi, a i danas žali što joj nije mogao saznati ime. Ta časna sestra je svojom molbom nečasnom doktoru učinila da Božidar Jakšić, iako cijeloga života agnostik, osjeća trajno poštovanje za ljudska religijska osjećanja i vjerska uvjerenja. Cijeli događaj je kod Božidara izazvao trajan strah od bijelih mantila. O tome je pisao u tekstu “Ratno djetinjstvo”, koji mi je dao, te ga imam.

Božidar Jakšić se ne sjeća ničega iz ranog djetinjstva. Ničega, tabula rasa. Prvo čega se sjeća jeste julska noć 1941. kad su ga ustaške cokule probudile iz sna. Ustaše su banule u kuću da vode njega koji ima četiri i po godine i njegova brata, koji tada još nema ni deset godina. To je bilo u Vlasenici u Istočnoj Bosni. Dva dječačića su bila u kući i uz njih je bila njihova tetka, očeva sestra Rosa. Majke nije bilo kod kuće, ona je išla da se od nemila do nedraga raspituje gdje joj je muž, koji joj je nedavno uhapšen. Sa majkom je išla i njena jetrva, čiji je muž, Božidarov stric, bio još ranije uhapšen. Ustaše će majku i djecu zatvoriti u zgradi vlaseničke škole, koju su tih dana pretvorili u zatvor. Četrnaest kilometara dalje nalazi se selo Milići u kojem je prvu školu, zajedno sa sveštenikom Popovićem, osnovao Aleksa Jakšić, djed dvojice dječaka, zatočenih sada u školi u Vlasenici. Iz te će vlaseničke škole-zatvora dva mališana s majkom biti deportirani u Caprag kod Siska, a odande u Slavonsku Požegu, u onaj hangar.

Božidarov otac Ljubomir bio je pravoslavni sveštenik u crkvi Svetog Pantelejmona na Han Pijesku. Kad je NDH proglašena, nije odmah bilo lako naći ljude koji bi radili za nove vlasti. U prvo vrijeme se režim oslanjao na ustaše pristigle iz inostranstva, jer je Hrvata u Istočnoj Bosni bilo zanemarljivo malo, a ustaša je trebalo više. Ustaški režim je postepeno regrutirao uglavnom muslimane, a bilo je nešto i pravoslavaca spremnih na saradnju s ustašama. No tokom dva mjeseca nečega što bi se moglo zvati interregnum, počela su hapšenja. S hapšenjima i ubijanja. Nova država je “iz predostrožnosti” ubijala svoje stanovnike. Među prvima je uhapšen Dragomir Jakšić, stariji brat popa Ljubomira. Njega je namamio neki folksdojčer iz Bijeljine, prevarivši ga da iz Milića zajedno krenu za Han Pijesak, gdje nije ni stigao, već je uhapšen u Vlasenici. U to vrijeme je uhapšen i predratni načelnik Vlasenice Mustafa Čišić, rodom iz Mostara. Ustaše su njih dvojicu jednoga petka, na pijačni dan, izvele na trg i batinale. Dok je iz nesretnih ljudi liptala krv, okupljena masa je aplaudirala i ispuštala glasove odobravanja. Po Čišića su koji dan prije 22. juna došli ljudi iz Mostara, te ga spasili, ali po Dragomira nije niko došao. Brat Ljubomir je dobio poruku od predratnog policijskog pisara Mamića da se javi novim vlastima, inače će mu brat biti ubijen. Iako su Ljubomira odvraćali, Ljubomir je riješio da ode i pokuša spasiti brata, a bogme i da ga ubuduće ne muči misao da nije pomogao bratu. Valja napomenuti da je neki Dalmatinac Janović, trgovac vinom, na Han Pijesku ne samo odvraćao Ljubomira od odlaska ustašama, već je odbio i da ga vozi, rekavši mu: “Neću ja da jednog dana tvoja djeca proklinju i mene i moju djecu što sam te odveo u smrt.”

Ljubomir Jakšić je otišao iz Han Pijeska u Vlasenicu, ali svoga brata nije uspio spasiti. Ni njega, a ni sebe. Ubijeni su i jedan i drugi, stariji sa 35, mlađi sa 33 godine. Ubijeni su tako što su mučeni, prebijani i prebijeni, a onda zaklani. To se desilo u noći sa 22. na 23. juni, a klanja su trajala do sredine jula. Tih su dana ubijena trideset i tri muškaraca civila. Svi su zaklani u Rašića Gaju, nekoliko kilometara jugoistočno od Vlasenice prema Šekovićima. Petorica među njima bili su pravoslavni sveštenici, ostali su svi bili Srbi pravoslavci, osim jednoga koji je bio ateista. Ostalo je svjedočenje da su ustaše svešteniku Dušanu Bobaru britvama skidale kožu (“brijali popa”) sa lica pa ga onda zaklale.

Sin Božidar piše kako je prvi susret s ocem imao kao devetogodišnjak, pri prenosu očevih kostiju iz Rašića Gaja u Vlasenicu. Kosti svih poklanih su izvađene iz jame u koju su ih ustaše bacile, te pokopane u zajedničku grobnicu na zapadnom rubu Vlasenice. Te su kosti skupile porodice žrtava zločina. Na fotografijama načinjenim prilikom toga pogreba vide se turobna lica živih nosača posmrtnih ostataka i vijenaca. Uz te posmrtne ostatke sahranjeni su i oni sveštenika Dragomira Maskijevića, ubijenog u selu Derventi kod Milića.

Božidar Jakšić se raspitivao o svom ocu kod onih koji su ga znali i poznavali: kod svoje majke Saje, djevojačko Škobo, kod očeva brata i očeve tetke, pa kod svoga gimnazijskog nastavnika ruskog jezika, koji je svojevremeno, na bogosloviji, ocu predavao staroslavenski, kao i kod trojice partizana, koji od svoga partizanstva nisu načinili neku karijeru. Na osnovu svjedočenja, načinio je rekonstrukciju očeva stradanja. Ustaše su početkom juna 1941. na sastanku kojim je rukovodio logornik Mušan Mutevelić i njegov zamjenik Suljo Sušić odlučile da se krene u “preventivno” hapšenje i ubijanje istaknutih Srba u vlaseničkom srezu. Bilo je, dakako, i ljudi koji su ljudima sa spiska za hapšenje javili šta im se sprema, kao što je drugom Božidarevu stricu Čedomiru dojavio Ibiš Ibišević iz Gerova, i tako mu spasio život. Božidar Jakšić kaže da su spiskovi za likvidacije bili rezultat političkih odluka, te je tek manji broj zločina bio “na svoju ruku”. Ustaše su Ljubomiru Jakšiću polomili i ruke i noge, a živi su ga prepoznali po krvavom notesu koji je imao kod sebe i s kojim je, na zahtjev udovice, bio sahranjen.

Kosti okrutno ubijenih ljudi sahranjene su, dakle, pet godina nakon zločina nad njima. Načinjen je i skroman spomenik od kamenih blokova i na njemu uklesan natpis ćirilicom: “Prvim palim žrtvama fašističkog terora u srezu vlaseničkom 1941. godine”. Natpis je, dakako, nemušt, ne kazuje koji su to bili fašisti i ne kazuje koje su to bile žrtve, dakle ne spominje ni ustaše ni poklane Srbe civile i sveštenike. Nisu navedena ni imena žrtava, a sva su bila poznata. Božo Jakšić (ja ga zovem Božo, a on svoga oca i strica zove Ljubo i Drago) kaže kako je za novu partizansku vlast bila nelagoda kad god su žrtve sve bile iste nacije, srpske, ili jevrejske, ili romske, ili bošnjačke, a rijetko kad je bilo da su iz svih zajedno.

Takav je, piše Božidar Jakšić, bio prvi lik spomenika žrtvama ustaškog klanja u Rašića Gaju. No će se pokazati da neće biti konačan. Sedamdesetih godina pronio se glas da upravo preko grobnice treba da prođe nova asfaltna cesta, e da se radi trase ne bi morale rušiti izgrađene kuće. Božidar Jakšić se usprotivio. Nastavak u sljedećem broju.

Tekst je prenet sa portala Novosti.