Sinan Gudžević – Korzo i oko korza

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

Po pitanju korza ili, po Ujeviću, odnosno korza, stvari u nas još nisu posve jasne. Korzo je tu i tamo proglašen prošlošću, nestao u ropotarnici, prešao u uspomenu. Poneki novinar i pisac napisali su mu oproštajni govor za nepovratni nestanak, oplakan je korzo, nikad više, korzo mili, puškinsko što je prošlo biva lijepo. Dirljiv i lijep oproštaj s korzom je napisao sociolog i publicista Ramiz Hadžibegović.

Bio sam nedavno u Nikšiću, obdanice. Na terasi hotela Onogošt sjedio sam tri sata s Veselinom Delibašićem, mojim drugom iz davnih beogradskih dana. Riječ po riječ, sjetili smo se korza u Nikšiću. Rekao mi je da nekadašnjeg korza u Nikšiću manje-više nema. Veselin se sjeća kako smo Miljurko Vukadinović i ja korzirali tim korzom u Nikšiću. I ne zna baš jesam li tada na korzu među visokim muškarcima i ženama mogao biti najniži šetač, ali se sjeća nečega što sam bio zaboravio, da sam jedini na korzu imao ruku u gipsu. Taj sam gips donio iz Beograda, nosio sam ga dugo. Korzo je u Nikšiću bio dugačak, od Pivare pa, pored toga hotela Onogošt, sve do Pošte, preko kilometar. Na toj strani na kojoj je Onogošt, uz drveta je bio naslonjen mnogi gradski momak, često ohol i dižonos. Preko puta bi stajali, govorilo se, seljački kibiceri, bilo je među njima i dižonosih i  dižoglavih. Sad je, kažu, Nikšiću od svega korza ostao Ujevićev “Auto na korzu”. Profesorica Vesna Kilibarda sjeća se kako taj korzo nikšićki nije stajao dobro kod prestrogih edukativnih autoriteta, te se sjeća kako su barem dvije učenice bile izbačene iz njene gimnazije, e jer su uveče bile viđane na korzu.

Stvari s korzom, čini se, ipak nisu posve prošle. U Novom Pazaru, na primjer, korzo je još živ. Dotle živ da još ne liči na onoga orla u koga je dok je letio – priča je ostala takva – pucao knjaz Nikola na Cetinju, te glasno upitao perjanike da li ga je ubio (sve da provjeri koliko su mu perjanici lojalni), pa dok je tić letio, a perjanici redom govorili “ubi ga, gospodaru”, jedan među njima je imao izdvojeno mišljenje: “E gospodaru, ovoga čuda još gledali nijesmo – da mrtav orao leti!”

Korzo u Pazaru još leti, iako mu let nije nekadašnji. Na rubovima šetališta (tako se sve više zove korzo) niklo je raznih kafića. U kafićima ljudi sjede, na stolu drže mobilne telefone. Ti kafići sliče onim grčkim tavernama, o kojima Marguerite Yourcenar kaže da su kao Kavafisove pjesme: pune su muškaraca, nema u njima žena. Ima i desetak godina kako se okolnim ulicama oko pješačkog korza odvija jedan drugi korzo, auto-korzo. Razulareni mladići izlaze uveče svojim vozilima i korziraju ulicama oko pješačke ulice. Ništa ekološka svijest, drndaju motori dizelaži i benzinci, stakla na prozorima otvorena, iz auta trešti muzika. Poguzički korzo stenje i štekće oko starog, hodačkog korza i ponekad ga presječe.

Nekadašnji korzo je bio važno ogledalo čaršije (pomalo i Partije). Ako je nedjelja i nisi stigao da vidiš utakmicu na stadionu, rukomet na Bazenu, ili boks meč pod Hendekom, po korzu ćeš iste večeri vidjeti je li Pazar pobijedio. Fudbaleri, rukometaši ili bokseri u grupama po dvojica-trojica, vedri, poneki sa šljivom ispod oka, hodaju opušteno, kao da im je sve svejedno, a vide svaki pogled. Na korzu bi se vidjelo koja je djevojka pošla s kojim momkom. Mladići protivnici šetanja stajali bi sa strane, leđa i jedno stopalo oslonjeni o stablo lipe, samo jedna noga na zemlji, kao što u pričama o Nasrudin-hodži čine guske i gusani.

Bez staroga dobrog pazarskog korza mnogi ne bi upoznali mnoge likove. Na primjer Sejda, s nadimkom Dženaze. Dženaze je sandžački oblik za rašireniju riječ dženaza, sahrana. Sejdo je bio bolešljiv, išao je sporo, a pri hodu je ruke držao jednu u drugoj preko trbuha, i hodio jednakim korakom, kao što se hodi u grobnoj povorci. Pričalo se da je Sejdo mezarskim korakom hodio i na svadbe i na pijac, i uzbrdo i nizbrdo.

A Vehbo Maljevac! Bio  je, govorilo se, najviši Jugoslaven, visok 2,29 metara, a po nekima 2,34. Kad bi se pojavio na korzu, štrčao bi iz njega, i Čaršija i Partija bili su mu do pod pazuho. Vehbo je bio povučen, njegove nevolje sa visinom su znala i djeca i odrasli, pa su mu u pričama pokoju i dodavali. Jednom je putovao za Istanbul autobusom sjeničkog Autotransporta koji je vozio moj amidža Hivzo. Hivzo je pričao kako se Vehbo jedva presložio preko dva sjedala, ‘baš ko veliki ćilim’. O Vehbovim boravcima u Istanbulu bilo je više priča. Jedna je nezaboravna. Otišao Vehbo kod rođaka u Stambol, i dok je hodio prema njihovoj kući, domaći Turci i Turkinje izlazili na prozore, brzo se pročulo kakav gorostas prolazi, a Vehbu prozori prizemnih kuća bili do pojasa. Rođaci se obradovali Vehbu, a za spavanje mu priredili prikladnu dugačku postelju. Dok je Vehbo još umoran spavao, sutradan rano njegov mali rođak vidi njegovu cipelu broj 56, pa je uzmi i iznesi iz kuće te s njom u prvu kahvu. Ljudi u kahvi u čudu, a dječak ljudima kaže da daju malo para za deda, jer dedo mora da ima posebnu cipelu, evo ovoliku, a ova mu stara, a nova mu skupa. I ljudi turaju pare u onu cipelu i mali iz te kahve u drugu, pa u treću, i svuda turski merhametli kahvopije dadnu para. Kad se mali vratio, Vehbo bio već ustao i nije se mogao čudom načuditi kamo mu je nestala cipela. Shvatio je to tek kasnije, kad su odrasli domaćini vidjeli da su dječaku njedra i džepovi puni turskih lira.

Maljevac je postao i do danas ostao zajednička imenica. Kad bi dijete išđikljalo u visinu, govorilo bi se, evo maljevca, stani malo, maljevac. Ja sam u školi bio u klupi sa današnjim doktorom Enesom Maljevcem. Srednjeg rasta je taj Maljevac i bio i danas je, i jednom je neko u Enesovu društvu nekome rekao da je maljevac, a nije se mislio ni na Enesa ni na nekog drugog Maljevca.

Vehbo Maljevac je hodao sporo, drukčije od svih, ponekad se iz daljine činilo da će pasti, ali je bilo sigurno da će ga neko prihvatiti u padu, jer onaj onoliki što onako sporo hodi ne može ni pasti brzo. Vehbo Maljevac je ponekad bio i u novinama. Jednom je novinaru ispričao kako je neko vrijeme bio u košarkaškom klubu Partizan, bio na probi, ali nije ostao, u Partizanu su mu rekli da je šteta što nije došao koju godinu ranije, bili bi od njega napravili jakog centra.

Pa Mišo, s nadimkom Mali, a s prezimenom Guberinić. Bio je patuljak, živio je u kući na vrhu korza, ponekad bi prošao i korzom, a češće je stajao na rubu. Mišo je bio velemajstor u zašivanju nekadašnjih fudbalskih lopti bubamara. Te su lopte bile od kože, bile su skupe, no lako bi ih natapala kiša, i konci što su držali petougle i šestougle im slabili. A Mišo je imao najbolji konac, najbolju veliku iglu, i kad ti Mišo Mali zašije veliki fudbal, znaj da je bolje zašiven nego u kombinatu Sport. Mišo nije zabušavao u poslu, a zbog svoga patuljastog tijela se nije sekirao. Bio sam prisutan jednom kad mu je jedan mamlaz rekao kako ga Mišo s iglom za šivenje podsjeća na mrava koji nosi slamku. Ovako mu je Mišo kazao: “Dobro si se setio toga mrava: ako ti kad pukne fudbal, ponesi ga tome mravu da ti ga on zašije tom slamkom!” Jedna moja tetka je rekla za Mišovo umijeće: “Dozemak zašiva pozemka”. Dozemak je ono što ostaje blizu tla, blizu zemlje, to je bio Mišo, a pozemak je lopta, koja po zemlji ide i od zemlje skače.

Tekst je prenet sa portala Novosti.