Sinan Gudžević – Forsiranje Drine

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

Dvadeset i drugog maja ove godine navršilo se 40 godina od dana kad smo Rade Đokanović i ja pregazili rijeku Drinu. Đokanoviću to i nije bio baš neki vratoloman poduhvat, ali meni bogme jeste. Pjesnik i prozaista Rade Đokanović, moj kum i brat, rođen i rastao u Bjelovcu kod Bratunca preplivavao je Drinu još od djetinjstva, mnogo puta, i gazio ju je više puta. Preplivavao ju je i noću, s odjećom svezanom kaišem oko glave. Ja je nisam preplivao nikad, a pregazio sam je dvaput, u istom danu, s jedne obale na drugu, pa s druge obale na prvu. Prva je obala u Bosni, druga u Srbiji. Stari Grci su broj 40 označavali slovom koje zovemo mi, a pišemo μ. E mi dvojica smo prije mi godina, prehodali rijeku Drinu koju ljudi Podrinja zovu Zelenika, a Rade Đokanović je zove i Studinja.

To forsiranje Drine, događaj je koji će mi zanavijek biti svjež i zanavijek traumatičan. Od velike vode me je strah još od djetinjstva, kad je moj rođak Ramiz u jedan sunčani aprilski dan potrčao da pregazi rijeku Ljucku, nabujalu od istopljena snijega, i rijeka Ljucka smotala Ramiza u sebe kao konjsko putilo. Jedva je ostao živ Ramiz, podrobnosti toga udesa su ovdje. Mi djeca s Golije bili smo neplivači, u hladnim i brzim potocima nismo ni imali vode za plivanje. Tek sam sa sedamnaest godina, na pazarskom gradskom bazenu, naučio da plivam, to jest da u bazenu ne potonem. To se nedostatno plivanje, s mukom po meni, pokazalo tri godine kasnije, kad sam se usred ljeta zamalo udavio u Dunavu kod Ritopeka. Eto s tim sam iskustvom krenuo sa Đokanovićem u forsiranje Drine.

U Bjelovac sam došao da Radetu pomognem pri postavljanju betonske košuljice na starom podu od cigle u njegovoj kući, koja je bila napuštena dosta godina. Rade je školovan građevinac, majstor za gradnju, pomagao je svakome pri gradnji, pregrađivanju, preuređivanju, sad je trebalo njemu biti od pomoći. Došli smo u četvrtak, petak i subota su bili dani predviđeni za rad. Ali je zidar Salko, Radetov susjed, majstor za betonske košuljice, u subotu u podne rekao da smo slobodni dok on ne završi svoj dio. Tada smo nas dvojica krenuli na Drinu, koja je od kuće udaljena tako pola kilometra. Dan sunčan, vrućina. Došli na obalu, ispred nas se zeleni gospa Drina, a koju stotinu metara niže u nju se uliva Saška rijeka, voda joj bjelkasta, od flotacije u mjestu Sase gdje je bio rudnik olova i cinka. Onamo na srpskoj obali vidi se neko društvo kako sjedi i valjda karta se. Kad to društvo vidi nas dvojicu, neko vikne, de dođite vamo, ima i piva. Rade me pogleda, vidim da bi pošao, bih i ja, ali se ne mogu pouzdati u svoje plivanje, pa mu kažem da sam sinoć, nakon žestokoga fudbala na asfaltnom školskom igralištu dobio grčeve u listovima, te se bojim da ih ne dobijem i u Drini. Onda on kaže da možemo onamo stići bez plivanja, gazeći Drinu preko spruda. I pokaže mi na taj gaz, ili brod, kako se negdje kaže. Prihvatim, skinemo odjeću, složimo je na obali, svaki na svoju stavi po kamen, i u gaćicama za kupanje, zagazimo u Drinu. Voda hladna, odmah duboka do ispod pojasa. Kaže mi je da je po sprudu najdublja negdje do prsa. Bilo je sat-dva poslije podneva, svi savjeti govore da rijeku treba prelaziti izjutra, kad je vodostaj najniži, i da na nogama treba imati obuću koja se brzo suši, da ne valja ići bosonog. Mi smo učinili sve kako ne treba i kad ne valja.

Hajde, hajde, polako, bočno, pogled nizvodno, korak po korak. Noge dobro razmaknute, težište tijela što niže, obojica smo jači u noge no u glavu. Stižemo na sredinu rijeke, ono društvo se karta, povremeno pogleda na nas, pa u karte. Dubina raste, okrećemo se licem uzvodno, da rasteretimo leđa, društvo je malo ukoso od mjesta s kojeg smo krenuli. Radetu govorim da se ne udaljava previše, on se ne udaljava. Širina rijeke je oko dvjesta metara, dubina od metar do metar i šezdeset, ali kosim sprudom se ide nešto duže. Dolazimo u Srbiju, dohvatamo se za mladice vrba na obali i izlazimo. Iza neke vrbe iscijedimo gaćice, pa ih obučemo i sjedamo s društvom na osunčanoj ledini. Tri djevojke i četiri momka se kartaju, piju pivo. Dadnu i nama pivo. Kartate li se, ja velim ne, Rade kaže da, onda se društvo zaigra, više ne znam koje igre. Dvojica se prezivaju Okanović, skoro kao Rade. Jedan mi kaže da imaju u selu prostoriju sa stolom za ping-pong. Mjesto gdje smo stigli zove se Grabovica, kao rijeka u Sjenici. Rade kaže, eto skoro si u tvom Grabu.

Jedno pivo, riječ po riječ, otvore nam i drugo, malo smo se već ugrijali, ali više od dva piva nećemo popiti, jer nam valja natrag u Bosnu. Dobro, sa dva piva u sebi ima da preletite Drinu, kažu nam domaćini. Tu se negdje osvrnem na one vrbe kraj kojih smo se popeli na obalu. Imam šta vidjeti: ona mladica za koju sam se bio uhvatio da izađem, viri iz vode mnogo manje nego kad smo dolazili, a voda uzela još obale pod sebe. Pitam, je li bilo negdje kiše u gornjem toku rijeke, društvo se smije, jedan veli: nama je kiša svaki dan oko tri-četiri popodne. Ali ta “kiša” nije s neba nego iz hidroelektrane Perućac: odmah iza podne se na brani otpušta voda, pa se rijeka popodne naduje.

Pogledam kuma Radeta. Vidim, kako mu se oblačić navuče preko čela. Čamca nemamo, pješice do prvog mosta u Ljuboviji ima čest kilometara, pa onda preko njega u Bratunac, pa od Bratunca do Bjelovca sedam kilometara. Zaključimo da je to previše, ispijemo ono drugo pivo, pa hajde u Drinu, prije no stigne sva ta voda od Bajine Bašte.

Uđemo, a Drina nam već do prsa. Hajde, hajde, dubina se ne smanjuje, dubina se podmuklo povećava. Pedeset metara odmaknemo, već nam se penje do ramena. Natrag ne smijemo, tamo je rijeka ionako najdublja. Idemo bočno, drukčije se i ne može. Licem nizvodno, nekoliko metara, pa nekako licem uzvodno. Nogama tražimo sprud, izvan spruda ćemo propasti. Rade se brine za mene, on bi odmah zaplivao i stigao brzo u Bosnu, ali neće da mene ostavi. Ja pak znam svoje plivačko umijeće, osjećam da ću dobiti grčeve čim se izravnam s Drinom. A tada, bolje da ne zborim ništa.

Hajde, hajde, pa hajde, voda do brade, prsti jedva nalaze sprud. Ta strahota od vode koja juri na tebe, a iznad nje su ti samo oči i nos, usta sve manje. Noge široko, ruke kako kad. Uto odnekud naiđoše tri momka na velikoj traktorskoj unutrašnjoj gumi: hej, dajte da se uhvatim do obale za tu gumu! Oni veseli, misle da se šalim, valjda bi me uzeli da sam viknuo upomoć. Odjuriše, guma se okreće od struje i oni na gumi. Jedan pjeva da ga čuje i Bosna i Srbija: Jablani se povijaju, kao da mi tajne znaju. Rade i ja sami koji metar preko polovine zelenike Drine. Kume, de još malo izdrži, sad ćemo kući.

Bio sam tada tek preveo drugo pjevanje Ovidijevih Metamorfoza, sve mi je bilo još svježe. Nasred Drine sam poželio da neki Faetont utovari ono iznad nas Sunce u kočiju svoga oca i sjuri se prema Zemlji, da katalogu isušenih rijeka pridruži Drinu koja mi je već došla do iznad jabučice i da joj stvori prašinu na dnu korita. Nije mi bilo važno šta bi sa mnom tada bilo, meni Drina nije bila više zelena, nego smeđa, kao kod T. S. Eliota:

Ne znam mnogo o bogovima; no mislim da je rijeka

Moćan, smeđ bog – namćor, neukrotiv i goropadan…

Prošlo je mi godina otada, i trenutak kad smo se i kako dočepali bosanske obale udaljio se u sjećanju. Zaplivali sigurno nismo. Ne znam kako smo se obukli, ne znam šta smo jeli, šta pili, šta nam je Salko rekao. Jesenas smo na Karaburmi, u lijepoj kući neimara Radeta i njegove supruge Slađane, sve opričali, ali se svega nismo mogli sjetiti. Znam da sam u Bjelovcu te subote zaspao i spavao duboko i da smo se sutra popodne vratili u Beograd. Kad smo prolazili pored Zvezdina stadiona, Dinamo je protiv Zvezde vodio 2:1, finale Kupa maršala Tita, kad smo stigli u Zemun, već je bio izgubio 2:4.

Tekst je prenet sa portala Novosti.