Sinan Gudžević – Asfalt i korzo

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

Tin Ujević je pjesmu “Autom kroz korzo” spjevao u Sarajevu i po njoj naslovio zbirku “Auto na korzu” objavljenu januara 1932. u Nikšiću. Zbirka je donedavno imala dva izdanja, oba u Crnoj Gori, oba u Nikšiću, drugo nešto drukčije od prvog, a nedavno je objavljeno i treće kod izdavačke kuće CID u Podgorici. Treće izdanje je vjeran preslik teksta prvog izdanja. Pjesma “Autom kroz korzo” u zbirci je posljednja i odudara od ostalih pjesama:

U otmjenom krugu snobova šetača
i mnogih ljepota nadražajnih čari
javlja se sirena:
ja pjesnički gonim četiri kotača
vulkanizovana. 

Malo kaučuka i željezni pancir,
ogradivši srce od umrlog mesa
ja odbijam polet životnih tjelesa;
najzad postah svoj vlastiti bankir
i muvam po asfaltu srca
elektromagnetizovana. 

Asfalte! asfalte!
glavna sirovino moga rodnog sela,
gusto se rastapaš ispod hoda vrela,
ti si samo nova pjesma gradu.
Ja se danas gordim, vlasnik rudokopa,
milionerski kupac bioskopa,
po maštinskom inžinirskom radu,
za najveću moguću nasladu:
sazdao sam više nego proste kuće,
ja paklinom saših zglobove ulica.

Nisam stvoren ni rođen od zemlje
i osjećam kako za mnom pilji
maturantica s okom električne kruške
hipnotizovana.

Bogovski znamo: malo srdaca kuca
u originalu prave ljubavi, po propisanom tempu
ali tišina tali salo u vrućinu.
Vatrogašče duha! pazi da vatra bude
lokalizovana.

Ova je pjesma, još više nego i cijela zbirka, pastorče književne kritike i hermeneutike. O njoj se malo i uzgredno pisalo. Iz tih uzgrednosti zaključuje se da je pjesma ironična, da su u njoj “prisutni” elementi futurizma: auto, asfalt, električna kruška (Glühbirne), vulkanizovanost, elektromagnetizovanost, hipnotizovanost, lokalizovanost. (V. Pavletić: “Ovo je doista apoezija ‘lokalizovanog’ dometa, sračunata na učinak zaprepaštenja korelativiranog s efektom što bi ga postigao automobil da neočekivano jurne u zabranjenu zonu korza…” Čuj, da jurne, a pjesnik kaže: ja pjesnički gonim četiri kotača!) A time što je po njoj naslovljena zbirka od 15 pjesama, koje su zaokret u Ujevićevu pjevanju, nije se mnogo bavilo. Radije se tvrdilo kako je cijela zbirka Ujevićev korak unatrag ili znak pjesničke stagnacije. Jedini tumač koji je zbirku jasno označio i pokazao kao Ujevićev ulazak u zrelo i “simfonijsko pjevanje” bio je Tonko Maroević. On je, u izdašnom pogovoru za izbor pjesama “Dušin šipak” (Zagreb 2008.) smušenosti svojih prethodnika pokušao načiniti kraj. Neka ovdje bude kazano da je “Dušin šipak” naslovljen po pjesmi koja je objavljena u Nikšiću, u posljednjem novembarskom broju lista Slobodne misli 1931.

Da se vratimo na “Autom kroz korzo”. Ona je jedina pjesma u zbirci koja nije objavljena ranije. Naslov i zbirke i pjesme neobičan je za pjesnika Ujevića: prije ove knjižice od svega 36 stranica, on je objavio dvije zbirke naslovljene našim riječima, a naslovi su im pamtljivi do nezaborava: “Lelek sebra” i “Kolajna”. Najednom se, u Nikšiću, pojavljuju dvije strane riječi vezane našim predlozima na i kroz. Riječ auto u značenju automobil nije tada bila posve nova, bila je, lingvisti bi možda kazali, prešla prag stilske neutralnosti. Isto bi se moglo reći i za korzo. No nisu ovi naslovi bez podzemnih voda. Auto jest automobil, Tin Ujević ga ima dosta i u svojim feljtonima, jedan mu je naslovljen upravo “Auto”. Tu kaže kako je auto “prije 1909. bio čudovište, neman kojega se stanovnici zabitih sela plaše kao djela nečastivoga, od kojega bježi stoka i konj… Sada nas uči svojim signalima i zabija čavle u prometno tlo.” O naslovu svoje zbirke (pa tako i posljednje pjesme u njoj) on ima za nas važan tekst. To je odgovor Gustavu Krklecu, koji u prkazu knjige “govoreći čak i sa zadnjim mislima… priča o mojem lovu na senzacije, te i sam naslov ‘Auto na korzu’ pripisuje želji za senzacionalnošću. (U Sarajevu knjižara nije prodala ni jedan primjerak.) Međutim, od svih pisaca, ja sam onaj koji je najmanje izlazio na korzo, a automobili su tako obična stvar, da su ih se prestale plašiti životinje na planinskim drumovima i seljaci koji su ih pred dvadeset i pet godina primili kamenjem kao mitičke nemani”. Tako Ujević Krklecu, godine 1932.

Ali, ali. Ujević, koji je znao grčki, a koji ništa ne piše slučajno, ima na umu da autòs, znači sam, isti, ili on. Ako je corso trka, odnosno hodanje, odnosno ulica kojom se hoda, onda je auto neki usamljenik, no takav da štrči u tom korsu ili, po našem, u tom korzu. Sama pjesma “Autom kroz korzo” je i ironičan odgovor na glas da je u Čileu Tina zapalo golemo naslijeđe. Ovako on piše o tome u Zetskom glasniku, maja 1932: “Što se tiče boemstva, ako nisam tražio slavu putem poezije, još sam je manje tražio u boemstvu. Moji duhovni kapitali daju mi milijardersko osjećanje ljepote bezgraničnoga života, a žao bi mi bilo kada bi to skučeni umovi pokvarili. No, možda posljednja pjesma u ‘Autu na korzu’ nije puka ironija. U Milnu na Braču stigla je vijest da je u Salamanci u Chileu umro moj ujak Ivan Markusović Livačić ostavivši mi kapital od preko milion dinara. Ako dobijem nasljedstvo, odnosno boemstva ostat će mi još samo da mu priredim oprosno veče, a onda ću postati što se grčki kaže aoinos, jer pošto sam uživao glas boema dosta dugo, ne žalim da uživam onaj, još gori, rasipnik.”

Tin Ujević ni u samoironičnom maštanju o tome kako će se provoditi kad se bude obogatio ne izmišlja osnove za svoje maštanje. Zazivanje asfalta ex persona poetae ima svoju povijesnu i geografsku osnovu. U Vrgorcu, na lokalitetu Radošići, nalazio se rudnik Paklina, iz kojega se vadio bitumen, to jest asfaltna smola. Rudnik su poznavali još Mlečani. Tim su asfaltom bile presvučene i neke ulice u Sarajevu, i u Beču neke. Otuda tvrdnja kako je ta glavna sirovina pjesnikova rodnog sela “samo nova pjesma gradu” nije neosnovana. On tom sirovinom (koja se zove i paklina) zašiva “zglobove ulica” i to “maštinskim inžinerskim radom”. Pjesnikova mašta o kupovini rudokopa i bioskopa (rima!) nije tek krik iznebuha, primjer iz pjesme “Traženja na miljokazu”: Cigani, braćo, molite se za me;/ u dnu zemlje dijelim tamni život ruda,/ ventilator anagramske misli./ Sipam ekolalije, kakofonije, onomatopeje/ u noć obećanja;/ halo, jedan taksi,/ promaših intervju sa nomadskim bogom.

To što u prvoj strofi “Autom kroz korzo” Ujević pjesnički goni četiri kotača, a u trećoj maštinski inžinerski radi nije naišlo na sklono kritičarsko uho. Naviknuti na petrarkistički i visok ton njegovih rima (Ponore! More povrh moje glave) tumači su odbili i auto i asfalt i korzo. Neki od tih tumača su kasnije vatreno hvalili pjesnike koji su pjevali mašine, ulja, kalodonte, detergente. Da su se držali Ujevića, svoje bi oduševljenje lokalizovali.

Zbirka “Auto na korzu” i posljednja u njoj pjesma “Autom kroz korzo” u obliku u kojem su već tri puta objavljene u Crnoj Gori, mislim da u današnjoj Hrvatskoj ne bi mogle biti objavljene. Ne zbog ćiriličnog sloga, već zbog danas neprikladne, to jest za neprikladnu proglašene leksike. Zbog sindžira, bioskopa, hipnotizovanosti… Objavljivanje ne bi dozvolili današnji hrvatski lektori, gospodari jezika, izvršioci naloga razularene jezikoslovne hunte. Tim lektorima je jedan od glavnih nalogodavaca (nekada gorljiv serbokroatist) tepao da su “hrvatska jezična vojska”. Možda su i takvo što, a zapravo su državni službenici koji svakog mjeseca primaju novac za svoju neučenu poslušnost. A mjeseci su česti.

Tekst je prenet sa portala Novosti.