Sahrana

Piše: Balša Brković

Sahrana mitropolita SPC u CG Amfilohija naglasila je teatralnu dimenziju koju, doduše, ovakvi događaji imaju i sami po sebi. Svaka sahrana je i teatarski čin: od paganskog spaljivanja do monoteističkih rituala, tako je odvajkada. I kao takav, kao uzoriti performans, taj teatar, kao svaki pravi teatar, ko umije da gleda, naravno, govori mnogo toga o nama. Kome govori? Svima – od prisutne publike do onih koji, iz ovih ili onih razloga, ne učestvuju u svemu tome.

Zvijezda sahrane pokušao je da bude i srpski predsjednik Vučić. Ali, umjesto na sahrani bio je “zvijezda” u dnevniku TV Vijesti. Ispostavilo se da je u ovom teatru – ipak bio epizodni glumac.

Nakon sahrane nametnuo se utisak o stanovitoj estradizaciji.

Aplauz koji se čuo na sahrani mnoge je zbunio, djelovao “nedolično”. To je, ima tome nekoliko decenija, postao prateći ritual sahrana velikih glumaca. Glumci, kako sami vole reći, žive za taj pozorišni aplauz, i ima smisla ispratiti ih baš takvim zvukom. Inače, prvi je istinski glumački velikan Fabijan Šovagović, govoreći na sahrani glumca Uglješe Kojadinovića, 1982, ako se ne varam, pozvao prisutne da aplaudiraju… Čovjek koji je bio na toj sahrani kazao mi je da je to bio jedini aplauz koji će uvijek pamtiti. E, sad, da li ono što pristaje glumcima pristaje i crkvenim velikodostojnicima? Ili je ovdje prije svega riječ o publici, koja više ne pravi razliku između rijalti selebritija i ljudi od stvarnog formata.

Opet, istini za volju, ta estradizacija je imala dva kraja… I sam mitropolit nije bježao od te vrste utiska, od takvog metoda: guslanje, nedolilčne “dosjetke”, druženje sa političkim i ratnohuškačkim polusvijetom… U svojoj “hrišćanskoj rekonkvisti” u CG on se dobrim dijelom oslanjao upravo na takvu svijest i pripadajuću joj površnost, konzervativizam, tradicionalizam…

Nedugo nakon sahrane, dobili smo i prijedlog nove, tzv. “apostolske” vlade.

Gravitacija duha sahrane djeluje. Šteta što mandatar nije mogao da se uzdrži od ove vrste metaforike. Naprosto, osim zasjenjujućeg dejstva na vjerujuće, efekat nije naivan. Neko će pomisliti – ako ministre vidi kao apostole, kako vidi sebe? Treba biti oprezan sa novozavjetnom retorikom. Iz toga se očas sklizne u opasni kič, mesijanski sindrom ili kakav drugi ego trip.

Izgleda da mandatar sve mjeri crkvenom mjerom, kao da mu vlada ide pred Sinod a ne pred Skupštinu.

“Mi smo svi Đedova djeca”, veli, vidno usplahirena, buduća ministrica kulture, prosvjete, nauke i sporta. Ako vlada treba da ima povjerenika za biblijske reference i za to bi bila sjajna. Ili da se promptno formira Vladin ured za vjersku ekstazu. A egzorcizam? Što da ne, to treba Crnogorcima, odavno… Nerijetko je i pokojni mitropolit o Crnogorcima govorio baš u takvim terminima. Ministarkino obraćanje javnosti bilo je zagrcnuto biblijskim slikama, i metaforikom, tu se otvarahu mora i pastiri vođahu narod, da nema sumnje da će nauka u Crnoj Gori procvjetati. Čak i ako uvažite priliku i emotivni naboj trenutka, ostaje sumnja (ah, ta sumnja) da li je cvijeće vjere idealan ukras za svaku nauku.

Sumnjivo spajanje: prosvjeta, nauka i kultura su po svom biću vrlo različite, koliko god pripadale istoj, duhovnoj sferi. A tek sport. U takvoj kombinaciji, kultura i nauka obično završe kao sluškinje prosvjete, što je, recimo u svim ideološki represivnim društvima bio slučaj. Nedostatak razumijevanja za takve “sitnice” pravi razliku između funkcionalne vlade i političkog fijaska.

No, možda su mandatar i dobar dio vlade još pod utiskom grandiozne sahrane duhovnog oca. A kad izađu iz korotnih valera, čekaju ih suviše ozbiljne stvari. I neka sam proklet, što mi, kako je mitropolit lijepo objasnio, i to mnogo puta, kao bezbožniku i pripada, ali i dalje mislim da bi, za jednu za ekspertsku vladu, znanje moralo biti važnije od vjere…

Tekst je prenet sa portala Vijesti.