Ruka Božja

15. Decembar 2020.
Ruka Božja je Maradonina vjera u pravdu. On je ta generacija koja je ginula u Falklandskom ratu. Tolike smrti njegovih vršnjaka velika su frustracija. Englezi su za Argentince odavno lopovi, pa Maradona je sam kazao da onaj što ukrade lopovu zaslužuje 100 godina pomilovanja.
Italy Maradona
Foto: Beta/Fabio Sasso/LaPresse via AP

Piše: Sinan Gudžević

Ovome tekstu ne pristaje da počne žalbom na muku. A oko njega sam se namučio više nego oko ijednoga drugog teksta koji sam pisao za ovu rubriku, dakle u šest godina i sedam mjeseci. Sve to sjedeći za stolom sa digitalnim spravama i njihovim programima, nešto što bi trebalo da olakšava posao i da lišava muke.

Prije četrnaest godina sam posjetio čovjeka sa kojim sam na slici uz ovaj tekst. Čovjek je Rudolf Kreitlein, od prije šest godina nije više među živima. Posjetio sam ga u njegovoj kući u predgrađu Stuttgarta Degerlochu. S njime sam se vidio dvaput u dva dana, ukupno desetak sati. Razgovore sam snimio na diktafonu koji mi je posudila novinarka Ljubica Letinić, Ljubice hvala ti opet. Te sam razgovore sačuvao na jednom, kako se to kaže, eksternom tvrdom disku. I barem dvaput sam, te godine i još jednom poslije, preslušao sve što je snimljeno. I sve je bilo jasno, čujno, razgovijetno. Sve! A ovih dana uzmem da opet preslušam razgovore s Kreitleinom, kad ono razgovori potpuno iskidani, iskomadani na stotine i stotine komada od po 5 (pet) sekundi! I svaki komad ima brojke i slova i ekstenziju .au. Sve se to nadulo na gigabajt i još pola. Četiri dana sam, koristeći Winamp (drugi programi ne otvaraju komade) utrošio da sastavim te dronjke i krnjatke u kakvu takvu cjelinu.

Rudolfa Kreitleina sam posjetio zato što je on sudio utakmicu Real Madrid – Partizan Beograd, 11. maja 1966. u Bruxellesu, koji mi zovemo Brisel. Želio sam da ga upoznam, jer je tu utakmicu sudio pravično i časno, iako je Partizan izgubio 1:2. Da mu, na 40. godišnjicu te utakmice, zahvalim što mi je kao dječaku dao i vjeru i nadu da je pravičnost ne samo moguća, već da se dade vidjeti čak i na televiziji. Oni koji možda ne znaju, neka znaju: ta utakmica bila je finalna utakmica Kupa evropskih šampiona u fudbalu.

U ovoj rubrici sam taj susret već opisao, i ne bih se na njega vraćao da nije umro Maradona. Sjetio sam se da mi je Kreitlein barem sat vremena pričao o svojoj “argentinskoj” sudbini, te u toj priči nespomenut nije ostao ni Maradona. A to što je rekao, čini mi se da je važno, u ove dane kad se kao partenopejskom partenogenezom (Raffaele La Capria) nakotilo raznih copy-paste analitičara igre i loptanja, tih hipokritskih narikača što se razmeću svojom kobajagi stručnošću i isto takvom sociološkom kompetencijom. Ovo što slijedi priča Kreitlein, sklopljen od hiljadu audio krnjadaka uz pomoć ljepila od sjećanja.

Da kažem nešto o razularenim novinarima papagajima. Oni su pokvareni, a pokvarene je lako potkupiti, nisu čak ni skupi. Njih nema tako malo, ima ih više nego poštenih. Vidite, recimo, slučaj Maradona i novinarski izum ruka Božja, Gottes Hand, la mano de Dios. Diego Maradona je svakako jedan od najvećih igrača u povijesti, po mome mišljenju jedini koji u nekim stvarima nadvisuje Pelea. Maradona, kao igrač, za sudije nije bio nikakav problem. On je dječak koji voli igru, voli loptu, spretan je s loptom toliko da mu u vrijeme kad je igrao nije bilo ravnoga u svijetu. S njime je Argentina postala i prvak svijeta, a svi znamo da je on u svakoj ekipi bio kao dva igrača više u polju. Ali je on još i vrag, spreman na svaku vragoliju. On je rastom nizak, čak je i od mene niži, mene su zbog niskog rasta zvali “hrabri krojačić”, znate već da sam po zanimanju krojač. I taj prvi gol Engleskoj bio je njegova vragolija. On je u svemu bio brži od drugih, on je tako munjevito ubo rukom loptu da to ni sudac Tunižanin nije primijetio. Čak sam i ja, a tolike sam utakmice sudio, pomislio da je gol u redu. Ali današnja televizija je kao rentgen: tri snimka ti pokazuju da nisi slomio ništa, a tek četvrti pokaže prelom i to jasan. E takav je i taj gol bio, fascinantan, vragolija je osvojila svijet. Poslije utakmice, na novinarsko pitanje, da li je taj gol dao rukom, Maradona je odgovorio: “Malo ga je dala glava Maradonina, a malo ruka Božja”. E tu smo kod novinarske pokvarenosti. Oni su to ruka Božja odmah objavili svijetu kao da je Maradona Bog. A Maradona je, iz onoga što preko dvadeset godina gledam, iz onoga što su mi rekli njemački igrači i treneri, jedan jako dobar čovjek, čak i skroman. Nije prepotentan, galantan je, zauzima se za siromašne, otvoren je i iskren. A nositi se s tolikom slavom, a još živjeti u južnjačkom svijetu, o sveto nebo! On da za sebe kaže da je Bog?!? Ama nikako! On se redovno prekrsti, Bog se ne krsti, je li.

A stvar je jasna, i novinarima je jasna, ali je njihova podlost jača. Ruka Božja je Maradonina vjera u pravdu. On je ta generacija koja je ginula u Falklandskom ratu. Tolike smrti njegovih vršnjaka velika su frustracija. Pustimo sad kakav je to bio rat, kako je počeo, zašto i tako dalje, tamo je izginulo mnogo mladića. Englezi su za Argentince odavno lopovi, pa Maradona je sam kazao da onaj što ukrade lopovu zaslužuje 100 godina pomilovanja. Argentinci su i danas u tom košmaru. Ja znam šta je ratni košmar, bio sam ratni zarobljenik njemački čak u Americi.

A ima još i ova stvar. Već sam Vam ispričao kakvu sam muku imao sudeći utakmicu Engleska – Argentina na svjetskom prvenstvu 1966. To je bila četvrtfinalna utakmica, dva mjeseca nakon utakmice Partizana i Reala iz Madrida. Rekao sam već zašto sam isključio kapitena Argentine Rattina. On je, isto kao Maradona kasnije, imao broj 10 na leđima. Taj Rattín je igrao za isti klub odakle je i Maradona došao u Evropu, za Boca Juniors. Ali je Rattín, za razliku od Maradone, bio željan svađe sa sudijom, barem sa mnom je to radio od početka. Kod postavljanja zida za slobodni udarac, on mjeri rastojanje svojim korakom, onda je jako grubo faulirao Hunta, ja dosudim slobodni udarac, on opet mjeri daljinu. E kad je, nakon toga slobodnog udarca, pokazao kažiprstom na svom čelu ono da sam lud, rekao sam i njemu i sebi, e sad je dosta, isključeni ste, gospodine Rattín! To je bilo prvo isključenje na Wembleyu. Pred kraljicom u počasnoj loži. Ali, on nije htio izići, prekid je trajao osam minuta. Tada nije još bilo kartona, sve je bilo usmeno. A podli novinari su, dva dana nakon te utakmice, pisali o meni još ironično. Ja sam, prije isključenja Rattina, opomenuo tri argentinska i dva engleska igrača, braću Charlton. Napisali su ti nazovinovinari kako su braća Charlton tek iz novina sutradan saznali da su bili opomenuti. To je bilo strašno vrijeme, sve se rješavalo govorom, a još bez izmjene igrača i bez kartona. Kad je Rattín najzad krenuo prema svlačionici, okrenuo se u hodu prema publici u uhvatio se za ono mjesto između nogu. Pa je, dalje, ošamario korner-zastavicu, a ova je bila stilizirana kao engleska zastava. To Maradona nikad ne bi načinio.

Eto, i ja sam, sudeći najbolje kako sam znao, možda dao početak i za nogometnu frustraciju Argentinaca prema Englezima. Da sam bio više Nijemac nego čovjek, ja bih “zažmirio”, e da Argentinci pobijede Englesku i da se kasnije u eventualnom finalu sastanu sa Zapadnom Njemačkom. Ali takav kompromis je za mene bio dalek kao Mikronezija. Argentina bi za ekipu Helmuta Schöna bila lakši protivnik od domaćina Engleske. Argentinci su izgubili 0:1, ni sa 10 igrala nisu bili loši. A Englezi su molili Boga da u finalu sretnu baš Njemačku! A rane zbog nacističkih zločina još nisu bile zarasle. Sada, već dvadeset godina slušam Engleze kako kukaju na taj Maradonin gol rukom. A Maradona vragolan pet minuta kasnije dao im je gol i nogom, i niko ne kaže da je to bila noga Božja. A Englezi i ne spominju dva neregularna gola u finalnoj utakmici protiv Zapadne Njemačke, dva koja su ih učinila prvacima svijeta. Gol za 3:2 Hurst nije ni postigao, lopta nije prešla liniju, a onaj za 4:2 je bio još neregularniji, jer su najmanje trojica civila u trenucima kad se razvijala akcija bili duboko u igralištu i to na onoj strani gdje je gol postignut.

Tekst je prenet sa portala Novosti.

Share