Rekonstrukcija Crne Gore

“Nasilje nije znak raspoznavanja evropske i kulturne Crne Gore”, objašnjava nam predsjednik Đukanović, dan nakon što je DPS mladež, što se u najvećoj traumi njemačke istorije zvalo i Jugend, prvo najboljem reporteru regiona Seadu Sadikoviću uzvikivala četničino, izdajniče, da bi onda prešla na motku umjesto bejzbolke, sa koje se vijorio crveni barjak, odavno crven od sramote koju mu već 15 godina nanosi predsjednik, njegova partija i njihova organizovana propagandana grupa (OPG), a sve pod sloganom da “nasilje nije znak raspoznavanja evropske i kulturne Crne Gore”.

“Nasilje nije znak raspoznavanja evropske i kulturne Crne Gore”, piše na tviteru don Milo, ali ga njegovi fanovi iz KK Budućnost ne fermaju pa već sjutradan, nakon što im je poslao tako blagotvornu poruku, sa tribina gdje se poštuju DPS mjere protiv korone, skandiraju Dejanu Radonjiću, Podgoričaninu i legendi kluba – “Dejo, splačino”. Samo zato što vodi Crvenu zvezdu, klub iz susjedne Srbije, pa ispada da nam fanovi KK Budućnost i DPS šalju poruku da nasilje JESTE znak raspoznavanja Đukanovićeve privatne i posrnule tvorevine.

A šta ako bismo rekonstruisali bližu prošlost. Ubijeni Duško Jovanović, Ivo Pukanić, Srđa Vojičić, pa onda samo pretučeni Softić, Stojović, Lakićka, Jovović, Ivanović… Ili samo omalovaženi i uvrijeđeni Vanja, Milka, Milena, Daliborka, profesor, Željko, i još poneko… Ispalo bi da je predsjednik Đukanović vodio Partiju i državu pod sloganom – nasilje JESTE znak raspoznavanja današnje Crne Gore. I tako je zaista bilo sve dok se mač nije vratio onome ko ga je isukao iz korica. Kako to obično biva i u životu i u politici.

Nasilje nije znak raspoznavanja tradicionalne i kulturne Crne Gore, kažu Andrija i Milan ne baš tim riječima, ali kada dolazi od njih, lijepo je čuti bilo koju verziju. Ne zbog toga što su sve do juče papagajski ponavljali sve laži i uvrede Mila, Bebe i OPG na račun nezavisnih medija, novinara i NVO aktivista, već što vidimo kako bez imalo zazora veličaju medijsku strategiju gospodara Vučića u velikoj Srbiji koja je, nalik Milu, u konstantnom linču svih kritički orijentisanih subjekata i pojedinaca u tamnom vilajetu. Iz čega proističe strahovanje da bi kada bi se oni dohvatili vlasti, kao nekad Milo ili sada Vučić, bilo po ovoj već pomenutoj: nasilje JESTE znak raspoznavanja evropske i kulturne Crne Gore.

Sve do onomad mislio sam da je ekspertska Vlada Zdravka Krivokapića jedina brana da Crnu Goru ne proguta cunami nasilja koji je znak prepoznavanja i DPS-a i DF-a, po sistemu motkom po glavi ili brisačem u čelo, da premijer nije najavio njenu rekonstrukciju. Odnosno kraj. Jer ova Vlada je bila moguća kao ekspertska baš zato što je to bio jedini model koji je mogao da prevaziđe velike ideološke, političke i vrijednosne razlike partija parlamentarne većine koje su je izglasale. Krivokapić nije priznao kraj takvog koncepta samo time što je prihvatio da Vladu “po visini” obogati stranačkim prvacima, već i skromnim kapacitetima koje su i on lično i dobar dio Vlade pokazali u proteklih sto dana. Ministri finansija, poljoprivrede i policije, jedini zaslužuju solidnu ocjenu – svi ostali su pali na ispitu. Najviše zahvaljujući samom premijeru koji nije briljirao ni u sastavljanju tima ni u njegovom vođenju. Pristanak na rekonstrukciju, šta god Krivokapić pod tim podrazumijevao, u stvari je – priznanje neuspjeha.

Ali, možda se premijer opet predomisli. Jer prije nedjelju dana je tvrdio da nam ne treba rekonstrukcja, da bi onda priznao Kneževiću, Mandiću i Jokoviću da je spreman na istu, uz neka nemušta objašnjenja koja se svode na već poznati princip – lako ćemo se dogovoriti oko svega, samo ako mene ne dirate. A problem je mnogo složeniji od političke sudbine bilo kog pojedinca. Jer ako bi se išlo u pravcu koji traži pomenuta trojka, onda bi rekonstrukcija Vlade pojačala utisak da se ona ne odnosi samo na Kabinet nego i na državu. U takvoj konstelaciji, pozicija Ure bi bila neodrživa, bilo bi to političko samoubistvo Abazovića i družine koji su, inače, od septembra junački izdržali juriš DPS-SDP-PKS patriota i njihove propagande, žrtvujući kratkotrajni stranački interes zarad opštedruštvenog, oličenog u smjeni tri decenije trajućeg hibridnog i kleptokratskog režima.

Ispalo je tako da se u sjenci nasilja, koje je znak raspoznavanja evropske i kulturne Crne Gore, i nakon novih žrtava takve deceniju i po trajuće politike, priprema rekonstrukcija tek formirane Vlade za koju nikome, a čini se najmanje premijeru Krivokapiću, nije jasno kuda vodi ili kuda može da odvede tanku parlamentarnu većinu. DF ne posustaje u namjeri da rekonstruiše Crnu Goru, ni suštiniski poraz takve politike u Nikšiću njima ne predstavlja problem, dok ostatak koalicije, prije svih novi saveznici Bečić i Krivokapić, na sve to ćute ili, još gore, uzmiču. A da bi mir postao naša nacija treba više odlučnosti i liderstva, makar koliko su Đukanović i onaj drugi Krivokapić (Ranko) pokazali prije 2006. I prije nego je što je don Milo prešao na politiku nasilje je znak našeg raspoznavanja.

Tekst je prenet sa portala Vijesti.