Pit… i to je Amerika

Piše: Dragan Markovina

U čitavom opusu Azre postoji samo jedna pjesma koju Štulić nije autorski u potpunosti potpisao. Riječ je o pjesmi “Pit… i to je Amerika”, za koju je napravio muziku na tekst Mile Rupčića. Bez obzira na to što je Rupčić čovjek s puno talenata i što je tekst pjesme sjajan, teško je za povjerovati da je isključivo zbog fascinacije tekstom ili njegovim talentom Džoni odlučio uvrstiti ovu pjesmu u opus Azre. Prilično sam uvjeren da je uvrstio zbog čežnje za Amerikom koja je doista u to vrijeme mogla izgledati kao zemlja velikih prilika u kojoj ljudi mogu osloboditi svoje potencijale. Nije uostalom nikakva tajna da mu je plan bio otići živjeti tamo, posebno nakon što je s Ristićevim KPGT-om bio u SAD-u. Priča o Pitu, čovjeku koji je morao otići iz zavičaja da bi krvavim radom zaradio za pristojan život i na koncu se posthumno vratio u domovinu, u refrenu ima tu fascinaciju Amerikom koja je do posljednjih dvadesetak godina bila gotovo unisona kod ljudi koji su tražili novu priliku ili ideju slobode: “Od Aljaske, do Meksika. To je ona druga slika, Pit… i to je Amerika.”

Preksinoć se, međutim, u toj Americi “dogodio narod”, a ako itko zna kako to izgleda i što to znači, znamo nažalost mi s jugoslavenskih prostora. To je možda u američkoj javnosti najpreciznije objasnio Aleksandar Hemon, podijelivši iznova na društvenim mrežama svoj tekst od prije nekoliko mjeseci u kojem je točno opisao neminovnost onoga što se dogodilo prekjučer i što je praktično čitav svijet gledao. Naravno, uz kratki komentar da mu je žao, ali da nije iznenađen. Naivniji dio zapadne pa i američke javnosti je očito mogao biti iznenađen, odatle i naslovi o nezamislivom udaru na demokratske institucije i demokraciju kao ideju, o čemu se jeste suštinski radilo u ovoj akciji nasilnog upada u zgradu Kongresa i pokušaja da se spriječi imenovanje novog američkog predsjednika. No, niti su nasilni prosvjedi pali s Marsa, niti je uostalom sam Trump nekakav eksces, niti je išta od onoga što smo preksinoć gledali bilo neočekivano. Uključujući mlaku reakciju policije zbog koje je i moglo doći do upada u zgradu. Koliko god nekima prve asocijacije bili Causescu ili petooktobarske demonstracije u Srbiji, to je posve promašeno, budući da smo svjedočili udžbeničkom primjeru “događanja naroda” kojeg je Slobodan Milošević doveo do savršenstva.

Pojednostavljeno govoreći, riječ je o bijesnoj rulji, zavedenoj konstantnom političkom propagandom s vrha, iskreno uvjerenoj u važnost vlastitog poslanja i naoružanoj svim vrstama predrasuda, mržnjom, agresijom, pa čak i vatrenim oružjem te idejom da radi ispravnu stvar u korist domovine, pokazala je spremnost da ide do kraja zato što je vođa to naredio. I to ne neki oporbeni vođa koji pokušava izboriti pravdu i poštene izbore, nego čelni čovjek zemlje sa svim polugama moći koje ta pozicija, kombinirana s besramnošću i bezobrazlukom podrazumijeva. Ironija sudbine je u tome da su nasilni demonstranti i tada i sada bili istinski uvjereni da rade u ime pravde protiv nekih imaginarnih političkih ili birokratskih elita, potpuno zanemarujući činjenicu da ih predvodi upravo čovjek s najvećom koncentracijom moći, čini čitavu situaciju donekle i apsurdnom. No, ona je prije svega tragična, uzimajući u obzir poginule, ali i dugoročno opasna. Ne samo po SAD nego po čitav svijet.

Istina je da su na koncu institucije SAD-a, ali i građani svojim glasovima uspjeli obraniti ideju demokracije i poštovanje procedure. Tim prije što je prekjučer zapravo ključna vijest trebala biti ona o dvostrukoj pobjedi demokratskih kandidata za senatore u tradicionalnom uporištu republikanaca Georgiji, kojom je Biden dobio sve poluge moći i mogućnost da doista provede reforme koje je obećao u kampanji. Ali je isto tako i istina da je desničarski populizam osjetio vlastitu moć destrukcije i da se unatoč tijesnom porazu na izborima neće tek tako povući i nestati iz društva, a vjerovatno niti s ulica. Opet, ako itko zna kako izgleda kad se vlast valja ulicama, znamo mi. I ne želimo to iskustvo nikome.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.