Paul Polansky iz Knez Sela

Piše: Sinan Gudžević

Nekoliko ljudi koje znam, a koji su znali da sam poznavao američkog pjesnika Paula Polanskog, pitalo me je ovih dana gdje je i kako umro taj pjesnik koji je u evropskom egzilu bio od 1963. godine. Za njih, i za druge koje to zanima, pišem ovaj tekst. A hoću da se nadam da će ga pročitati i neki od onih kojima sam se obratio (inače književno obrazovani i načitani) misleći da znaju pojedinosti o smrti, a koji nisu imali pojma ni da je živio blizu njih.

Paul Polansky je preminuo u Knez Selu na sjeveroistočnom rubu grada Niša, u svojoj kući, u petak 26. marta, u 8 sati. Nije umro od virusa corona, nije se zarazio, bio je cijepljen, drugu injekciju je primio više od mjesec dana prije smrti. Preminuo je od raka. Bolničke terapije je odbio. U e-mailu svome prijatelju i prevodiocu Voju Šindoliću od 22. februara piše kako mu se zdravlje pogoršava te kako mu je upravo dijagnosticiran rak prostate, koji se “izgleda proširio i na kosti”. Polansky poziva Šindolića da mu zato što prije dođe u posjetu, i javlja mu kako je prošloga ljeta proizveo svoju rakiju od voća i kukuruza, pitku a ne mnogo jaku, te kaže kako je taj proizvodni postupak sličan pokušaju da se napravi mjesečina. U kući je Polanskog, dok je tri sedmice bio u postelji, njegovala čistačica njegove kuće, koju ondje znaju po nadimku Buba, a imenom je Ljubica Trajković, Romkinja iz Niša. Do dan prije smrti uz Paula su nekoliko dana bili i njegovi sinovi blizanci John i James, prvi je doputovao iz Londona, drugi iz Amerike. Kćeri Kate i Sophie nisu stigle. Majka Paulove djece Dinah, sa kojom se razveo 1991, preminula je u Readingu u Engleskoj, 17. decembra 2016.

Paul Polansky je sahranjen u ponedjeljak, 29. marta, na mjesnom groblju u Knez Selu. Na sahrani je bilo petnaestak ljudi, bilo bi svakako prisustvovalo i više, ali epidemiološka ograničenja učinila su da mnogi ne dođu. Među onima koji su došli na sahranu bio je ambasador Češke u Beogradu, i predstavnici romskih zajednica. Pogrebna povorka je išla za kombijem u kojem je bio lijes, a na čelu povorke je bio čovjek sa smeđom “piramidom”, daskom na koju je bila zalijepljena osmrtnica s imenom: Paul Jay Polansky. Pjesnik je ispraćen “malo i po ciganskom običaju”: na kovčeg u zemljinom zijevu stavljena je njegova odjeća, obuća i posteljina, te svi lijekovi koje je uzimao i knjige koje su bile na njegovom stoliću dok je bolovao. Kratke govore održali su češki ambasador Tomaš Kuhta, Sani Rifati, aktivista za ljudska prava i predsjednik Glasa Roma, kao i Miradija Gidžić, višegodišnja Paulova prijateljica. Nad otvorenim grobom je pjesnikova saradnica Kristina Petrović pročitala njegovu pjesmu “Nadgrobni kamenovi”:

godinu nakon što je umro Šemo

njegova žena me zamoli da uzmem

iz čiste rijeke

u planini

dva velika kamena

za grob njenoga muža

prema romskim vjerovanjima

mrtvi nemaju vode na nebu

osim kad im neko stavi

dva velika kamena

na grob

bez tih kamenova

prinuđeni su da prose vodu

što može proći na zemlji

ali ne i na nebu.

Ovo su mi sve kazale dvije žene koje su prijateljevale sa Paulom: novinarka Maja Kostić iz Niša, koja je sa Polanskym radila na knjizi dokumenata o posljedicama koje su kasetne NATO bombe ostavile po Nišu i Srbiji, i Argentina Gidžić, njegova dugogodišnja asistentica na projektima za zaštitu romske populacije na Kosovu. Njima dvjema se ovdje zahvaljujem. Argentina mi je poslala i nekoliko video snimaka sa sahrane, kao i neke fotografije. Na jednoj od njih se vidi keramička pločica postavljena uz zvono na vratima i na njoj natpis: Aqui vive un Poeta (Ovdje živi Pjesnik). Natpis na španjolskom na njegovoj kući je trag skoro tridesetogodišnjeg godina boravka u Španiji, kamo je dospio da ne bi bio uzet u vojsku za američki rat u Vijetnamu.

Kuću, u kojoj je preminuo, Paul Polansky je kupio 2006. U Knez Selo se preselio zato što je odlučio da u Nišu radi na obnovi sinagoge i na čišćenju jevrejskog groblja Mahala, koje je bilo pretvoreno u smetlište. U tome je uspio. Prije toga je bio na Kosovu. Došao je ondje 1999. na zahtjev UNHCR-a da bude izaslanik Visokog komesarijata za izbjeglice, te posrednik između institucija i romskih zajednica koje su pokušavale da nađu izlaz za preživljavanje u albansko-srpskom ratnom sukobu. Polansky je bio kompetentan za zadatak, jer se od 1991. bavio položajem ciganskih zajednica u Evropi. Te godine se preselio u Češku, u namjeri da istražuje svoje porijeklo po muškoj liniji, međutim našao je i šta nije mislio da će tražiti: u Drugom svjetskom ratu je u mjestu Lety bio osnovan konclogor za Jevreje, a u kojem su, silom prilika, zatočenici bili samo Cigani. Logorom je rukovodio princ Karel Schwarzenberg, otac tadašnjeg ministra vanjskih poslova Češke, gdje je predsjednik bio Vaclav Havel! Polansky saznaje da je taj logor bio pod upravom Čeha, da njemački nacisti nisu bili u njegovim strukturama, a da okrutnost čeških zločinaca nije bila manja od njemačkih. Zid šutnje i negiranja o logoru širili su i službenici predsjednika Havela. Ali se Polansky nije dao: kopajući po arhivima, našao je stotinjak preživjelih. Na mjestu nekadašnjeg logora izgrađena je i još je stajala farma svinja. I tako dalje, godine 1998, objavljuje knjigu usmenih svjedočenja preživjelih zatočenika u knjizi “Black Silence”, i knjigu stihova “Living Thru It Twice”. Iz tih knjiga se može pojmiti zašto se češka vlada opirala širenju istine o tom sramotnom mjestu. Polansky će se tu profilirati u neumoljivog borca za zaštitu Cigana, a ta će mu borba donijeti i rezultat, uklanjanje velikog svinjca sa ciganskog holokausta. No sve neće proći baš bez posljedica: Havelova administracija će ga optužiti da je svojim djelovanjem, člancima i knjigama učinio da Havel ne dobije Nobelovu nagradu! Ironija, koja se može smatrati i božanstvom, čini tako da UNHCR, u namjeri da ušutka Polanskog, šalje ovoga iz Češke na Kosovo, gdje je upravo završen rat između Srba i Albanaca. Na Kosovu on otkriva neizrecivu hipokriziju međunarodnih instanci. KFOR traži od Polanskoga ne samo da živi među Romima, već i da ih špijunira, bijedno ih tajno optužujući da u svojim izbjegličkim šatorima drže granate i puškomitraljeze. A jadni kosovski Cigani su bili u svojim oskudnim pidžamama, gladni i bosi, dok su njihove napuštene kuće pljačkali razulareni vojnici OVK-a. Britanski vojnici su se povukli, na njihovo mjesto su došli policajci UN-a, ali se za Cigane nije promijenilo ništa. Novi nadzornici su stali na stranu Albanaca, i time potvrdili da su Cigani stalne žrtve bilo kojeg etničkog sukoba gdje se zateknu.

Sve što je Polansky učinio i napisao u zaštitu ciganskog svijeta učinilo ga je jako voljenim među Romima, a jako nevoljenim među predstavnicima Ujedinjenih nacija: u izvještajima i stihovima on optužuje predstavnike tzv. međunarodne zajednice za direktnu diskriminaciju romskog stanovništva, posebno UNHCR. O tome je napisao i nekoliko zbirki stihova. Na naš jezik je te stihove preveo Vojo Šindolić, najbolja je objavljena u Splitu, u Feralovoj biblioteci, pod naslovom “A gdje je moj život?”. Oni koji znaju tu knjigu, znaju i da na njenim koricama ima fotografija Ciganina koji stoji opkoračivši bicikl, a licem je okrenut natrag prema fotografu Polanskom: u lijevoj ruci drži neki nakovanj, a kroz žice na zarđalom prtljažniku bicikla vide se sjekira, kramp i neka metalna ploča. Dvije godine po izlasku knjige u Feralu, Paul Polansky je telefonirao Voju Šindoliću i rekao mu da je neutješan, jer je umro čovjek sa slike na koricama Feralove knjige, umro sa samo 48 godina. Sad je umro i njegov fotograf, i ukopan je u groblje u mjestu koje u imenu ima dva nominativa, Knez Selo.

Tekst je prenet sa portala Novosti.