Osamdeseta godišnjica ustanka i antifašizam danas

Piše: Dragan Markovina

Ovih dana, točnije 27. jula, bit će obilježena osamdeseta godišnjica ustanka i početka istinske Narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Taj, posljednjih godina posebno u Hrvatskoj, iznimno osporavani datum, obilježit će antifašisti u Drvaru te u Srbu s druge strane granice, opet ćemo slušati relativizaciju ustanka, sve će se smiriti i zaboraviti dan kasnije i tako sve do sljedeće godine kada ćemo opet iznova sve prolaziti.

NIŠTA NE SKRIVAJU

Ove godine možda potraje i koji dan više, s obzirom na to da je riječ o osamdesetoj godišnjici, ali to suštinski ništa ne mijenja na stvari. U Drvaru se desio ustanak naroda kojemu je prijetilo istrebljenje od strane ustaške vlasti, uz bitnu ulogu komunista u čitavoj priči i uz pokušaj četnika da ustanak preuzmu. Dogodile su se i osvetničke akcije protiv hrvatskog stanovništva, o čemu su posljednjih godina pisali u sjajnim knjigama Slavko Goldstein i Max Bergholz. Međutim, i nakon što čovjek pročita obje te knjige, odnosno “1941. godina koja se vraća” i “Nasilje kao generativna sila”, koje ništa ne skrivaju i ne relativiziraju, čak pokušavaju razumjeti sve aktere, nema razloga gledati narodni ustanak kao nešto loše ili antifašističku borbu u cjelini svesti na razinu kolaboracionista i njihovih zločina.

Bosna i Hercegovina je tu igrala posebnu ulogu, jer su se na njenom prostoru, s izuzetkom Užičke republike, odigrale sve neprijateljske ofenzive, jer je upravo ona bila ključna republika federalne Jugoslavije, ali i socijalističkog uređenja, s tvorničkim dimnjacima kao simbolima te zemlje na grbu republike i maglovitim obrisima Jajca u pozadini.
I sve bi ovo bila daleka povijest koja bi zasluživala isključivo prigodno evociranje uz pokoju pjesmu i polaganje vijenaca, da nije bilo prošlog rata i da ne živimo u aktualnoj stvarnosti, koja nije samo revizionistička, nego je i konstituirana oko negacije svega što je partizanska borba donijela, a to su bratstvo ovdašnjih naroda, socijalna država i sveopći modernizam te s otvorenim glorificiranjem kolaboracionista, njihovim povratkom na imena ulica i u udžbenike, kao nekih neupitnih velikana čiji se put politički slijedi.

DOSLJEDAN OTPOR

Štoviše, upravo je taj Drvar, nekadašnji Titov Drvar, koji je u Drugom svjetskom ratu imao dva simbolički bitna momenta ustanka i uspješnog izvlačenja Tita iz obruča, jedan od većih simbola nakaradne teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine po nacionalnom ključu, pri čemu za stvarni život ljudi u tom gradiću, kao i u svim ostalima, nikoga od odgovornih nije briga.
I tu dolazimo do najbitnijeg. Jedino što ljude u Bosni i Hercegovini istinski veže jeste zajednička Narodnooslobodilačka borba i njena tradicija te zajedničko društvo koje su izgradili nakon pobjede. To je ključni razlog zbog kojeg ona ne treba biti isključivo briga antifašističkih udruga, nego kompletnog društva, ali i svih državnih institucija. S obzirom na to da je očito kako stvari jednostavno nisu takve, niti antifašizam ne može biti tek stvar prigodnog obilježavanja datuma, mahanja zastavama iz socijalističkog razdoblja i dobra prilika da se istomišljenici podruže i emotivno napune prije povratka u nacionalističku stvarnost u kojoj žive. Antifašizam bez otpora aktualnom stanju stvari, ali dosljednog otpora svim nacionalizmima, jednostavno nema nikakvog smisla, ali upravo iz tog razloga ima najveći emancipacijski potencijal u društvu.

Sretna nam stoga 80. godišnjica ustanka, koji je i stvorio ovu republiku, kao zajedničku, socijalističku i sekularnu zemlju, čijim bismo se izvornim postavkama mogli vratiti. Za promjenu.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.