O jeziku, rode

Piše: Muharem Bazdulj

1860. godine pjesnik Petar Preradović objavio je pjesmu “Rodu o jeziku” čiji se uvodni stihovi često citiraju: “O jeziku, rode, da ti pojem,/ O jeziku, milom tvom i mojem!”. Nešto kasnije, u istoj pjesmi, Preradović veli: “Dičiti se možeš njime:/ Njim carevi carevahu,/ Njim kraljevi kraljevahu,/ Slavne mu je loze ime, (…) Od Stambula grada do Kotora,/ Od Crnoga do Jadranskog mora/ Njegovu carstvu prostor puče./ Tu po gorah i dolinah/ Preko devet pokrajina.” Imajući u vidu geografske koordinate koje u stihovima navodi, jasno je da Preradović drži da svi Južni Sloveni, uključujući, očito, i Bugare, govore istim jezikom. Nije zasigurno slučajno da pjesma nastaje desetak godina nakon famoznog Bečkog književnog dogovora, kad je osam austrougarskih državljana, u etničkom smislu, petorica Hrvata, dva Srbina i jedan Slovenac, pisaca i lingvista, utvrdilo načela za buduće normiranje zajedničkog jezika.

RASPAD DRŽAVE (I JEZIKA)

Savremeni književni jezici srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski svi izviru iz osnova utvrđenih Bečkim književnim dogovorom. Pogrešno bi bilo u ovom kontekstu reći da su Bečkim dogovorom zaobiđeni Bošnjaci i Crnogorci, pošto u vrijeme sklapanja dogovora, a pod pokroviteljstvom Habsburške monarhije, među državljanima te carevine nije baš bilo bošnjačkih i crnogorskih pisaca i lingvista. Imajući u vidu sve različitosti u narodnim jezicima u krajevima gdje su danas kao službeni jezici normirani njemački i italijanski, sasvim je razložno misliti kako je u drukčijim (geo)političkim okolnostima moglo biti sasvim realistično da se napravi zajednički standardni jezik ne samo za Srbe, Hrvate, Bošnjake, Crnogorce i Slovence nego i za Makedonce te Bugare. Historija je, međutim, tekla tako kako je tekla, pa Bugari nisu ušli ni u jednu Jugoslaviju, slovenački i makedonski jezik su se odveć odmakli od osnove iz Bečkog književnog dogovora, koji je, jedno stoljeće kasnije, reafirmisan Novosadskim dogovorom. Ipak, zajednički srpsko-hrvatski, odnosno hrvatsko-srpski ni u zajedničkoj državi nije bio dugog vijeka. Počevši od Deklaracije o hrvatskom jeziku, preko izjašnjavanja velike većine (ondašnjih) Muslimana na popisu 1991. da govore bosanskim jezikom do, naposljetku, normiranja crnogorskog jezika, nekadašnji zajednički jezik se u sociolingvističkom smislu raspao onako kako se raspala i zajednička država Jugoslavija.

To je tako mada de iure, a i de facto situacija i dalje podsjeća na ovaj nezaboravni prilog Top liste nadrealista sa šest identičnih, a međusobno nerazumljivih jezika koji se zovu: srpski, hrvatski, bosanski, hercegovački, crnski i gorski. Genijalnost ove fore počiva, naravno, na uvođenju hercegovačkog, odnosno dijeljenju crnogorskog na crnski i gorski. Kao i većina šala, ni ova nije posve neozbiljna i zaista se postavlja pitanje zašto u ovom kontekstu ne postoji i, primjera radi, dalmatinski, krajiški, sandžački i šumadijski jezik. Neki pametnjaković će reći da Dalmatinci, Krajišnici, Sandžaklije i Šumadinci nisu nacije, ali na popisima uvijek ima ljudi koji se tako izjašnjavaju, pa makar se brojali i dvocifrenim ili maksimalno trocifrenim brojevima, ali stvar valjda nije u kvantitetu, nego u kvalitetu.

TAJ “JEZIK”

Ima, međutim, i mnogo brojnijih etničkih zajednica koje dijele jezik sa Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Crnogorcima. Evo, recimo, Bunjevci. Njih je u Srbiji, listom u Vojvodini, skoro sedamnaest hiljada. Bunjevci na Radio-televiziji Vojvodine imaju vlastiti manjinski program, kao što imaju i svoje pisane medije. Ovih dana je, međutim, odluka lokalne skupštine Grada Subotice, a na prijedlog gradonačelnika, kojom se mijenja Statut grada da se u ravnopravnu službenu upotrebu uz srpski, mađarski i hrvatski uvede i bunjevački jezik, dovela do prave konsternacije u Republici Hrvatskoj. Da se razumijemo, nikom nije palo na pamet da iz službene upotrebe miče hrvatski jezik, a u korist bunjevačkog; ne, samo se uz tri dosad službena jezika, uvodi i četvrti. Ambasador Hrvatske u Beogradu Hidajet Biščević tim povodom izjavljuje: “S posebnom pozornošću smo i u Veleposlanstvu pratili pojavljivanje inicijative o uvođenju ‘bunjevačkog jezika’ kao manjinskog jezika na području grada Subotice. Primjećujete, naravno, da stavljam naziv tog ‘jezika’ u navodnike – time vrlo jasno iskazujemo i stav o cijeloj inicijativi. Ne ulazeći u motive kojima su se rukovodili začetnici inicijative, moram naglasiti da ona – čak i kad ostavim po strani političke, kulturološke i društvene aspekte – ne nalazi pravni oslonac ni u postojećim zakonskim propisima Republike Srbije. Povrh toga, suprotna je i ključnim odredbama međudržavnog Sporazuma o zaštiti nacionalnih manjina između Hrvatske i Srbije.” Indikativno je ovo insistiranje na navodnicima. Malobrojnost Bunjevaca, odnosno ljudi koji se slobodnom voljom izjašnjavaju kao Bunjevci, čini da Biščević osjeća da ima pravo da se izruguje njihovoj želji da svoj jezik zovu tako kako ga zovu. Malobrojnost je, međutim, relativna stvar. I govornika crnogorskog je višestruko manje nego govornika srpskog, hrvatskog ili bosanskog, pa bi Biščević vjerovatno protestovao protiv nečije ideje da ime crnogorskog jezika stavi pod navodnike. Ako se pitanje imena jezika “otme” od lingvistike i “izruči” političkoj volji ljudi koji svoj jezik nazivaju ovako ili onako, onda cijela stvar ne smije da zavisi samo od broja ljudi koji svoj jezik zovu tako kako ga žele zvati.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.