Nepolemika sa nepapirom

Piše: Muharem Bazdulj

Priča je najprije djelovala kao prilično loše osmišljena lokalna “patka”. Ideja o nepromjenljivosti granica je toliko usađena u globalni svjetski poredak da svaka slična najava djeluje kao teška aberacija. Onda su neke potvrde da “gdje ima dima, ima i vatre” počele da pristižu sa raznih strana, pa je postalo jasno da je nekog “ispipavanja terena” ipak bilo. Uglavnom, kako je već poznato, navodno je tokom svoje skorašnje posjete Sarajevu slovenački predsjednik Pahor pitao svoje domaćine iz Predsjedništva BiH da li je moguće da se Bosna i Hercegovine podijeli na tri dijela mirnim putem, na šta su mu Džaferović i Komšić odgovorili negativno, a Milorad Dodik pozitivno. Ako je suditi po tome što neposredno nakon Pahorove posjete ovakvo pitanje uopšte nije procurilo u javnost, reklo bi se da ga ni članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine nisu doživjeli pretjerano ozbiljno.

“MEIN KAMPF” I NON-PAPER?!

Ipak, nakon što se pojavila vijest da je premijer Slovenije Janez Janša autor non-papera kojim se predviđa finaliziranje raspada Jugoslavije, time što bi se kreirale Velika Srbija, Velika Hrvatska i Velika Albanija, tako što bi se Srbiji pripojila Republika Srpska, Hrvatskoj dijelovi BiH sa većinskim hrvatskim stanovništvom, dok bi Albanija dobila i Kosovo i dijelove Sjeverne Makedonije sa većinskim albanskim stanovništvom (a po nekim interpretacijama “štrpnula” bi i neko parče Crne Gore), Pahorovo pitanje odjednom je zazvučalo skoro apokaliptično. Da se razumijemo, ovakve vizije nisu ništa novo. Svako malo se pojavljuju kao probni baloni u člancima ili predavanjima ovih ili onih stručnjaka ili nazovistručnjaka za ovaj dio svijeta. Možda je u posljednjih nekoliko godina, a prije slučaja sa Janšinim (postojećim ili nepostojećim) non-paperom, najviše pažnje privukao tekst Timothyja Lessa u kojem se predviđa vrlo slična vizija konačnog raspleta na Zapadnom Balkanu. Ipak, imajući u vidu da Slovenija uskoro započinje sa predsjedavanjem Evropskom unijom, da se u nekoliko evropskih zemalja na vlasti nalaze partije kojima nije odbojna ideja stvaranja državnih granica isključivo po etničkim linijama razdvajanja, ovaj slučaj je, sa određenim razlogom, u najvećem dijelu javnosti probudio zabrinutost.

Međutim, po svemu sudeći, nema još nedvosmislene potvrde ni o postojanju baš takvog non-papera, ni o slovenačkom autorstvu, a ponajmanje o nekom dijaboličnom pokroviteljstvu da li Orbana, da li Putina da li nekog trećeg “uobičajenog osumnjičenog”. Stoga, ne bi bilo loše biti pomalo oprezan prije potezanja teških riječi. Medijsko talambasanje se čak i može razumjeti, na nivou komercijalizacije, ali političari bi morali biti oprezniji. Primjer ponešto nezrele političke reakcije mogla bi biti ona iza koje stoji predsjednik Naše stranke Predrag Kojović, koji je ovim povodom kazao: “U jednom trenutku i ‘Mein Kampf’ Adolfa Hitlera funkcionisao je kao non-paper. Dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH u Karađorđevu je također bio non-paper. Radi se o opasnim fantazijama ludaka. Zato je neophodan internacionalni pritisak da svi lideri zemalja EU, pogotovo onih koje su članice Vijeća za provedbu mira u BiH, izađu i jasno kažu šta misle o ovom dokumentu. Vrijeme je da EU pokaže da li je ujedinjuju i neke vrijednosti, ili samo geografija i ekonomija. Također je neophodno i da NATO izađe s jasnim stavom u vezi s promjenama granica na Balkanu”.

Ne znaš šta je pogrešnije u ovih nekoliko rečenica. Najprije to besmisleno pominjanje Adolfa Hitlera koje je već samo po sebi dovoljno da autora kod ozbiljnih ljudi izloži, u najmanju ruku, dubokoj sumnji. Od kraja Drugog svjetskog rata bilo je prošlo samo osam godina, kad je njemačko-američki filozof jevrejskih korijena Leo Strauss skovao frazu “Reductio ad Hitlerum” (odnosno “Svođenje na Hitlera”) za logičku grešku kad se u nekoj debati određeno stajalište pokušava dezavuirati time što se poteže neka konekcija sa Hitlerom. Nema ovaj non-paper, postojao ili ne postojao, apsolutno nikakve veze sa Hitlerovom knjigom “Mein Kampf”. Dalje se traži da lideri zemalja EU kažu šta misle o dokumentu koji još nije viđen i za koji se i ne zna da li postoji.

STRAH I PANIKA

Rečenica “Vrijeme je da EU pokaže da li je ujedinjuju i neke vrijednosti, ili samo geografija i ekonomija” dostojna je da bude replika u humorističkoj seriji koju izgovara poslovična francuska sobarica. A tek ideja da NATO treba da izađe s jasnim stavom u vezi s promjenama granica na Balkanu. Pa glavne zemlje članice NATO-a se o tome izjašnjavaju maltene na dnevnoj bazi. Da i ne govorimo o činjenici da većina zemalja kojima se bavi navodni non-paper pripadaju NATO alijansi kao punopravne članice. Od kraja marta 2020, što će reći već nešto malo više od godinu, Sjeverna Makedonija je, naime, 30. punopravna članica NATO-a i malo je apsurdno pomišljati da će NATO biti pokrovitelj ideje da se teritorija jedne njene članice komada, da druge aspekte cijele ove storije na trenutak ostavimo po strani. U tom smislu, za Bosnu i Hercegovinu je porazno da na svaki medijski signal o međunarodnoj podršci ideji podjele nastaju strah i panika. Bez makar najmanjeg embriona unutrašnje kohezije, svaki fake news ovog tipa biva dovoljan da sve svakodnevne životne probleme unutar javne sfere baci u sjenu ili barem da stvori realnu šansu da se takvo što pokuša.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.