Mira Furlan: Nagrada za patnju

Piše: Mira Furlan, Los Anđeles, 30. 7. 2004.

Provalija koja ih dijeli često se čini kao nepremostiva. Bez obzi ra na okolnosti koje su dovele do ovog ili onog životnog izbora, i kod jednih i kod drugih postoji potreba da svoje iskustvo istaknu kao jedino vrijedno i da iskustvo onih drugih omalovaže. „Tebi je bilo lako, ti si glumica“, rekao je nedavno jedan uspješni odvjetnik koji je ostao jednoj glumici koja je otišla. „Što sam ja mogao raditi u stranom svijetu?“ Glumica ga je gledala u čudu: činilo joj se da je njemu možda moglo biti mnogo lakše nego što je to bilo njoj. Jer uvijek nam se čini, potpuno iracionalno, naravno, da smo upravo mi najgore prošli. Ali shvatila je da je svaka daljnja rasprava bespredmetna: a) nije više bila spremna učestvovati u beskonačnom vaganju/mjerenju težine odnosno lakoće svojeg života i tuđih života; b) na drugoj strani nije bilo pravog interesa za njeno iskustvo.

Uopće, ustanovljavam da kod onih koji su ostali ne postoji zanimanje za iskustvo emigracije. „Kad si došla i kad ideš?“ glavno je pitanje koje se postavlja emigrantu – privremenom povratniku. Kao da jedva čekaju da taj privremeni povratnik ponovno ode, da im se izgubi sa očiju, da ih prestane podsjećati na ono čega se ne žele sjećati, uključujući vlastitu (i kolektivnu) odgovornost za odlazak dotičnog. Pitanje „Kako si?“ rijetko se postavlja jer bi odgovor obavezivao na pravo slušanje, a spremnost zato ne postoji. Ako se to pitanje nekim čudom zadesi, emigrant nemože a da s druge strane ne osjeti prešutnu molbu (zahtjev?) za brzim, površnim odgovorom koji će odisati tzv. pozitivnom energijom. U protivnom, dotični će emigrant biti proglašen paranoikom, depresivcem i osobom koja uporno „igra žrtvu“, te oko sebe širi razornu negativnu energiju. Ako spomenuti emigrant slučajno dolazi iz Amerike i ako je već beskrajno umoran od lica razvučenih u dobro uvježbane osmijehe i uvijek istih entuzijastičkih odgovora (od „Great!“ „Fantastic!“ „Phenomenal“ do „So good it hurts!“ kao što je govorio moj američki poznanik), ako taj nostalgični emigrant još gaji iluzije da su u njegovoj staroj domovini barem osmijesi pravi, prijateljstva duboka i odnosi iskreni, onda neka odmah spakira kofere i vrati se natrag. Ne, nikoga od onih koji su ostali zapravo ne zanima kako je njemu.

Kundera u svojoj zadnjoj knjizi “Neznanje” piše o tome kako emigrant-povratnik neprestano osjeća prisilu da priča sretne priče o veličanstvenim uspjesima i ogromnom novcu. Nije dopušteno govoriti o osjećaju gubitka identiteta koji dijele i oni kojima „ide“ i oni kojima „ne ide“, o osjećaju egzilanta-emigranta da mu je život iznenada postao nejasan kao što su to nejasni snovi (o tome piše Dubravka Ugrešić), da se neprestano i uglavnom neuspješno trudi razotkriti zapletenu, skrivenu, iznenada nerazmrsivu nit vlastitog isprekidanog života, da ga muče pitanja diskontinuiteta, besmisla, bezrazložnosti vlastitih akcija, da mu se čini da je život izgubio stabilnost, logiku, dramaturški luk, priču, da mu se čini kao da lebdi na letećem ćilimu iz neke čudne, snovite, nepromišljeno napisane bajke… Čini se kao da ništa više nije stvarno, kao da se ni za što više ne možeš uhvatiti, ni na što osloniti…

Ne, o tome se ne može razgovarati s onima koji su ostali. Oni hoće čuti jednostavne priče o velikim kućama i još većim bankovnim računima. Te priče skidaju s onih koji su ostali odgovornost za odlazak onih koji su otišli. Te lijepe uredne pričice koje volimo pričati i slušati pomiruju sve sudionike u zajedničkoj laži. Nitko nije kriv. Svi smo sretni, bogati i uspješni. What’s the problem? Problem imaju samo oni negativni, vječno nezadovoljni, nezahvalni i, zbog nedokučivih razloga, ljuti i bijesni na cijeli svijet. Njima treba prijateljski preporučiti psihijatrijsku pomoć, smjestiti ih u mentalne institucije da nam ne zagađuju ovaj naš sređeni mirni svijet ili im dati djelotvorne pilule da nas već jednom prestanu gnjaviti.

Kakva je pogreška dati se navesti na tanak led i „otvoriti dušu“. „Duša“ ih, naime, najmanje zanima. Tuđa duša, to jest. Tu đa patnja. Zanima ih isključivo ona vlastita. I ako slučajno onaj koji je otišao onome koji je ostao počne pričati o svojim problemima i mukama, ubrzo primjećuje podozrivi pogled, zluradi osmijeh, dekoncentraciju i indiferentnost. Podtekst je: „Tko ti je kriv, sam si to izabrao“ ili, još češće: „Zašto stalno kukaš! Kako je tek bilo nama ovdje!“

Komunikacija između ovih i onih na kraju se, zapravo, svodi na neprestano takmičenje u veličini patnje: tko se više namučio, tko je kroz veća govna prošao, kome je bilo strašnije i teže. Kao da smo još uvijek – ili opet – u ratu, „našem“ ratu, u kojem se glavna borba vodila upravo oko dodjele prve nagrade za patnju i gdje su sva sredstva bila dopuštena ne bi li se ta nagrada zaslužila.

Oni koji su ostali osjećaju da upravo njima pripada Prva nagrada za patnju zbog toga što su:

– postojano, hrabro i patriotski ostali u napadnutoj domovini,

– borili se za velike domovinske/otadžbinske ciljeve (patriotska grupa),

– borili se za pravdu i istinu pod nemogućim uvjetima (disidentska grupa),

– prošli kroz teške traume izazvane učestvovanjem u ratu (patriotska grupa),

– bili izloženi stalnim pljuvanjima i napadima zbog borbe protiv rata (disidentska grupa),

– bili bačeni na prosjački štap dok su se oko njih bogatili tranzicijski lopovi (obje grupe).

Oni koji su otišli smatraju da upravo oni zaslužuju Prvu nagradu zbog toga što su:

– bili izbačeni naglavačke iz vlastitih stanova, iz vlastite zemlje, jezika, karijere, profesije, života,

– bili lansirani (snagom mržnje oko sebe) u hladni, prazni prostor „velikog svijeta“ kamo ih nitko nije zvao, niti su bilo kome bili potrebni,

– na svojoj koži osjetili kako funkcionira stara latinska poslovica „Sic transit gloria mundi“, tj. kako boli kad od „some-body“ preko noći postaneš „nobody“ („How does it feel to be on your own like a rolling stone?“).

Dok ovi i oni razgovaraju, dok se misli i riječi razmjenjuju, ispod izgovorenog teče jedna druga, neprekinuta linija, linija neosvještenog uspoređivanja slika, zvukova, uspomena: jedni misle na sjedenje u podrumima i na zvuk bombi koje padaju (iako su te scene možda samo gledali na televizijskim ekranima u kafićima u kojima su pili svoje kavice ili kafice), a drugi misle na ledene zime po velikim svjetskim gradovima u kojima su se obreli sa svoja dva mala kofera ispunjena jadnim krpicama proizvedenim u nekoj „tekstilnoj fabrici“ u zemlji koje već tada nije bilo…

Što je gore? Što je strašnije? Tko će odlučiti, tko će biti taj koji će presuditi, koji je taj žiri koji će pravedno dodijeliti Prvu nagradu? Kako se to uopće radi? Pobrojavanjem patnji? Stupnjevanjem boli? Pravljenjem lista proživljenih strahota? Gubitaka? Prolivenih suza?

Možda ipak na kraju treba zaključiti da nas ta stalna utakmica najvjerojatnije neće dovesti do spoznaje. Možda treba prihvatiti činjenicu da je svaka priča zasebna i jedina i jedinstvena. I da je svaki čovjek otok, kao što je to jednom netko rekao u nekoj knjizi, nekom filmu ili nekoj pjesmi, ne sjećam se više. (U čovjekovoj glavi se s vremenom počinju gomilati rečenice izdvojene iz konteksta, rečenice koje se više nikamo ne mogu smjestiti, baš kao raštrkani emigranti koji su, iz ovih ili onih razloga, skočili sa stijene, bacili se u uzburkano more i sad plivaju, bez pojasa za spašavanje, u smjeru koji im više nije jasan, nošeni valovima koje ne mogu kontrolirati, bez spasonosne lađe na vidiku.)

Možda je jedina nit koja spaja one koji su otišli i one koji su ostali upravo onaj dobro poznati razarajući osjećaj samosažaljenja. „Nobody knows the troubles I’ve seen“, dođe čovjeku (i ovom i onom) da zapjeva iz sveg glasa. Ali glasa nema, negdje se izgubio, zamro, pukao. Umjesto da pjeva cvileći kao ranjeni pas, čovjek se odlučuje za ljubazni smiješak, samozadovoljni smireni osmijeh koji će pokazati njegove blistave, američkim – ili novim domaćim – zubnim pastama njegovane bijele zube. I svi ćemo se tako smiješiti i biti spokojni i zadovoljni. I ništa neće remetiti naše zajedničko uvjerenje da je sve baš onako kako mora biti – uredno sređeno i pravedno raspodijeljeno: i kazne i nagrade dodijeljene su upravo onima koji ih zaslužuju. What a wonderful world.

Mira Furlan: Totalna rasprodaja, Samizdat B92

„Mada takav sud ne podliježe zakonima žanra književne analize, najtočnije bi bilo reći da je zbirka eseja i kratkih proznih zapisa Mire Furlan strukturirana kao biserna ogrlica. A ima među tim tekstovima i takvih koji sami za sebe predstavljaju nisku dragocjenosti, poput onoga s naslovom `Emigranti`. Pisana izrazito inteligentno i pronicljivo, ova je knjiga (i) svojevrsni čin otpora, ali takav pri kojem autorica – ne pristajućina status objekta, pa ni `objekta koji misli` – mnogo češće koristi upitnike nego uskličnike. Riječ je o vrlo finome tkanju. Riječ je o umjetnici i intelektualki koja se ne miri sa zadanostima, nego uporno propituje stvarnost oko sebe, do najneugodnijih detalja, i pokušava procijeniti gabarite vlastitog nepripadanja. Za ovo je štivo nepripadanje vjerojatno ključna riječ, u kojoj su sažeti i stav i sudbina, a proizlazi iz one vrste stvaralačke vokacije što ju je Joni Mitchell opisala kao `nespremnost na kooperaciju`. Rezultat je nekonformizam u svoj svojoj delikatnosti; rijetkim literarnim darom autorica uspijeva predočiti, reklo bi se, suptilnu stranu pobune. K tome, u pozadini sve vrijeme kao da odzvanja mantra učitelja joge: Ne traži ništa izvan sebe… A svijet Mire Furlan – u kojem ima i prkosa i razumijevanja, i gorčine i nježnosti, i dvojbi i ironije – bez sumnje je raskošan.“
Viktor Ivančić