Sinan Gudžević – Košara

Piše: Sinan Gudžević

Košara je ova zgrada na slici. Ona je ni trideset metara od kuće u kojoj ovo pišem, u Grabu na Goliji. Danas, 18. jula u sumrak, kad je zašlo žarko sunce pa se noć počela spuštati, iznad ovoga malog prozora vidio sam kako se uz daske penje ka krovu repati miš puhać, rep mu čupav skoro kao u vjeverice. Možda su puhaći danas stanovnici napuštene košare. Rječnici odreda kažu da je košara staja za stoku pletena od pruća. U mom rodnom selu nije bilo nijedne staje za stoku pletene od pruća. Nikad, ni u djetinjstvu ni kasnije.

U djetinjstvu su staje bile brvnare, zidovi od dasaka, kao u ove na slici. I zvale su se samo košare. Ili pojate. Kasnije, kad se materinji jezik počeo kvariti, u život je ušla riječ štala, a poslije štale i staja. I štala je, bogme, malo-pomalo istisnula košaru, bogme i pojatu, a staji nije dopustila ni da priviri, staja je ostala da živi u radiju, televizoru i po novinama.

Mnogo je stranih riječi ulazilo u djetinje živote. Na primjer, priroda. Priroda nije postojala u zajednici gdje sam rođen i prohodao. Ta zajednica nije mala: između Pazara, Sjenice i Ivanjice žiteljima je nametnuta riječ priroda. Postojala je trava, koprivnjak, šuma, ptice, postojali su ždralovi, magle, vjetrovi, munje, gromovi, izvori i izvorovi, potoci, krševi i krši, ali priroda ne i nije. Tu stranu riječ nam je nametnula škola, preko učitelja i učiteljica, a u glave nam ju je turila preko naslova jednog predmeta i udžbenika.

Košara, dakle. Ovo na slici je bila košara za goveda, za krave, volove i telad. Za ovce smo imali posebnu košaru, u njoj su noćivale zimi, ljeti su imale tor. Košara ima akcenat na srednjem slogu, košàra. Ova košara je davno napuštena, pod joj je davno propao, unutra su ostaci volujskih kola moga strica. Prag joj je obrastao u visoku travu, uz bočni zid i po krovu joj je porasla divlja loza. Sve je u njoj pusto, vrata su joj se odvojila od šarki.

Pusto je cijelo selo, ima troje stanovnika, sa mnom evo četvoro. Košara je nekad bila mjesto velike zaposlenosti: muzle su se krave, puštala telad da doji, vezivala goveda. Na gornjem boju su bili veliki sanduci za žito. Košara je bila puna, danas bi se ta punost smatrala bogatstvom, no u djetinjstvu to bogatstvo nije bilo dovoljno.

Najuzbudljivije na košari u djetinjstvu je bilo ovo prozorče. Ono je načinjeno tako malo, e da se vuk ne bi mogao uvući. Svi smo znali da je za vuka prozorčić nedovoljno mali, jer smo slušali i gledali kako se provlačio kroz mnogo manje otvore. Mi djeca smo se, zamišljajući da smo vukovi, protinjali kroz prozorčić i odovud i otud. Uz taj prozorčić sam jednoga dana među danima od brata Hazba čuo da se u Brazilu igra najbolji fudbal na svijetu. I tu sam čuo ime najboljeg igrača toga fudbala: Pelé!

Mnogo puta sam se sjetio ovoga prozorčeta dok sam gledao Pelea. Prije ravno 52 godine, na današnji dan, 18. jula 1971, slušao sam radio prenos Peleove oproštajne utakmice za Brazil, protiv Jugoslavije. On je želio da se od Brazila oprosti protiv Jugoslavije, a mi dječaci i momčići smo bili sretni što je tako izabrao najveći igrač i bili smo zadovoljni što je bilo neriješeno, što Pelé nije izgubio utakmicu i što je Jurica Jerković dao nezaboravan gol za 2:2. Da, mnogo puta smo sa guvna ispod puta šutirali loptu da pogodimo u taj prozor. Onaj koji bi pogodio, morao je u košaru ulaziti na vrata, po loptu.

Ispod košare, na mjesto gdje put malo savija istrčalo je ujutro 15. februara 1961. skoro cijelo selo. To se desilo kad je Sunce postalo Mjesec, kad je počelo pomračenje. Stariji ljudi su učili dove, stara tetka Nurema je bila uvjerena da će toga jutra početi Kijametski dan. Onda je neko rekao da danas nije dan Kijameta, nego da će danas biti smak svijeta. Nekima je bilo lakše, jer je smak svijeta mila majka prema kijametskom danu.

Dok su ljudi stajali uznemireni i ne znajući ni otkud ni kuda, sa naspramne padine se začuo jak glas nekog od Pavićevića: “Grabljani, oprostite, ako smo se nešto ogriješli kod vas!” Šemso, tada među starijima,  a možda je bio još neko, uzvratio je: “Da je prosto! I vi oprostite i halalite!” Ovce, tek puštene iz druge košare, počele su blejati, a jedan pijetao je zapjevao kao što pjeva u zoru. Bilo je i plača, nije šala smak svijeta.

Kad su se moj otac i stric podijelili, košara je pripala stricu. Jedno od čuda događalo se jedne zime u košari amidže Džiba. Njegova dva vola, snažna i ugojena, počela su hramati. Najprije na po jednu nogu, a onda na sve četiri. Stvar je došla dotle da ih je bilo žalosno gledati kako s mukom koračaju. Papci su im bili ranjavi, kao da su se podbili u sve četiri noge. Podbiti se nisu imali od čega, jer u to vrijeme nisu vukli ni kola ni plug, ni ništa.

Amidža je volove doveo u selo Goševo kod potkivača Mila Ilića, koga su svi zvali Cigo. Cigo je volove potkovao, a amidža je ispričao kako mu je potkivač rekao da mu se volovi nisu podbili, nego da su mu se u košaru naselili pacovi, pa su oni volovima pojeli papke sve do živca. Na amidžinu zaprepaštenost i nevjericu (cio život ima volove, nikad nije čuo da miševi mogu pojesti volu papke!), Cigo mu je dao savjet kako da se sam uvjeri u njegovu dijagnozu: da uzme jaku baterijsku lampu (tada selo nije imalo struju) i da prema ponoći upadne u košaru i što brže može upali lampu i usmjeri svjetlo na volove.

Tako je amidža i učinio. Kad je iznenadan mlaz svjetla pao na volove, imao je šta da vidi. Na glavama nesretnih volova po dva velika repata miša, svaki grize svoj rog, dolje pri korijenu. Prizor za nezaborav: volovi mirno leže, dok im nametnici grickaju rogove i to ondje gdje rogovi izlaze iz glave. Amidža preneražen, pojma nije imao ni da su se pacovi ukotili u košaru. A govedima prija da im oni glodari grickaju korijene rogova, to ih češka, “ama uživaju”. Pacova se rijetko kad viđalo u selu, mnogo godina ih ne bi bilo, pa bi se pojavili, a na volove su krenuli tek te zime. I danas mi je čudno što su krave u košari bile pošteđene.

Pod krovom košare, ne pod ovim današnjim, nego pod nekadašnjim slamnatim, s unutrašnje strane, uz rog krova, barem dvije godine lastavica je imala gnijezdo. To je bilo rijetko lastavičje gnijezdo u selu. Lastavica nikad ne pravi gnijezdo na drvetu, već pod strehama, na obalama i na stijenama. U gnijezdu su se lijegali ptići, jačali i odlijetali, što je dokaz da tada u košari nije bilo ni štakora ni miševa, koji su dušmani lastavicama.

Možda su se laste okanile košare kad su se glodari u njoj pojavili. A možda su zbog njih i izbjegavale da grade gnijezda i pod drugim strehama u selu. Kuće su bile čatmare i brvnare, uz njihove zidove je glodavcu penjanje lako. U djetinjstvu smo gledali gnijezda drugih ptica, lastavice smo gledali uglavnom kako lete s onim rascijepljenim repovima.

Jedne jeseni su kroz selo Cigani čergari proveli mečku. S njom su se zaustavili nasred puta, tačno ispod prozorčića na košari. Mi djeca smo se u oduševljenju sjurili pod košaru i zaustavili se na odstojanju od mečke koje smo procijenili sigurnim. Najmlađi među Ciganima je tražio da mu svako od nas dade po pet dinara, da za te pare kupimo od njega kruške, “da mečka Božana dobije ručak”. Kruške je već imao u nekoj posudi, rasječene na kriške.

Mi novaca nismo imali, nas je zanimala živa mečka, prva u našem selu. Imala je veliki prsten provučen kroz nos, a lancem svezan za veliku motku, koju je mečkin starešina držao u rukama. U njegovom izgovoru Božana je imala akcenat na srednjem a, kao naša košara. U jednom trenutku je na konju naišla nezaboravna Milunka Jovanović, žena šumara Borka.

Dok je Ciganin odvlačio mečku s puta, da bi konjanica mogla proći, ova nam je doviknula: “Deco, nemojte da kupujete kod njih kruške za mečku! Zato što su kruške vaše, videla sam ovog najmlađega kako ih bere sa vaše jerebazve!” U taj čas se Ciganin koji je ukraj puta držao mečku na motki, malo pokunjen zbog Milunkinih riječi, okrenuo mečki, nešto joj rekao, i mečka Božana se propela na zadnje noge i igrala dok je on udarao u tepsiju. Tu, ispred košare, te jeseni je zaigrala prva i posljednja mečka u selu Grabu. A miš puhać, repat skoro kao vjeverica, svojim penjanjem uz brvna košare u ljetni suton sve je ovo prizvao u sjećanje.

Tekst je prenet sa portala Novosti.