Javni jezik i standardnost

18. December 2022.
Nedavno sam ovdje govorio o javnom umu i javnom jeziku. Zahvaljujući ljubaznom pozivu predsjednika ovog Odbora odlučio sam da povodom visoke godišnjice njegova rada kažem nekoliko riječi o javnom jeziku. I mjestu standardnog jezika u toj sociokomunikacijskoj ustanovi.
DSC_2510
Milorad Pupovac

Piše: Milorad Pupovac

Za potrebu ovog kratkog izlaganja o javnom jeziku poći ćemo od pretpostavke o postojanju triju jezičnih funkcija: ekspresivna (izražavanje misli i osjećaja), komunikacijska (razmjena informacija i uzajamno vršenje radnji), metajezična (refleksivnost, argumentacija i sociokomunikacijska kontrola).

Dio autora (N. Chomsky, na primjer) smatra da se prva funkcija primarno ostvaruje u nejavnoj, mentalnoj sferi. Takvo shvaćanje smtramo samo djelomično tačnim. Druge dvije funkcije jezika, komunikacijska i metajezična, uvelike konstituiraju javnu sferu i njegov jezik, uključivo i njegov standardni oblik, kao jednu od sastavnica javnog jezika kao sociokomunikacijske ustanove.

Sam standardni jezik i njegova standardnost, naročito u svojoj eksplicitnoj formi, rezultat su koliko jezične i komunikacijske refleksivnosti toliko i jezične kontrole posredstvom unifikativnosti i normativnosti.

Standardni jezični oblik uz njegove funkcionalne stilove dugo je vremena bio neka vrsta sinonima za javni jezik. To, međutim, nije u cijelosti bilo tako ni u vrijeme kad je dominantan termin za standardnost bio „književni“. To je bilo i tada, kao što je  i danas redukcija javnog jezika na standardnost. To je izraz, zapravo posljedica historijski udaljenije redukcije triju jezičnih disciplina (gramatike – sintakse, logike – semantike i  retorike – pragmatike) na gramatiku i stilistiku. U svakom slučaju standardnost unatoč znakovima procesa destandardizacije i kritikama ideologija standardnosti u javnom jeziku ostaje i trebalo bi da ostane važnom sastavnicom javnog jezika kako danas tako i u buduće.

Da bismo mogli govoriti o javnom jeziku u punom smislu njoj svakako trebaju biti dodate druge komponente koje u današnje vrijeme čine važne, a u   buduće će činiti i još važnije komponente javnog jezika. U prvom redu one koje su sadržane u semanatičkim i pragmatičkim nivoima jezika.

Poznavanje procesakonceptualizacije ili svijest o važnosti presupozicija, na primjera, u našem razumijevanju kako pojedinih leksema tako i cjeline iskaza trebalo bi da budu važnim dijelovima komptencije javnog govornika. Uopće, način na koji razumijevamo iskaze i kako na osnovi njega zaključujemo, te kako na osnovi zaključivanja donosimo sudove i zauzimamo stavove, trebali bi biti sastavni dio jezičnog znanja i jezične svjesti u javnoj sferi.

Kad je posrijedi pragmatička komponenta iskaza za ovu ćemo priliku izdvojiti proces pragmatičkog zaključivanja, proces i strukturu naracije (dijaloške, kraćih ili dužih formi), proces i vrste argumentacije, proces pregovaranja kao i prepoznavanje i osvještavanje vlastitih komunikacijskih namjera. Posjedovanje kompetencije za više vrsta narativnog i argumentacijskog postupka koje se mogu primijenjivati u različitim domenama (sudskoj, političkoj, prigodnoj, obrazovnoj, naučnoj, administrativnoj, medijskoj, vjerskoj)  javnog jezika također bi trebalo da bude dijelom osposobljenosti u javnoj sferi. Razvijanje sposobnosti pregovaranja u takvoj sferi (kao i u interpersonalnim interakcijama) iznimno je važna za proces otvaranja same komunikacije, uvođenja sadržaja, aktiviranja argumenata i postizanje dogovora. Ništa manje nije važna svijest o tome da se u javnu sferu ulazi s nekom namjerom i nekim ciljem.  Na kraju, jednako je važna i svijest o tome koliko smo osposobljeni za taj ulazak, kolika može biti ilokucijska snaga iskaza koji izgovaramo i koliki može biti njegov performativni učinak. O tome ovisi koliko kao govornici gradimo ili održavamo javnu sferu i njezin jezik ali i sebe u njoj. O tome ovisi koliko će javna sfera i njezin jezik biti istinski deliberativni.

Da li ove sastavnice mogu biti standardizirane na način na koji je standardiziran standardni jezik? Standardizirane mogu biti. Istina ne mogu to biti na način na koji su to bile u logici ili retorici u antičko doba. Naprosto zato što je u antičko doba javna sfera bila logocentrična (kao što je to na drugi način bila i u moderno doba, s  dominantnom književnom retorikom ili retorikom pisanog trkst), dok je danas ona polisemična, multimodalna. Digitalna javna sfera je otvoren proces polisemičnosti i multimodalnosti, ali sa svojim osnovnim oblicima reguliranosti mogu razvijati svoje standardne forme, kakve, na primjer, razvijaju portali ili kakve razvijaju društvene mreže poput Twittera. Uostalom, standardna mjesta ili topoi, standardni oblici argumentiranja zadržani  su u svojim osnovnim oblicima i u polisemičnim i multimodalnim oblicima tekstalnosti.

Ono što ne bi trebalo zadržati jeste tradicionalna ideologija standardnosti kakva je razvijana u posljednjih dva ili više stoljeća (ovisno o tome o kojem je jeziku riječ). Razvijena primarno za pisani tekst, ona predstavlja od govornika otuđeno upravljanje jezikom, a koje ne potiče jezičnu refleksivnost već umjesto toga učvršćuje jezičnu kontrolu.

Nacijalizacija kao komponenta ideologije standardnosti koliko je dugotrajan toliko je i opterećujući proces za jezičnu standardizaciju i za konstituiranje javnog jezika u cjelini. Naše iskustvo odloženog konstituiranja javnog jezika u okolnostima  u kojem jezik treba da primarno ispunjava svoju funkciju ili dužnost identitetsko-nacionalnog obilježja sadrži i nužan i dovoljan broj potvrda za ovakvu tvrdnju. Dužnost jezika kao identitetsko-nacionalnog obilježja približava ga više primjeru privatnog jezika nacije nego li njezinog javnog jezika.

Dok je nacijalizacija stara kronična bolest s fazama nestabilnih remisija, medijatizacija javne sfere nova je njezina boleština.  U hibridnoj formi masovnih i interpersonalnih komunikacija ona kolonizira dobar dio opće javne sfere i značajan dio posebnih sfera kao što su informativna i politička. Pri tome stvara obrasce pseudoparticipativnosti bilo općeg auditorija bilo pojedinačnih govornika-slušalaca. Ništa deliberativno i ništa participativno nema u krajnjim formama medijatizacije kao što su tabloidizacija i realitizacija javne sfere i javnog jezika. Nprotiv, one predstavljaju manipulativnu iluziju i jednog i drugog. Korporativna i/ili autoritarna moć njihovo je neiluzivna, istinska stvarnost.

Fetišizacija jezika ili lingvicizam još je jedna stara boljka kako jezika samog tako naročito direktivnih jezičnih politika i jezičnih standardizacija. Ona sputava i jezičnu vitalnost (produktivnost) i referencijalnu otvorenost i pouzdanost samog jezika. Pogodno tlo ili pogodan okvir za njezin razvoj je odsustvo pluralnosti, odsutvo dijalogičnosti i slobode jezičnog izbora.  Ovaj primjer jednog hrvatskog lingvicizma pokazuje odsutvo i jednog, i drugog, i trećeg: „Bili ste jako hrabri svjedočiti danas“ (prijevod fragmenta dijaloga u filmu Svetica Jody, emitiranog 8. 12. 2022 na kanalu Pickbox)

Na kraju, današnja je poliglotičnost javnih sfera u pravilu uvećana. Pored nacionalne postoji i globalna, analogna i digitalna, realna i virtualna. Svaka od njih ima svoj dominantan i nedominantan jezik. U ovom je izlaganju mišljeno da bi jačanje javnog jezika, bolje reći svih njegovih potrebnih komponenti komunikacijski (a ne samo simbolički) osnažilo nedominantne jezike, kakav je naš.

Izlaganje na sjednici Odbora za standardizaciju srpskog jezika SANU

Click