Između sindikalnog prosvjeda i rezolucije Europskog parlamenta

Piše: Dragan Markovina

Malo kada su informacije koje su u javnosti objavljene istovremeno uspjele ukazati na toliki nesrazmjer i postojanje paralelnih stvarnosti kao u momentu kada je vijest o prosvjedu sindikata u Sarajevu popraćena viješću o donošenju rezolucije Europskog parlamenta o stanju u Bosni i Hercegovini. S jedne strane je tako stajala tužna socijalna stvarnost radnika, a s druge velike teme i nervoza oko toga što će biti ili neće biti spomenuto u rezoluciji.

TEK JEDNA U NIZU REZOLUCIJA

Europski parlament je, inače, odbio sve amandmane zastupnika Hrvatske, koji su inzistirali na konstitutivnosti i legitimnom predstavljanju, a usvojio je rezoluciju punu lijepih riječi i želja. Ono što pak predstavlja teško shvatljivu činjenicu jeste to da će se neusporedivo više emocija, analiza i medijskog prostora posvetiti rezoluciji, nego radničkom prosvjedu. Štoviše, posve je sigurno kako će vijest o prosvjedu već poslijepodne biti zaboravljena i do navečer će je se sjećati tek oni koje je šetnja radnika zaustavila nakratko u prometu, dok će rezolucija biti tema danima. Ovo je teško razumljiva činjenica i inače, a posebno u situaciji ozbiljne socijalne krize u društvu, no njena nerazumljivost je dodatno potencirana, s tim što se radi tek o jednoj u nizu rezolucija Europskog parlamenta, jednako na temu Bosne i Hercegovine, kao i na razne druge teme koje ne rezultiraju nikakvim realnim posljedicama. Dovoljno je posegnuti za primjerom davno izglasane rezolucije o jednakom odmaku od dva totalitarizma, kao i onom recentnom o potrebi za borbom protiv neofašističke desnice, da bi se shvatilo koji su dometi tamošnjih rezolucija i koliko je to sve skupa ozbiljno. Stoga su sve diplomatske ofenzive, uključujući i one iz Hrvatske, koje se odnose na budućnost Bosne i Hercegovine, u posljednje vrijeme, prilično besmislene jer im je odjek takav da je suštinski sasvim svejedno što se izglasalo.

Pojednostavljeno govoreći, Europski parlament ima značaj Savezne skupštine umiruće SFRJ i to je jasno svakome tko je pratio odluke i utjecaj tog parlamenta na stvarnu politiku. Bosna i Hercegovina, naravno, treba postati funkcionalna država i posve je razumljivo da mnoge ljude uzrujava što ona to nije i što se mnogi politički akteri trude da ona to ne bude. Očekivati, međutim, da je tu funkcionalnost moguće postići isključivo pritiskom iz inozemstva, a bez unutrašnjeg makar minimalnog dogovora, jeste ne samo naivno nego i neodrživo, sve kad bi do toga i došlo. Drugi problem vezan uz ovo pitanje jeste realna nespremnost Europske unije na bilo kakvo skorije pa čak i srednjoročno proširenje, a pogotovo na to da primi Bosnu i Hercegovinu. To, s jedne strane, zvuči obeshrabrujuće, ali neće nestati kao činjenica ako ne spominjemo. No, s druge strane, stvarno suočavanje s uzaludnošću nastojanja da se u Europsku uniju u skorije vrijeme uđe, a pogotovo s idejom da bi taj ulazak riješio sve, omogućava da se društvo okrene prema sebi. Jednako političke elite koje bi mogle konačno početi međusobno razgovarati sa stvarnom idejom da pronađu rješenje, ali i sami ljudi koji bi mogli početi inzistirati na realnim životnim problemima u javnosti. Jer, ovako život prolazi u čekanju, što je samo po sebi suludo, a posebno kad se čeka nešto što je nedostižno. Dodatno, kad većina ljudi ne zna kako će progurati mjesec, a kamoli da mogu planirati nekakve godišnje odmore ili nešto slično.

PREMIJA

O čemu mi zapravo pričamo, svjedoči to da je jedan od ključnih zahtjeva radnika taj da minimalac bude 1.000 maraka. Ovdje život tako izgleda da se tih hiljadu maraka radnicima čine kao premija, a to je neusporedivo bitnije od svih priča o budućnosti Bosne i Hercegovine. Svaku zemlju primarno čine ljudi, što očito nikako da osvijestimo.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.